Pitanja

Pluralizam i Božja volja – Papa između čekića i nakovnja

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

 

Američki kardinal Raymond Leo Burke i austrijsko-kazahstanski nadbiskup Athanasius Schneider sustavno s neutemeljenim objavama napadaju papu Franju i tim ga svojim „raščlambama“ proglašavaju zapravo heretikom, iako to, zatim, u intervjuima „pokorno“ niječu. Među mnogim „ranim radovima“ posebice se ističu „Poziv na molitve i post da bi se od Boga izmolilo da hereze i griješke ne zavedu predstojeću sinodu biskupa za Amazoniju“, „Deklaracija o istinama glede nekih najčešćih grješaka u životu Crkve našeg vremena“ i „Pojašnjenje što podrazumijeva značenje vjernosti Vrhovnom Svećeniku“.

U prvo navedenom dokumentu zabrinuti velikodostojnici (!) iznose iskonstruirane tvrdnje u svezi s radnim dokumentom „Instrumentum laboris“ tvrdeći da sadrži čak šest hereza: implicitni panteizam, poganska praznovjerja kao izvore Božanske Objave i postojanje alternativnih puteva spasenja, poticanje interkulturalnog dijaloga umjesto evangelizacije, integralnu ekologije koja umanjuje ljudsko dostojanstvo, pogrješnu koncepciju sakramentalnog ređenja, kojom se predviđaju službenici suprotnog spola kako bi izvodili čak i šamanske rituale (!) i plemenski kolektivizam kao podrivanje čovjekove osobne jedinstvenosti i slobode. No, nemoguće je, zbog ograničenosti prostora, dati osvrt na sve te besmislene tvrdnje. Na žalost katolički mediji nisu spremni dati jedan veći prostor raščlambi vezanih uz navodne „hereze“, te razotkriti jednu ružnu rabotu netrpeljivosti prema Papi.

U uradku „Pojašnjenje što podrazumijeva značenje vjernosti Vrhovnom Svećeniku” lojalisti počinju svoju „raščlambu“ jednom zaista „kršćanskom“ postavkom: „Nijedna poštena (sic) osoba više (sic) ne može poreći gotovo opću doktrinarnu zbrku, koja vlada u životu Crkve u naše dane.” Odgovoran za to je, dakako, papa Franjo. Samo nepošten čovjek, kažu, nije zbunjen doktrinarnom zbrkom. Sve Papine nedvojbene (sic) doktrinarne zbrke, nastavljaju dvojica lojalista, „nastaju posebice zbog nejasnoća u vezi s neraskidivosti braka“ te zbog „rastućeg odobravanja homoseksualnih čina“, što je notorna laž. No, i to je tema za neku drugu priliku.

Zbrku, kako kažu, stvara i Papina „pogrješna izjava glede postojanja raznolikosti religija“ koja stoji u dokumentu „O ljudskom bratstvu za svijet mira i zajedničkog života“. a koji je Papa supotpisao u Abu Dabiju s vrhovnim sunitskim poglavarom. U njemu (među ostalim) piše:

Sloboda je pravo svake osobe: svaki pojedinac uživa slobodu vjerovanja, misli, izražavanja i djelovanja. Pluralizam i raznolikost religija, boja, spol, rase i jezik Božja su volja u Njegovoj mudrosti, kojom je stvorio ljudska bića. Ta božanska mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti različit. Stoga, činjenica, da se ljude prisiljava da pripadaju određenoj religiji ili kulturi, mora biti odbačena, kao i nametanje kulturnog načina života koji drugi ne prihvaćaju.“

Da bi se shvatio i prihvatio duh izjave iz Abu Dabija, potrebno je uzeti u obzir i neke ranije izjave prethodnih papa. U „Izjavi o odnosu Crkve s nekršćanskim religijama Nostra Aetate“ papa Pavao VI. navodi:

Crkva poštuje i muslimane. Obožavaju jedinog Boga, živućeg i obitavajućeg u sebi; milostivog i svemoćnog, Stvoritelja neba i zemlje, koji je govorio ljudima; trude se svim srcem podvrgnuti mu se čak i njegovim neshvatljivim odredbama, poput Abrahama, s kojim se vjera islam rado povezuje, podvrgavajući se Bogu. Iako ne priznaju Isusa kao Boga, poštuju ga kao proroka. Poštuju i Mariju, njegovu Djevicu Majku; ponekad je čak i pobožno pozivaju. Uz to, čekaju sudnji dan kad će Bog obasuti njihove pustinje sa svima onima, koji su uskrsli od mrtvih. I na kraju, oni cijene moralni život i obožavaju Boga, posebno molitvom, milosrđem i postom.

