Na zagrebačkom Fratrovcu u 94. godini života umro je p. Ivan Fuček. Godinama je bio suradnik i našeg časopisa “MI”, a s njim smo napravili i nekoliko razgovora. Donosimo  nekoliko njegovih citata i misli, te vijest s IKE i više biografskih činjenica iz života ovog velikana misli i vjere.

  Neka je pokoj njegovoj velikoj hrvatskoj i katoličkoj duši. (MI)

*********

NEKOLIKO MISLI I CITATA O. IVANA FUČEKA

TAKO JE TO BILO! (O PRIZNANJU REPUBLIKE HRVATSKE)

Nešto kasnije za Vjesnik,… u proljeće 1993., msgr. Milan Simčić, podtajnik Kongregacije za kler pri Sv. Stolici, iznio je vrlo značajne informacije o zakulisnim igrama masona upravo preko socijalista. Te su igre bile poznate kako Sv. Stolici i Predsjedniku BK Europe praškom kard. Miroslavu Vlku, tako i nekim tada uvaženim političarima kao Flaminiju Piccoli itd. Stav je bio vrlo detaljno određen na famoznoj sjednici socijalista Europe u Beču (9.srpnja 1991.), taman pred agresiju protiv Hrvatske. Nekoliko dana prije (1. srpnja) talijanski ministar vanjskih poslova De Michelis imenovan je šefom ministara vanjskih poslova Europe. Poznat je neprijateljski stav tog političara prema Hrvatskoj. Bio je u službi masonerije. Naime, u ožujku iste 1991. glavni akteri europske masonerije održaše sjednicu o pitanju kakav će stav zauzeti prema zemljama koje su izašle iz socijalizma. …Raspravljalo se dugo o alternativi: da li strateški raditi preko demokršćanske internacionale ili naprotiv strategiju usmjeriti preko socijalističke internacionale. Složili su se: ne možemo ići s demokršćanima jer je njihova vizija nespojiva s budućom Europom koju treba izraditi. Radilo se užurbano. Uslijedio je sastanak s internacionalom socijalista već u travnju 1991. Dogovorili su se o izradbi političke strategije za europske zemlje izašle iz komunizma. Tako je spomenuti sastanak paneuropskih socijalista u Beču, od 9. srpnja iste godine bio po masonima odlično spremljen. Glavni referat je držao ministar vanjskih poslova tadašnje, još nepodijeljene, Čehoslovačke. On je bio instrument. Predložio je strategiju socijalista u sljedećim načinima: 1) Socijalisti kao takvi u tim zemljama nemaju široke mase za sebe nego su još uvijek jaki komunisti, koji su trenutno u pozadini. Njih na svaki način treba reciklirati. Ta latinsko-grčka riječ znači: treba ih ponovno upotrijebiti, slično upotrebi otpadaka u proizvodnom procesu. Drugim riječima, treba ih prerušiti u socijaliste: neće im biti strano izvikivati parole kao demokracija, sloboda… 2) Na svaki način treba spriječiti rast demokršćanskih snaga, bilo kakvo osnivanje i svako daljnje afirmiranje (spominjem da se nakon toga dogodio raspad demokršćana u Italiji, dok komunisti ostaju na istim pozicijama, pod novim šiframa). 3) Pad komunizma 1989. nema se nipošto pripisati Crkvi, napose ne Ivanu Pavlu II – Papi Poljaku, nego isključivo laičkim disidentskim krugovima. 4) Zemlje izašle iz komunizma nalaze se u golemoj ekonomskoj krizi i treba im novca. Nisu ni u kakvoj mogućnosti izvoza. A što se tiče uvoza i pomoći imaju se srediti tako da im zapadne civilizirane zemlje prebace zagađujuću industriju. 5) Što se tiče multinacionalnih država (Sovjetske Unije, Čehoslovačke, Jugoslavije), nakon žestoke debate, složili su se u načelu: tim državama ni na koji način ne smijemo dopustiti da se raspadnu. Te zemlje, po unionističkom principu, moraju ostati multinacionalne, jer da je tako lakše osvajati vlast i njima upravljati negoli ako se raspadnu. Nema sumnje, ovo je načelo najopasnije i ono je upravljalo agresijom na Hrvatsku. Tu je odgovor zašto je Hrvatska bila i jest trn u oku međunarodnih masonskih krugova, zašto se i sada sve poduzima da se Hrvatsku vrati u nekakve federacije, …

