Poruka tjedna

DRAGO KRPINA: VRATI SE, POČNI ZAHVALNO MOLITI I SADITI DRVEĆE

 

KOMENTAR IZ NOVOG BROJA ČASOPISA 50 + “DA ŽIVOT IMAJU” – SVIBANJ – BR. 7-2019. NOVI BROJ POTRAŽITE PO NAŠIM ŽUPNIM CRKVAMA VEĆ OD SLJEDEĆEGA TJEDNA!

Jedva da je moguće zamisliti tužniji i melankoličniji prizor nego što li je napuštena i napola urušena kuća. Našavši se nedavno u podvelebitskom Primorju prolazio sam upravo pored jedne takve kuće. Neizreciva tuga i sjeta  lebdjele su nad njezinim urušenim krovom i među njezinim pritvorenim i napola već trulim vratima i prozorima. Nisam mogao odoljeti da ne stupim preko njezina praga. U hodniku na vješalici, s debelim slojevima nakupljene prašine, visjela je kapa negdašnjeg gospodara. U prostoriji koja je nekoć očito bila kuhinja bila je stara željezna peć i pored nje još uvijek hrpa drva. Na zidu uokvirena crnobijela fotografija dvoje mladih ljudi, u ovdašnjoj narodnoj nošnji, očito s njihova vjenčanja. U sobi razvaljena postelja i pored nje otklopljena drvena škrinja još uvijek gotovo do vrha napunjena starinskom, sad već sasvim požutjelom, rubeninom. Propao drveni pod, napola istrunuo, ispunjao je kuću teškim, ustajalim zrakom. U jednom kutu hrpa razbacanih papira. Uzimam jedan od tih pisanih tragova negdašnjeg života u ovoj kući u ruku. Opomena o neplaćenom porezu za ispašu ovaca (pašarina)  sa zaprijećenom kaznom ako se ne plati u zadanom roku. Možda je upravo ova prijetnja, pomislio sam, bila kap koja je stanarima ove kuće prelila čašu i učvrstila njihovu namjeru da zauvijek napuste svoje vjekovno ognjište.

Izašavši iz ove davno napuštene kuće, duboko tronut i potresen, odjeknuše mi u sjećanju turobni stihovi iz pjesme Nikole Šopa Napuštena kuća: „Još niko na prozoru svjetiljku ne pali.; Ko da je sve otišlo ili drijema.; I širom otvoren čeka tor mali.; Al ovaca nema.; (…) Brava škrinu, sad će s krčagom u ruci; po vodu izići djevojka ko sjena.; Al nikog nema, to je večernji vjetar samo pomakao; vrata otvorena.“

Posve jednake prizore, ali u golemom broju, promatrao sam prošle jeseni kad sam s prijateljima bio na dvodnevnom izletu u Zapadnoj Slavoniji. U dugačkim sokacima, na derutnim fasadama gotovo svake druge napuštene kuće visjela je tabla s natpisom „PRODAJE SE“. Na mnogim kućama vidjeli smo već urušene krovove a među njihovim zidovima izraslo šiblje  i stabla koja ih već nadvisuju.

I dok je po hrvatskim selima sve više tužnih prizora napuštenih kuća, među čijim zidovima, kao aveti, izrastaju stabla, po gradovima je sve više osamljenih vremešnih ljudi, otrgnutih na početku svog radnog vijeka iz svojih prirodnih seoskih ambijenata. Provodeći  svoje umirovljeničke dane u svojim osamama i nostalgičnim sjećanjima na svoje davno napuštene zavičaje, zrače jednakom tugaljivošću kao i po hrvatskim selima razasute nebrojene napuštene kuće.

Razmišljajući o tim tužnim hrvatskim prilikama, pada  mi na pamet glasovita novela francuskog pisca  Jeana Giona „Čovjek koji je sadio drveće“. Lik iz njegove novele, već u poodmaklim godinama odluči napustiti svoje urbano prebivalište i nastaniti se u posve napuštenom kraju u kojem je, baš kao danas u Hrvatskoj, „kopriva gutala napuštene kuće“ . Umjesto tjeskobnog iščekivanja završetka života, ohrabrio se i zaputio u napušten kraj.

Našao se u posve napuštenom selu s mnoštvom napuštenih i poluruševnih kuća u kojima je nekad bujao život. Jednu od njih obnovio je i nastanio se u njoj. Nabavio je omanje stado ovaca a potom se posvetio svojoj glavnoj misiji, sadnji drveća. Danima je skupljao žireve hrasta, zatim bukve i drugog drveća. Pun povraćene životne vedrine, uz pomoć željeznog šiljka, u tlu je pravio rupe i u njih ubacivao žireve.  Njegovi plemeniti napori, kroz desetak godina, sasvim su  izmjenili i oživjeli zapuštene krajolike. Zaokupljenost sadnjom drveća i užitak u promatranju rasta mladih šuma koje su se podizale iz sjemenja što ga je sam prikupljao i sadio učinila ga je sretnim i spokojnim. Krepak i čio, iako već u poodmaklim godinama, živio je punim plućima i doživio duboku starost. Krajolik kojeg je on preobrazio uskoro je postao privlačan za život i mladima pa su se i oni malo pomalo počeli nastanjivati u tom nekoć pustom i napuštenom kraju.

Poštovani čitatelju, ako se boriš s prazninom svojih dana na gradskom asfaltu, na terasi kvartovskog kafića, među četiri zida svog skučenog gradskog stančića, razmisli, možda je vrijeme da hrabro odlučiš slijediti put Gionova zanesenjaka.

Možda će upravo   tvoj primjer, kao u Gionovoj noveli, biti poticaj mlađima da te slijedi.

Vrati se i počni saditi drveće.

 

 

OVDJE PROČITAJTE PROŠLI BR. 6  ČASOPISA “DA ŽIVOT IMAJU”