Poruka tjedna

Neokapitalizam teško podnosi moralni jezik

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

Papa Benedikt XVI. prije deset je godina, koncem lipnja, na blagdan svetih Petra i Pavla, objavio, vjerojatno najsnažniju socijalnu encikliku u povijesti Crkve „Caritas in veritate“ (Ljubav u istini). Enciklika je u svijetu pobudila iznimno zanimanje, koje su, među ostalim, iskazali i mnogi političari, ustanove i poslovni ljudi, primjerice, poput njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je izjavila da je ”papa Benedikt potaknuo državne lidere na stvaranje pravila da se više ne bi ponovila aktualna svjetska ekonomska kriza’‘.

S druge strane, na žalost, pojedini katolički konzervativni i tradicionalistički krugovi, uglavnom u SAD-u, teško prihvaćaju papino stajalište o nužnosti određene konkretne intervencije države vezano uz tržište i smatraju da se treba suprotstavljati takvom angažmanu. Ugledni katolički intelektualac i kolumnist George Weigel, koji je napisao na stotine izvrsnih tekstova o katoličkoj vjeri i Crkvi, ipak u svojoj oholosti zaključuje da enciklika „Caritas in veritate“ “nalikuje patuljku” jer je to, po njegovom mišljenju, loša kombinacija i mješavina ispravnih misli dostojnih jednog pape s mislima “koja zapravo odražavaju stajalište Papinskog vijeće za pravdu i mir, a koja je Benedikt očito smatrao da mora (!) prihvatiti.” Dakle, Papa je popustio pod pritiscima i u encikliku unio i neprihvatljive sadržaje. Weigel stoga tumači da enciklika sadrži „zlatne odlomke“, koji se eto slažu s njegovim svjetonazorom i koje podržava, ali i „crvene odlomke“, koji su Papi, na neki način, zapravo podmetnuti od strane „marksistički“ nastrojenih isusovaca, koji dominiraju u spomenutom papinskom tijelu. A takvi su „marksisti“, eto, podmetnuli svojedobno i papi Pavlu VI. loš dokument, encikliku „Populorum progressio“. Na žalost neoliberalni krugovi, a posebice u SAD, nisu spremni prihvatiti Papino upozorenje: „Nadalje, uvjerenje da ekonomija mora biti samostalna te da ne smije prihvaćati „utjecaje“ moralne naravi, potaknulo je čovjeka na krajnje razornu zloporabu ekonomskog instrumentarija.“ Očito je da neokapitalizam teško podnosi moralni jezik. A u pitanju je čovjek i smisao njegova života!

Na samom početku enciklike, papa Benedikt XVI. razvija njezine teološke temelje s naglaskom na ljudsku ljubav i istinu, koje svoj izvor imaju “u Bogu, vječnoj ljubavi i posvemašnjoj istini“. A puninu ljubavi i istine čovječanstvu otkriva Isus Krist. Papa naglašava da je ljubav u srcu katoličkog društvenog nauka: „Ljubav (caritas) izvanredna je snaga koja potiče osobe da se hrabro i velikodušno založe oko pravednosti i mira“, odnosno, kaže Papa, Društveni je nauk crkve „ljubav u istini u društvenim pitanjima“ (caritas in veritate in re sociali): navještaj Kristove istine ljubavi u društvu. Taj je nauk služenje ljubavi, ali u istini.“ Uviđajući da takva društvena ljubav može biti odbačena kao nešto nevažno u političkom i gospodarskom djelovanju, Papa povezuje ljubav s istinom. Ljubav treba biti ujedinjena s istinom, a to se postiže kroz svijetlo razuma i svijetlo vjere i ona „blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno živjeti.“ Drugim riječima: „Bez istine, pouzdanja i ljubavi za istinito ne postoje ni savjest ni društvena odgovornost, a društveno djelovanje postaje sluganom samovoljnih pojedinačnih interesa i logike moći.“ Svaki drugi pristup je samozavaravanje, koje danas sve snažnije dominira svijetom, uključujući tu i ideje o nekakvim revolucijama ili neke druge radikalne ljevičarske, često neomarksističke, ideje. Revolucija je potrebna, ali revolucija duha!