PRIVLAČNA ALTERNATIVA

Hrvati katolici, hoće li nešto uvjerljiva ponuditi, to mogu samo u punom svjedočenju Krista Gospodina, u slobodi i uvjerenju svugdje i svakom prilikom: u kući i na radnom mjestu, na svjetlu i u mraku. Traži se temeljito i potpuno opredjeljenje za kršćanske vrijednosti; jednostavno slijediti Krista. To je alternativa svijetu, Zapadu i istoku. Tu alternativu svijet želi vidjeti i doživjeti. Naše svjedočanstvo nije proročko, a treba da bude, kako u privatnom, posve skrivenom i tajnom životu, tako i na najizloženijim mjestima. Zašto nismo „grad na gori“, „svijeća na svijećnjaku“, „kvasac u tijelu“ svijeta, točno prema Isusovim zahtjevima za normalne kršćane? Normalan kršćanin, ne kako ga shvaća svijet, nego kako ga je planirao Isus, jest prava, uvjerljiva i privlačna alternativa.

TRGNIMO SE IZ UŽASNE RABOTE

Ne postavljaju se temeljna pitanja života: odakle sam, kamo idem, zašto živim?

Pesimističke prognoze nekih sociologa da će Hrvata oko 2030. biti za četvrtinu manje nisu sasvim bez temelja. Doista je krajnje vrijeme da se trgnemo iz užasne rabote samoubojstva Domovine. Naša kultura (ne samo religiozna), trajno govori o ljubavi prema Domovini. Volimo li je doista? Naš zakon o pobačaju slika je teškog liberalizma, smišljen u društvu marksističkoga komunizma. A sjetimo se da je “liberalizam” po sebi vrlo složen politički, ekonomski i kulturološki pojam. U njemu se ukrštavaju tri osnovne struje: ekonomska struja koju danas predstavlja kapitalizam, ideološka struja koju predstavlja selentizam i laicizam, onačno politička struja koju predstavlja građanska demokracija (“demokracija bez ograničenja”). Sve tri struje imaju slijedeće zajedničke točke: naime, zastupnici liberalizma smatraju da su individualna sloboda i sloboda osobne inicijative apsolutne vrijednosti. Subjektivna sloboda je mjerilo svega. Zato oni traže da društvo i država štite i čvrsto jamče takvu slobodu iznad svake druge humane vrijednosti. U liberalizmu svako odlučuje o sebi kako mu se svidi i, dakako, o svome nerođenom djetetu. A to je teški agnosticizam bez transcendencije: liberalizam se ponaša kao da Boga nema. Zato Božji zakon, naravno pravo, etičke i moralne objektivne norme, pogotovo vjerske objavljene istine, ne dolazi u obzir. Ne postavljaju se temeljna pitanja života: odakle sam, kamo idem, zašto živim?

LAŽNA TOLERANCIJA

Danas se, nažalost, manipulira načelom tolerancije i poštivanjem svačijeg vjerskog uvjerenja. Događa se, naime, da se svi sadržaji različitih vjeroispovijesti, kao i religiozno-etički život, stavljaju na istu platformu. Više ne postoji jedna objektivna i univerzalna istina, jer se, navodno, Bog ili Apsolutni, objavljuje pod raznim imenima, i sva ta imena su jednako istinita. Ta lažna ideja tolerancije vezana je s gubitkom i odreknućem pitanja o pravoj istini. Mnogi je danas shvaćaju kao nevažno, ili pitanje drugoga reda. Na taj način jasno do izražaja dolazi intelektualna slabost sadašnje kulture, koja više ni ne postavlja pitanje o istini. Tako se bitnost religije više ne razlikuje od nebitnosti. Vjera se ne razlikuje od praznovjerja. Religiozni kultovi od magije. Iskustvo od iluzije. Napokon, bez ozbiljna traženja istine, tada i samo poštivanje drugih religija postaje apsurdno i proturječno, jer više nema kriterija po kojemu bi se moglo ustanoviti što je u nekoj religiji pozitivno, razlikujući od onoga što je negativno – plod obmane, praznovjerja ili magije.

