SJEĆANJA: BISKUP MILE I ZNAČAJNE ŽIVOTNE LEKCIJE – VUK DLAKU MIJENJA…

Šef slunjske UDBE Stevo Zinaić se nervozno okrenuo na svojoj fotelji. Sutra, 5.  srpnja 1964., je novozaređeni svećenik, velečasni Mile Bogović, trebao slaviti Mladu misu. Stevo je s police na zidu izvadio požutjeli spis. Bilo je to njegovo izvješće o sudbini Mije Bogovića, oca sutrašnjeg mladomisnika. Zaronio je u papire spreman natopiti se novim zločinačkim zanosom i mržnjom. Vratio je misli u konac ožujka i početak travnja 1945. godine. Bio je to brižljivo frizirani zapisnik koji je donosio samo šture činjenice potrebne za političku bezgrešnost i neodgovornost njegovih ubojica. Pravu istinu o onome što se tada dogodilo s  Mijom Bogovićem, mladomisnikovim ocem, u malom Cerovcu znao je samo  Zinaić i nekoliko njegovih vojnika. Podigao je telefonsku slušalicu i kratko  odbrusio:

– Budite kod mene za pola sata. Očekuje nas važan posao…

Uskoro su se pred Mjesnim odborom Komitetom počeli okupljati policajci i  različiti žbiri. Nitko nije slutio da mali ured postaje leglo zmijinje… Dobili su  zadaću pronaći bilo kakvu krivnju i po potrebi izazvati nered, kad završi misa i  osobito nakon ručka, kad se puk malo više opusti.

Osvanula je nedjelja, 5. srpnja 1964. Prema župnoj crkvi u Slunju koračali su  vjernici iz svih okolnih sela pa čak i oni iz smjera udaljenog Cetingrada. Pred  njima je bio veliki događaj. Očekivali su «slapove milosti» preko ruku  novozaređenog svećenika Mile Bogovića koji je toga dana slavio Mladu misu. U  Slunj su pristigli i drugi mladomisnici: Mate Polonijo, Frane Vitezić, Ivan Debelić,  Zdenko Skender i Josip Šepić. Sve njih tjedan dana prije, na blagdan sv. Petra i  Pavla, zaredio je riječki nadbiskup Viktor Burić.

Drhtao je Mile obučen u svečanu misnicu, osobito kod majčina blagoslova. Kroz  glavu mu je poput noža sijevnula i misao na pokojnog oca.

Počeo je red svečane liturgije i Mile je u pratnji desetak svećenika pristupio  oltaru. Slijeva mu je bio izabrani propovjednik vlč. Marinko Žic iz Punta, a  zdesna mjesni župnik vlč. Nikola Nikolić koji mu je nekoliko dana prije zagorčao  organizaciju slavlja. Župnik je, naime, poučen iskustvom mladomisničkog  objeda Jose Jurkovića, zaključio da on neće biti u župnom dvoru nego pod  orahom kod obližnjih susjeda Ive i Mare Barić. Mile je, stoga, nemirno  pogledavao prema nebu zazivajući Boga, ali i gledajući kako se gomilaju oblaci  nad njima. I dok je propovjednik vlč. Žic zanosno propovijedao orosilo je  nekoliko kapi, pa prestalo.

– Vlč. Mile, svećeniče Kristov, ne zaboravi ovog dana i ove milosti. Krist te je  izabrao i to zauvijek zapamti pa s njime kreni hrabro na njivu Božju! – završio  je propovjednik.

Uslijedili su svečani govori i blagoslov, presvlačenje u sakristiji i onda objed pod  bujnim orahom koji je dobro štitio od sunca. Ali, ali… nakon zdravice, još dok se  servirala juha otvorilo se nebo. Počelo je pljuštati sa svih strana, slapovi milosti i kiše lijevali su obilno. Nije se moglo razaznati iz kojeg smjera dolazi kiša, sve je

postalo golemi mokri vihor. Većina ljudi je pobjegla kućama, a manji dio uzvanika stisnuo se u župni dvor. Mile je samo nemoćno uzdisao.

– Neka dođe ponedjeljak. Samo da dođe ponedjeljak. Doći će ponedjeljak! 

Popodne je odvezao mamu doma, kratko se oprostio s prijateljima, pomogao  skloniti stolove i stolce, tanjure i čaše. Župnik mu je u pletenoj torbici uručio  darove koje je po uhodanoj praksi dobivao svaki mladomisnik. Sutra, na taj  žuđeni ponedjeljak, kad su muke prestale prebrojao je novčane darove, a onda  otišao kupiti radio prijemnik. Ostalo mu je još samo da u senjskom hotelu  popije kavu… Kukao je nad svojom nevoljom i ne sluteći da ga je kiša spasila od  većeg jada. Propali su osvetnički planovi druga Steve da on i mnogi drugi završe  u slunjskoj policiji. Nije ni slutio da će im se životni putovi često preplitati… Nakon kupovine tranzistora u ponedjeljak, vlč. Mile je već u petak istog tjedna,  dobio brzojav od nadbiskupa Burića u kojem ga šalje u Perušić da ondje  zamijeni župnika Bogdana Zovića u Pazarištu jer je ovaj osuđen na dvotjedni  zatvor. Ustvrdio je, naime, s propovjedaonice, kako mjesna učiteljica maltretira  djecu i zabranjuje im ići na vjeronauk. Župnik je rekao istinu, ali za istinu se tada  skupo plaćalo. I krenuo je Mile odmah autobusom prema Perušiću. Ondje ga je  dočekao mjesni župnik, pop Vlade Pezelj kojemu je kućanstvo vodila njegova  majka. Vlado je bio stasit četrdesetogodišnjak, ali jako pognut. Nekoliko godina  proveo je u zatvoru u blatnjavom prostoru visine oko metar i pol, tako da se  jadnik mogao ispraviti samo kad bi legao. Takvu sudbinu dijelio je sa svojom  braćom u nekakvu kazamatu u Rijeci. A mama – prava seljačka žena spremna na sve, pa čak i opsovati. Prvu lekciju očitao mu je pop Vlado: – Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Tako i ovi naši Vlasi i četnici! To zapamti… Čim se smjestio, Mile je biciklom krenuo u Klanac služiti misu u devet sati. Nije bilo puno vjernika, ali on je primijetio ploču na kojoj je pisalo da je u ovoj crkvi  kršten Otac Domovine dr. Ante Starčević. Iz Klanca je pošao u Donje Pazarište i  ondje mu se dogodilo nešto što će cijeli život pamtiti. Crkva je bila dupkom puna, uglavnom mladih obitelji. Za vrijeme podizanja Mile je u kaležu ugledao  hrvatski grb. Najprije ploča Starčeviću, a sada i hrvatski grb! Dršćući priveo je  misu kraju, a onda primijetio grb na stropu crkve koji se odrazio u kaležu. U  tome je vidio silan znak pa je često o tome meditirao. Što li će sve još morati  učiniti i podnijeti za istinu, povijest i hrvatsku slobodu? Hoće li na to dostojno i  časno odgovoriti?