ČITAJTE GLAS KONCILA

 Glas Koncila – broj s nadnvekom 26. kolovoza je ispunjen izvrsnim sadržajem. Svatko može pronaći nešto što će ga oplemeniti i obogatiti. Mi se odlučujemo za tekst Vladimira Lončarevića o malo poznatom katoličkom djelatniku Viktoru Vincensu. Čitatelje posebno upućujemo na tekst novinara Tomislava Šovagovića: “Svjedočanstvo o don Anti Vasilju”. Šteta da taj tekst nije malo grafički izdvojen iz pozamašnih drugih osvrta. Zaslužio je barem koju fotografiju svećenika o kojem novinar piše. Ovo je naš izbor. Opširnije o sadržaju pročitajte na www.ika.hr. Preporuka je: Čitajte Glas Koncila!

******

 „AVE“ VIKTORA VINCENSA

Uređujući list „Ave“, Vincens je ujedno bio i autor, lektor, korektor i slagar, ugradivši svega sebe u kontinuitet tog jedinstvenog lista za vjerski života Hrvata u tuđini

****

Paradoksi su naše kulturne povijesti da se o hrvatskim ljudima nerijetko nađe više podataka u stranim izvorima nego li domaćim, što govori o tome s kakvim smo posljedicama totalitarne prakse komunizma i danas suočeni već na razini puke evidencije osoba koje su dale vidljiv prinos u našem narodnom životu. Jedan od takvih je i svećenik pisac i urednik Viktor Vincens, o kojemu „Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina“ donosi sedam redaka u jednom stupcu, s nažalost pogrješnim nadnevkom rođenja i smrti,  pa je podatak više o njemu moguće naći tek u iseljeničkom tisku i argentinskim internetskim stranicama.

Rođen je 18. studenoga 1915. u Levanjskoj Varoši. Završivši nižu gimnaziju u Travniku, višu je završio na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji Šalati u Zagrebu, a zatim polazi bogosloviju u Đakovu i Sarajevu. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1939. u Travniku. Prvo je kapelan u Modriči, a potom župnik u Oštroj Luci. Zarobljen je od partizana 15. travnja 1945, ali uspijeva se  s pomoću svojih župljana izvući, proputovavši zatim biciklom do austrijske granice. Došavši u Italiju, interniran je u izbjegličkom logoru Fermu, gdje djeluje kao duhovnik i uključuje se u tamošnju kulturnu djelatnost pa suuređuje „Logorske vijesti“ s Lukom Brajnovićem i logorski kulturno-politički list „Croatia“ s Jankom Skrbinom, a sam pokreće vjerski list „Ave“. Kako je imao uzrečicu  „ošini po prašini“, svi su ga odmilja zvali „Padre Ošini“. Nakon kraćeg zadržavanja u Papinskom hrvatskom zavodu Sv. Jeronima potkraj 1947. dolazi u Argentinu. U Buenos Airesu djeluje u više župa. Posebno je velik trag ostavio u župi Milosrdnog Isusa. Tu je don Osini, kako su ga nazvali Argentinci, razvio neku vrstu ekološkog zbrinjavanja otpada, zarađujući tako za život i za nužne građevinske radove. Iz ruševina okolnih zgrada godinama je sa župljanima skupljao i čistio uporabive opeke kao materijal za novu crkvu, koja je dovršena 1985. „Bile su to godine žrtvovanja, solidarnosti, entuzijazma i povjerenja u Boga“, napisao je njegov argentinski životopisac. Umro je 2. listopada 1989. u Buenos Airesu. Župa je podignuta na rang svetišta, kamo su 2006. preneseni njegovi posmrtni ostatci.

Mjesečnik „Ave“ – „list za vjerski život Hrvata u tudjini“, pokrenut 1947. u Fermu, od 1948. nastavlja izlaziti u Buenos Airesu. „Ave“ je dobio ime po slici koju je u logoru Fermo naslikao Anton Turza (Turzan) kao spomen-lik Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata, ispisavši u okvir slike natpis „Ave Advocata Croatie Fidelissima“, što i jest puni naziv lista. Slika je više puta krasila  naslovnicu lista, postavši mu zaštitnim znakom.

Luka Brajnović ističe da je to najstariji list nove hrvatske emigracije. Uz „ozbiljnije“ katoličke listove i časopise „Glas Sv. Antuna“, „Ognjište“ te posebice „Osobu i Duh“, „Ave“ je bio namijenjen puku, a osobitost mu je bila što je imao poseban prilog za djecu, pa je ne samo vjerski nego kulturno-prosvjetno utjecao na najmlađe, najviše izložene asimilaciji, u čemu je bio gotovo jedinstven među poratnim hrvatskim glasilima u iseljeništvu. Imao je i „Kutić naših domaćica“, enigmatiku i „šale i pošalice“. Redovito je donosio vijesti iz vjerskog života Hrvata u Argentini i drugdje, refleksije vezane za papinske propovijedi, nagovore, pisma i sl. Obrađivane su biblijske, moralne, hagiografske i liturgijske teme. Pisalo se o socijalnim dokumentima Crkve te o pitanjima međunarodnog mira, komunističkom režimu u Jugoslaviji, stradanjima svećenika, posebice nadbiskupa Stepinca, odnosu svećeništva i politike. Bavio se i kulturnim temama, najviše prikazima knjiga i nastupima argentinskoga Hrvatskoga pjevačkog društva „Jadran“. Uopće, „Ave“ je tijekom jedanaest godina izlaženja – od veljače 1947. do veljače 1958. s ukupno 118 brojeva – prava riznica podataka o vjerskom i kulturnom životu hrvatske emigracije, ne samo  u Argentini nego i u drugim državama zapadne hemisfere. Vrijedni su memoarski podatci o životu Hrvata u logoru Fermo i drugim poratnim logorima u Italiji.

Vincens je list uređivao „izdržljivošću kakva nije svakome dana, uporno, sa žrtvama i naporima udivljenja vrijednim“ (V. Nikolić) i u njemu pisao, a katkad je znao i sam ispuniti list, što člancima, što prijevodima. Bio je uz to i poštar, lektor, korektor i slagar, kako je nadahnuto u povodu pete obljetnice lista zapisao Dušan Žanko u „Hrvatskoj reviji“, negdašnji njegov profesor na Šalati, kojega je pak Vincens veoma cijenio i u logorskim danima snažno podržao u izboru za predsjednika logorskog Odbora. No imao je i vrsne suradnike, među kojima nalazimo imena Antuna Bonifačića, Rudolfa Hrašćanca, Ivana Ev. Šarića, Djuke Balokovića, Karla Mirtha, Dragutina Kambera  i dr. Među prijevodima iz stranih književnosti nalazimo priče Selme Lagerlöf. Objavljivana je i poezija, najviše za djecu. Prenosio je članke iz drugih listova i časopisa, a neki tekstovi izlazili su na španjolskom jeziku.

Svakako ovaj jedinstveni list i njegov urednik zavrjeđuju solidne bilješke u našim leksikografskim izdanjima.

Dr. sc. Vladimir Lončarević