MINIRANJE ISTINA KATOLIČKE VJERE

Poznati su već nekoliko desetaka godina slogani i ideologizirane tvrdnje nekih protestantskih, onda i katoličkih filozofa i teologa, da o Božjoj istini jedva što spoznajemo, ne možemo je dohvatiti, stoga je bolje o njoj šutjeti. “Sensim sine sensu”, tj. pomalo ali dosljedno uvedeno je, u pilatovskom smislu skeptika-agnostika, relativističko i subjektivističko poimanje istine uopće, pa ono što će jednima vrijediti kao istina – recimo, teolozima koji slijede Vatikanski drugi i Učiteljstvo, drugi će a priori istu istinu zanemarivati i, možda, protiv nje nastupati, a da tekstove nisu temeljito prostudirali. S najezdom mnogih gurua s Istoka, simpatijom (da ne kažem divljenjem) prema zasadama i praksi budizma i islama, kritički oštro postavlja se razlika između logike i logičnog mentaliteta Zapada i simboličkog i slikovitog mentaliteta Istoka, što danas vrlo pogoduje “kulturi slike”, pa mu se daje prednost i na Zapadu. S druge strane se razvio jaki subjektivizam u onih mislilaca filozofa i teologa koji razum smatraju i postavljaju jedinim izvorom spoznaje, služeći se jednostranom epistemologijom (sve se spoznaje isključivo razumom), dok se Božja objava zanemaruje, stavljajući je na razinu “objava” drugih religija. Padom metafizike postupno se stiglo do odbacivanja metafizičkog tumačenja otajstva utjelovljenja Božje Riječi, pri čemu će se ta temeljna Istina kršćanske vjere zaobići, tumačiti nebulozno i netočno ili će se zavodljivim formulama govoriti o čovjeku Isusu iz Nazareta, a zapravo spretno zanijekati Kristovo božanstvo, da u prvi mah studenti ili čitatelji to i ne opaze. Ima autora i profesora teologije koji u refleksije svojih predavanja i objelodanjenih spisa uvode stanoviti eklekticizam, služivši se kategorijama posuđenim iz drugih filozofskih i religijskih sistema, ne primijetivši pri tome ili zanemarivši primijetiti unutarnju nekoherentnost istih posuđenih kategorija kao i njihovu nespojivost s katoličkom vjerom. Prisutna je i jaka tendencija da se tekstovi Svetoga pisma tumače proizvoljno, prema nahođenju i stavu dotičnog bibličara, a izvan dvotisućljetne Predaje Crkve, pa netko reče: “Koliko egzegeta, toliko egzegetskih ‘škola’.” I na taj način su minirane mnoge istine katoličke vjere.

O DOKUMENTU DOMINUS IESUS

Sv. otac Ivan Pavao II. 6. kolovoza 2000. “odobrio je i svojim autoritetom u plenarnoj sjednici potvrdio, naredivši da se publicira” Izjava Dominus Iesus – Gospodin Isus, o objavljenoj istini da je Krist jedini i sveopći Spasitelj svijeta, a Katolička Crkva jedina i sveopća Kristova Crkva. Dakle, temeljene istine kršćanstva. Inicijativa za izradu dokumenta potječe od samoga Pape, pa bi Izjava sasvim lijepo mogla biti odlična nova dogmatska enciklika: pisana je jasno, izvanrednom dogmatskom erudicijom, neumoljivom logikom i snažnom zgusnutom biblijsko-teološkom argumentacijom. Zato je – kažimo oprezno – možda najjači i najvažniji od svih dokumenata Svete Stolice ovoga stoljeća, svakako ovoga Pape i Kongregacije za vjeru pod vodstvom kard. Josepha Ratzingera. Dostojan je to tekst da se njime na pragu trećeg tisućljeća uklone oblaci relativnih učenja i ujedno, na koncu jedinstvene Jubilarne godine 2000., okruni dvotisućljetni točan nauk Katoličke crkve.

