METAFIZIČKI PROBLEM SVJETSKOGA JEDINSTVA

Naš govor o globalizaciji nikada ne bi trebao biti govor protiv globalizacije a priori, već protiv antikršćanske i nečovječne globalizacije, a za kršćansku i humanu globalizaciju, koja se ostvaruje u dinamičkoj suradnji dijalogom sa svima i poštivanjem slobode savjesti svih ljudi.

Kada kršćanin govori o globalizaciji i nekoj budućoj mogućoj uspostavi svjetske vlade, on mora voditi račun o složenosti toga procesa i uzeti u obzir njegovu višeslojnost, kao i, razumije se, krajnju svrhu.

Živeći većinom u demokratskim društvima, suvremeni kršćani mogu svakodnevno vidjeti mnoga dobra što se slobodno razvijaju u takvu društvenu i političkom sustavu, ali se ujedno mogu suočiti i s popratnim problemima, pogotovo kada se demokracija shvati kao poligon prakticiranja ultraindividualizma i društvene anarhije. Tada i demokracija zaista može postati “diktatura relativizma”, prostor prava bez obveza i sankcije, odsuća ikakve moralne odgovornosti. Očito je da demokracija samo automatizmom svoje procedure ni svojim imanentnim vrijednostima ne može zajamčiti globalno jedinstvo niti se njezinom “izvozom” može svijet osloboditi od zala koja ga muče, kako je upozoravao i Berdjajev u njezinim novim začecima početkom 20. stoljeća. Katolik stoga, premda demokraciju promiče i podupire jer ona posjeduje plodne mogućnosti mirnog rješavanja društvenih sukoba i sporazumijevanja između različitih skupina, ipak se dakle čuva  divinizacije demokracije, nastojeći  da se i ona nadahnjuje Evanđeljem kako bi bila očuvana od toga da bude uperena protiv dobra čovjeka i društva. Takav zahtjev je legitiman  jer proizlazi iz samoga smisla demokracije kao slobode očitovanja mišljenja i društvenog djelovanja. U tome smislu vrijedi ponoviti Maritanovu misao da “demokracija može živjeti samo od evanđeoskog nadahnuća” i zaželjeti poput oca Europe Schumanna da ona bude ponovno i više doktrinarno vezana za kršćanstvo, kako on piše u brošuri Za Europu. No danas većinom nije tako. Europska praksa demokracije danas je ideološki odvojena od svojega kršćanskog tla, pa  nije čudno što se u Europski ustav nisu probili pojmovi Bog i kršćanstvo niti je mogla biti naglašena kršćanska uloga u ujedinjenju Europe. Kršćani stoga imaju pravo biti sumnjičavi prema duhu poretka koji se uspostavlja bez svijesti o transcendentnosti ljudske osobe, a onda i bez spominjanja kršćanstva i njegova doprinosa toj istoj integraciji Europe i svijeta koja se danas izgrađuje. Slikovito rečeno, parafrazirajući Victora Hugoa, koji je rekao da “napredak mora vjerovati u Boga”, može se reći da  “demokracija mora vjerovati u Boga”. Ako ne vjeruje u Boga, u što vjeruje? Engleski mislilac Chesterton jednom je rekao da čovjek koji ne vjeruje u Boga, neće postati ateist nego politeist. Slično je s demokracijom, pa se ne smije smetnuti s uma mogućnost da demokracija, protivno svojim dobrim nakanama, bude uporabljena kao čavao u lijes već moralno bolesnoga društvenoga tkiva zapadne uljudbe, o čemu mediji u demokratskim društvima pišu svaki dan. Budući da su čovjek i sva povijest, biblijski gledano, izvrgnuti metafizičkoj pobuni protiv Boga i uroti protiv čovjeka što ju je, poučava Sveto pismo, đavao poduzeo u ime zavođenja slobode i zavođenja slobodom “bit ćete kao bogovi” (Post, 3, 5) – o čemu, može se podsjetiti, nadahnuto piše veliki švicarski Europejac Denis De Rougemont u svojoj knjizi Udio đavla – kršćanska poruka nije razumljiva bez ulaženja u bit fizičkog i metafizičkog sukoba između dobra i zla. “Zato se i pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska”, reći će  apostol Ivan (1 Iv 3, 8), a Katekizam Katoličke crkve stoga kaže da “nema nijednoga dijela kršćanske poruke koja nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla” (par. 309).

Sve to otvara nove teme, no valja sažeti: koliko god bio zdvojan zbog gotovo globalnog širenja mnogih zala, katolik ipak ne bi trebalo da globalizaciju shvaća i sudi samo ili pretežito prema njezinim dijaboličkim potencijalima i manifestacijama. Unatoč naime stvarnim vrlo velikim teškoćama da se kršćanska vizija ujedinjena svijeta uskladi s utopijskim nekršćanskim pa i protukršćanskim aspektima sekularističke globalizacije, tomu fenomenu valja pristupiti kršćanski otvoreno. Svjestan napasti kršćana da odbace svijet i zatvore se u svoj “kršćanski geto” u neku vrstu izolacije unutar paralelnog svijeta u dobrovoljnim katakombama – kakvih primjera u svijetu ima sve više – Drugi vatikanski sabor polazi od toga da se afirmativno izrazi o svijetu, priznajući  sve dobro “u suvremenom društvenom dinamizmu, napose razvoj prema jedinstvu”, ističući također da je “promicanje jedinstva povezano… s najdubljom misijom Crkve, budući da je ona ‘u Kristu kao sakramenat ili znak i sredstvo najužeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega čovječanstva” (GS 42). Bog želi jedinstvo čovječanstva u bratskom zajedništvu djece Božje, jednako jedinstvo osoba, naroda i rasa, jer svi izviru iz već sjedinjena čovječanstva u Božjemu srcu. Tako svi živimo u međusobnu jedinstvu i u jedinstvu s Bogom. Stoga Katolička crkva stalno upozorava i poziva na to da se u proces globalizacije uvrste one vrijednosti koje Bog stavlja u svako ljudsko srce, kako se naravna ljudska težnja za jedinstvom ne bi iscrpljivala neuspjesima i napokon krahirala u apokaliptičkoj katastrofi pod težinom nastojanja da se nametne kao izvanjsko gospodstvo, despotsko ili prividno demokratsko, koje bi se vršilo čisto ljudskim sredstvima (usp. GS 42).

Potrebno je dakle poći od toga da kršćani imaju trajan globalizacijski nalog od Krista. Prije uzašašća Krist naime svojim učenicima daje nalog: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 19-20). Globalizacija je dakle zadaća Crkve, zadaća katolika i svakog kršćanina. Stoga naš govor o globalizaciji nikada ne bi trebao biti govor protiv globalizacije a priori, već protiv antikršćanske i nečovječne globalizacije, a za kršćansku i humanu globalizaciju, koja se ostvaruje u dinamičkoj suradnji sa svima i poštivanjem slobode savjesti svih ljudi. ®