Papa Benedikt XVI. ukazuje na mnoge promjene, koje su se dogodile tijekom nekoliko desetljeća. Pritom ponajprije misli na postojanje „skandalozne i upadljive nejednakosti“ među ljudima i državama, koja traži da se stvori nova vizija ekonomskog razvoja i iznađu nova rješenja. No, neprijeporno je da „razvoj mora uključivati i duhovni rast, a ne samo materijalni, jer je čovjek „dušom i tijelom jedan.“ Nema globalnog razvoja sveopćeg zajedničkog dobra bez duhovnog i moralnog dobra osoba, shvaćenih u cjelini njihove duše i tijela“. Benedikt XVI. upozorava da tržišne ekonomije moraju biti podvrgnute određenim temeljnim moralnim dobrima i određenoj viziji o čovjeku, ako žele služiti općem dobru: „Doista, ekonomija treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne etiku kakvu god, nego etiku koja je usmjerena na ljude. Danas se mnogo govori o etici na ekonomskom, financijskom i poduzetničkom planu. Mnogo ovisi o moralnom sustavu koji se nalazi u podlozi. Socijalni nauk Crkve može tomu području dati svoj osobiti doprinos, koji se zasniva na stvorenosti čovjeka „na sliku Božju“, danosti iz koje proizlaze nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe i transcendentna vrijednost naravnih moralnih normi.“ No, kad poslovna etika zanemaruje ta dva stupa, „neizbježno upada u opasnost da izgubi svoje posebno značenje te postane plijenom zloporaba; to jest, takva je etika u opasnosti da postane sluganom postojećih ekonomsko-financijskih sustava, umjesto da ispravlja njihove funkcionalne nedostatke“. Vrlo je zanimljivo da Papa upozorava da tržište samo po sebi nije (!) moralno problematično: „Samo po sebi tržište nije, i ne treba to postati, mjesto gdje jaki podlažu sebi slabe. Društvo se ne treba štititi od tržišta, u smislu da bi razvoj tržišta sam po sebi doveo do zamiranja istinskih ljudskih odnosa. Istina je, naravno, da se tržište može razviti i u negativnom smjeru, ali tada razlog tome ne treba tražiti u naravi tržišta, nego u određenoj ideologiji koja ga na takvo upućuje. Ne smije se zaboraviti da tržište ne postoji u čistom stanju: njega oblikuju, određuju i usmjeravaju kulturne prilike.“

Papa upozorava: „Ekonomska djelatnost ne može riješiti sve socijalne probleme pomoću puke primjene logike tržišta. Nju valja usmjeriti prema postizanju zajedničkoga dobra, oko kojega se također i prije svih mora založiti politička zajednica. Zato je potrebno posvijestiti si da se odvajanjem ekonomskog djelovanja, na koje spada isključivo stvaranje bogatstva, od političkog djelovanja, na koje spada da preraspodjelom ostvaruje pravednost, stvara velika neravnoteža.“ Važna je to, ali zanemarivana, misao u aktualnom neoliberalnom ozračju. Drugim riječima: „Ako u svom djelovanju nije iznutra vođeno solidarnošću i uzajamnim povjerenjem, tržište neće moći u potpunosti ispuniti svoju ekonomsku zadaću.

Benedikt XVI. potvrđuje stajalište pape Pavla VI. iz enciklike „Populorum progressio“ (Napredak naroda), koji je uočio „da je jedan od bitnih uzroka nerazvijenosti pomanjkanje mudrosti, razmišljanja, mišljenja koje je sposobno ostvariti usmjeravajuću sintezu, za koju se zahtijeva vizija svih aspekata, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i duhovnih“. Na žalost, mnogo toga od rečenog, nedostaje danas i u Hrvatskoj, odnosno ne uočava se, uglavnom, da političke elite idu tim putom.