Odmah kažimo da Dominus Iesus nije, kako ustvrdiše neupućeni, uglavnom neki sažetak koncilskih i pokoncilskih tekstova, pa ne donosi ništa nova. Takav je sud paušalan, tipičan nekih novinara. Istina, dokument ne donosi nov dogmatski nauk. Ne može ga ni donijeti. Crkva nema ovlasti mijenjati vjeru i moral. U tom smislu nema teoloških senzacionalnih novosti, kako očekuju oni koji pravo ne razumiju Objavljenu riječ, ni Tradiciju Crkve ni kompetenciju crkvenog Učiteljstva. Cilj je potvrditi i utvrditi stoljetno konstantni nauk Crkve, sadržan u katoličkom Credu. Unatoč dokumentima Drugog vatikanskog koncila, unatoč jasno izrečenim istinama u novom Katekizmu, unatoč tolikim dokumentima Sv. Stolice zadnjih godina, neke su bitne istine naše vjere ovih desetljeća u nekim krugovima bile zamagljene i dobile netočna tumačenja kao: Kristovo Božje sinovstvo – stoga istina o jednom sveoćem i apsolutnom Spasitelju svijeta, i dosljedno, o jednoj pravoj Kristovoj Crkvi “subsistentnoj” u Katoličkoj crkvi; zatim nije svejedno na kakvom pojamu ekumenizma (ekumenskog pokreta i ekumenske teologije) gradimo; nije nevažno pitanje međureligijskog dijaloga: šta je to “interreligijsko” i koje su osebine pravog “dijaloga”? Ta i druga temeljna pitanja naše vjere u mnogome su se relativizirala, čak i na katedrama najviših katoličkih učilišta, u znanstveno filozofsko-teološkim raspravama, na stručnim simpozijima, u revijama religijske kulture i knjigama. Tako su mnogi novi nejasni izričaji, inače ugodni ušima, zbunjivali, kako studente teoloških disciplina, tako i katoličku laičku inteligenciju, pa su se čule izreke: “Više ništa ne razumijem… Pošao sam na studij kao vjernik, završavam studij pitajući se da li još vjerujem…” Drugi primijećuje: “Ne mogu shvatiti što i kako se to piše i govori…”

Dakako, sensim sine sensu, a sve u vidu približavanja drugim konfesijama i religijama, skretalo se na opasan put sinkretizma koji bi mogao u nekim aspektima dovesti i do otvorenog krivovjerja. Rečeno je i napisano: “Na koncu će biti jedna vjera…” A kako su vjera i moral dva lica iste medalje (“glava” = vjera, “pismo” = moral), jasno je da bilo kakvo ireničko učenje na području vjerskih istina negativno utječe i na moral, koji je ionako već opasno poljuljan visokim valovima sekularizma, napose novim netočnim hipotezama i teorijama iz genetike i biološke etike. Sve to, najblaže rečeno, može dovesti do još veće zbunjenosti i nejasnoće u temeljnim istinama vjere i do novog neznanja, indiferencije i odbacivanja katoličke vjerničke prakse.

******

Vijest s portala www.ika.hr :

Umro je istaknuti hrvatski teolog, isusovac o. Ivan Fuček

Istaknuti hrvatski teolog i pedagog, isusovac o. Ivan Fuček umro je 12. siječnja u 94. godini života, 76. godini redovništva, i 65. godini svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima i okružen subraćom u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu.

1. Ivan Fuček rođen je u Đurđevcu 1. srpnja 1926. u obitelji Antuna i Barbare (rođ. Kudumija), pobožnih ljudi i angažiranih vjernika, kao četvrti od petero braće i sestara. Školovanje je započeo u Đurđevcu, a nastavio u II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Još od dječačkih dana želio je postati svećenik. Zato je 1941. prešao u Nadbiskupsko sjemenište na Šalati. Ponajviše je želio kao misionar poći u Indiju, potaknut primjerom isusovaca o. Ante Gabrića i o. Antuna Vizjaka. Zbog nesigurnih ratnih prilika, u Družbu Isusovu iznimno je primljen prije mature, 30. srpnja 1944. godine. Nakon završenih filozofskih i teoloških studija u Zagrebu, za svećenika ga je 30. srpnja 1955. zaredio nadbiskup koadjutor Franjo Šeper.