Zanimljivo je i jedno mišljenje pape Ivana Pavla II. izrečeno 9. svibnja 1985. u obraćanju udjelnicima skupa kolokvija o „Svetosti u muslimanstvu i kršćanstvu“:

Kao što sam često govorio i na drugim susretima s muslimanima, vaš Bog i naš je jedno te isto (!), a mi smo braća i sestre u Abrahamovoj vjeri. … Bezbroj dobrih ljudi širom svijeta – kršćana, muslimana i drugih – koji tiho vode živote istinske poslušnosti, pohvale i zahvaljivanja Bogu i nesebično služenje bližnjemu, nude čovječanstvu istinsku alternativu, „Božji put“, svijet koji bi u protivnom bio uništen u samopregledanju, mržnji i borbi.“

Vrijedi pogledati i izjavu pape Benedikta XVI., koju je 2012. izrekao prilikom božićnog susreta s vatikanskom kurijom:

U trenutnom čovjekovu stanju, dijalog religija je nužan uvjet za mir u svijetu i stoga je dužnost za kršćane, ali i druge vjerske zajednice. Ovaj dijalog religija ima različite dimenzije (…) Čak i ako se ne raspravlja o samim temeljnim opredjeljenjima, potraga za odgovorom na određeno pitanje postaje proces u kojem, slušajući druge, obje strane mogu dobiti pročišćenje i obogaćivanje. Stoga ovo traženje može značiti i poduzimanje zajedničkih koraka prema jedinoj istini, čak i ako temeljni izbori ostaju nepromijenjeni. Ako obje strane polaze iz hermeneutike pravde i mira, temeljna razlika neće nestati, ali ipak će se pojaviti dublja bliskost.”

Konačno: Odnosi Crkve s muslimanima. »Naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnom, koji će suditi ljude na Sudnji dan.“ (KKC, 841)

Papini kritičari, ustvari kibernetički doktrinalni policajci, tvrde da je izjava iz Abu Dabija heterodoksna (heretička), jer iz nje proizlazi da je Bog, osim kršćanske odnosno katoličke vjere, želio i postojanje drugih religija (“lažnih religija“). Time se, među ostalim, podgrijavaju duboko ukorijenjene teorije zavjere po kojima je Papa mason usredotočen na stvaranje jedne sinkretičke religije cijelog svijeta.. No, zanemaruje se da bi se i sve prethodno citirane izjave, u duhu u kojem zlonamjerno i nedostojno iščitavaju Burke i Schneider izjavu iz Abu Dabija, mogle također „protumačiti“ kao heterodoksne. Primjerice ono pape Ivana Pavla II.: „Vaš Bog i naš je jedno te isto (!), a mi smo braća i sestre u Abrahamovoj vjeri.“

Zamjeravaju Burke i Schneider štošta i papi svetom Ivanu XXIII. te papi blaženom Pavlu VI., a i svetom Ivanu Pavlu, među ostalim, zbog njegovog pristupa ekumenizmu. Rječju: mnoge kritike, navodno „dobronamjerne“, izrečene prema papi Franji, zapravo su vrlo često, sadržajno gledano, izravne ili neizravne, i kritike primjenjive na prethodnike pape Franje. U pozadini te opozicije papi Franji je uglavnom prikrivena opozicija prema II. vatikanskom saboru i evanđeoskoj reformi Crkve, koju je htio promovirati sveti papa Ivan XXIII. A usto, neki komentatori misle, da su u pitanju i pritisci na buduću konklavu i poruka budućoj konklavi tko treba biti novi papa.

Zanemaruje se, i omaložava. činjenica da je spornim dokumentom iz Abu Dabija vodeća svjetska sunitska vlast priznala da teži vjerskom pluralizmu, i to u uvjetima u kojima se toliko „muslimanskih“ kršćana bori s vjerskim progonima u mnogim muslimanskim zemljama. Čini se da stalna kršenja ljudskih prava, pa i prijetnje smrću s kojima se kršćani svakodnevno susreću, ne zabrinjavaju neke teologe na Zapadu, jer realnost promatraju iz udobne i bogate fotelje brinući o doktrinalnoj čistoći, a zapravo tražeći „dlaku u jajetu“.

Zar je izjava iz Abu Dabija, nakon niza izjava koje su prethodile glede katoličko – muslimanskih odnosa, zaista vrlo „opasna“? Zar će sad tisuće i tisuće vjernika (po)sumnjati u ispravnost svoje katoličke vjere? Svašta! Dokument uopće ne ulazi u doktrinalna pitanja glede islama i katolicizma. Naglasak je na miru, slobodi i međusobnom uvažavanju. Na neki se način kaže zapravo da je Bog DOPUSTIO postojanje različitih religija.

Papini kritičari su, uglavnom, pripadnici jedne kulture, koja je instinktom (a nije beznačajno i crkvenim statutima toga vremena!) odlučila štititi one, koji su seksualno zlostavljali mlade, a ignorirala pritom osjećaje žrtava seksualnih zločina. A takve su se stvari rasplamsavale u razdoblju 1960. – 1970. godina, kad su mnogi današnji kritičari pape Franje trebali, i imali priliku, reagirati na jedino ispravni način u skladu s Evanđeljem. A nisu. A sad „cijepaju dlaku na pola“ slikovito rečeno stvarajući pritom kaos u glavama vjernika. Da su i u pravu, a nisu ne bi smjeli činiti to što čine! Pošten i istinoljubiv vjernik otkrit će, da je sve što je papa Franjo rekao ili napisao, već izrečeno od pape Benedikta XVI. i pape Ivana Pavla II., odnosno navedeno u Katekizmu katoličke crkve, u dokumentima Koncila, u djelima starorokršćanskih otaca i konačno u Bibliji. Papa Franjo ništa novog nije dodao ni rekao. Jedino što to čini na izravan način.

11 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!