Papino shvaćanje pozitivne aktivne uloge države u ekonomskoj sferi podudara se sa stajalištem njegovog prethodnika pape Ivana Pavla II., koji nije bio zagovornik neoliberalnog kapitalizma, niti je vjerovao da kapitalizam, trenutno, zadovoljava potrebe ljudske obitelji. S obzirom na sveopću nezaposlenost i latentnu ekonomsku krizu u svijetu potrebno je odmaknuti se od podvojenosti socijalizam nasuprot kapitalizma i prihvatiti da vlada mora igrati važnu ulogu u ekonomiji. „Dospijeva se na strm teren, ako se misli da se možemo odreći politike državne regulacije, koja kretanja na tržištu drži na putu koji služi općem dobru“, piše u knjizi „Kapital – pledoaje za čovjeka“ Reinhard Marx, jedan od najuglednijih kardinala u Crkvi. Ako se ne obavi posao na pravi način, čovječanstvo će se, kaže Reinhard Marx, „ponovno susresti s Karlom Marxom kao fantomom, koji se vraća iz povijesti“, te dodaje: „No, ne bi trebao – za čovjekovo dobro. Počivao u miru!“

Benedikt XVI. se osvrće i na globalizaciju „u odnosu na koju se ponekad uočavaju“, kako kaže, nepotrebno, „fatalistički stavovi“ i ponavlja ono što je više puta naglašavao prije njega i papa Ivan Pavao II.: „Globalizacija, a priori, nije ni dobra ni zla; njezin ishod ovisi o ljudskom djelovanju.“ Štoviše, „ako se globalizacijski procesi ispravno shvate i budu primjereno vođeni, nude nečuvenu priliku za opsežnu preraspodjelu bogatstva na svjetskoj razini; naprotiv, budu li ti procesi loše vođeni, mogli bi dovesti do povećanja siromaštva i nejednakosti, pa čak potaknuti novu krizu svjetskih razmjera.“ Globalizacija nije predodređena od strane bezličnih sila, koje su izvan ljudskog utjecaja; to je stvarnost koja je oblikovana ljudskim izborom i djelovanjem.

Papa se obraća političarima: „Želio bih svima, a osobito onima na vlasti, koji su zaduženi iznova oblikovati ekonomski i društveni red, dozvati u pamet da je prvi kapital, koji treba sačuvati i dati mu vrijednost sam čovjek, odnosno osoba u svojoj cjelovitosti: Čovjek je, naime, začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života.“ Poruka je to i hrvatskim političarima. Crkva „nema tehničkih rješenja koja bi mogla ponuditi“, ali što je još važnije ona „ne traži za sebe ma i najmanje pravo miješanja u politiku države“, a što joj se, primjerice, neopravdano spočitava u svijetu, ali i vrlo često kroz medije i u Hrvatskoj. Kršćanska vjera može dati velik doprinos razvitku, te stoga „Bog ima pravo biti nazočan u javnosti. Nijekanje prava na javno ispovijedanja vlastite religije, te prava da se vjerske istine izražavaju u javnom životu (!), negativno utječe na istinski razvitak. Isključivanje religije iz javnosti, ili drugi ekstrem, vjerski fundamentalizam, slabe susret između osoba i njihovu suradnju glede napretka čovječanstva.“ „Crkva mora ispuniti poslanje istine, u svakom vremenu i svim okolnostima, poradi izgradnje društva po mjeri čovjeka. Toga se poslanja istine Crkva ne može odreći“, upozorava Papa. Govor o nekim vitalnim društvenim temama nije miješanje u državnu, ili stranačku politiku, nego je iskazivanje odgovornosti crkve za dobro društva u cjelini.

Pri kraju enciklike Papa navodi nešto što bi svi katolici trebali hrabrije i djelotvornije iznositi u javnosti: „Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam. Dok se suočavamo s golemim problemima razvoja naroda, koji nas obeshrabruju i nukaju na odustajanje, u pomoć nam priskače i osvješćuje Gospodinova riječ: „bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv, 15:5), dok nam druga njegova riječ donosi ohrabrenje: „ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt, 28:20). Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam. Samo nas humanizam, koji je otvoren Apsolutnome može voditi promicanju i ostvarivanju oblika društvenog i civilnog života“.

12 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!