Budući da je Indija u međuvremenu zatvorila vrata misionarima, a komunistički režim nije davao putovnice svećenicima, postalo je jasno da će o. Fuček nastaviti apostolski rad u domovini, i to kao odgojitelj i profesor. Bio je odgojitelj najprije u šalatskom sjemeništu, zatim u isusovačkom kolegiju na Jordanovcu, pa u dubrovačkom sjemeništu. Disertacijom o Jurju Mulihu, isusovačkom misionaru iz 18. stoljeća, stekao je 1960. doktorat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Iste godine imenovan je nadstojnikom Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu te počeo predavati dogmatsku i duhovnu teologiju, a povremeno i druge kolegije. Istodobno je držao različite duhovne vježbe, tečajeve i propovijedi.

Godine 1962. imenovan je provincijalom Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. U svojoj tridesetšestoj godini života bio je najmlađi provincijal među isusovcima. Bilo je to vrijeme Drugog vatikanskog sabora, obnove redovničkog života povratkom na izvore karizme, a u Hrvatskoj provinciji je izazov bio također njezin pravni i materijalni položaj. Imao je čast biti domaćin o. Pedru Arrupe, koji je bio prvi general Družbe koji je posjetio Hrvatsku provinciju i obišao gotovo sve njezine zajednice. Bile su to i godine previranja i početka krize duhovnih zvanja, a o. Fuček je upravo 1969. preuzeo službu rektora isusovačkog kolegija na Jordanovcu. Nije bilo lako, ali je mudro i uspješno proveo Provinciju kroz te izazove.

Kao rektor, započeo je kateheze za mlade laike na jordanovačkoj župi. Iz te skupine studenata potekli su brojni angažirani katolički intelektualci, koji su uvelike nosili buđenje vjere u godinama dolaska demokracije. Mladi su o. Fučeka potaknuli i nadahnuli za pisanje zanimljivih knjiga o životu vjere i kršćanskog morala. Uz to je godinama odgovarao na pisma čitatelja o religiozno-moralnim temama u Glasniku Srca Isusova i Marijina. Slično otvaranje laicima proživljavao je pod njegovim utjecajem Filozofsko-teološki institut na Jordanovcu, tada obogaćen odjelima „za kršćanski nazor“ (za laike), „za obitelj“ i „za trajno obrazovanje redovnica“.

1969. Fuček je moralnu teologiju počeo predavati 1969. godine i otad je postala njegov glavni akademski interes. Godine 1980. pozvan je da moralnu teologiju predaje na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje će ostati do umirovljenja. Nakon isusovaca Rajmunda Kunića i Ruđera Boškovića (prije 1773.), prvi je Hrvat redoviti profesor tog znamenitog sveučilišta. Dugo je bio duhovnik svećenika-studenata u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima. Bio je član Međunarodne papinske teološke komisije (1980.-1985.), Bioetičkog centra Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore u Milanu, raznih stručnih udruga i povjerenstava. Posebno je dragocjena bila služba teologa Pokorničarne Svete Stolice (Penitenzieria apostolica), koju je obnašao od 1995. do 2010. godine.

Po umirovljenju, djelovao je u isusovačkoj zajednici u Opatiji, te do 2016. ujedno bio duhovnik Misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli. Nakon toga je živio u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu, gdje je do smrti molio za Družbu i Crkvu.

Kao odgojitelj i profesor, utjecao je na brojne generacije teologa i pastira Crkve širom svijeta, a oni nisu krili svoju zahvalnost i poštovanje prema njemu. Objavio je 27 knjiga te više stotina znanstvenih i stručnih radova. Ističe se niz od deset knjiga pod naslovom Moralno-duhovni život (2003.-2010.), u kojima na pastoralan i razumljiv način predstavlja kršćanski moral i askezu.

Njegovao je brižnu ljubav za svoj podravski zavičaj i hrvatsku domovinu. Godine 2006. govorio je ovako: „Na laicima, do sada s prigušenim glasom u Crkvi, jest da razbiju stanoviti pesimizam, lažnu nemoć, vjersku nepokretnost i neku stagnaciju koja pritišće čitav naš narod. Iz toga tunela treba brzo izići! Ne smijemo više dopustiti prvu ili odsudnu riječ negativcima, kritičarima koji samo ruše, onima koji su izgubili prave vrijednosti pa sve redom preko prljavih medija, uništavaju. Našu mladost imaju spasiti, postaviti na noge i hrabro – kroz katoličku formaciju osigurati kontinuitet katoličkoga identiteta našega naroda“.

Predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je 1998. godine, a počasni je građanin Grada Đurđevca od 2010. godine.