FILIP BARIŠIĆ: O MEĐURELIGIJSKOM DIJALOGU

Postojalo je primjera kroz povijest gdje su ljudi zajedno baštinili vjeru u jednoga Boga, a da su pripadali različitim vjeroispovijestima. Takav jedan primjer je naveo don Anto Baković kada je za vrijeme svojega djetinjstva, tijekom Drugog svjetskog rata, posjećivao na nagovor svoje majke misu u pravoslavnoj crkvi.

****

Dijalog u svojim različitim oblicima postoji od kada je ljudske civilizacije. Međutim, nikada do sada u povijesti čovječanstva nije igrao toliko važnu ulogu kao što je slučaj danas. Prilog u tome ide i nastanak novijih znanosti i znanstvenih disciplina poput komunikologije, odnosa s javnošću kao grane komunikologije, marketinga itd. Naime, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, padom Berlinskog zida te završetkom Hladnog rata, započinju procesi ubrzanog međunacionalnog povezivanja, kao što je Europska Unija, i primjer udruživanja brzorastućih ekonomija svijeta, poznatiji pod nazivom  BRIC, koji predstavljaju međukontinentalno povezivanje. Svijet se krenuo mijenjati ubrzanim ritmom potpomognut liberalnim sustavima vrijednosti u kojima je podosta puta promijena bila sama sebi svrhom. Proces globalizacije je uzrokovao, globalno gledano, pad nejednakosti u svijetu, dok je u državama koje su imale ponajveće stope rasta poput Kine prouzročio raslojavanje stanovništva.

Američki politolog Samuel P. Huntington je u svojoj knjizi „Sukob civilizacija“ popularizirao teoriju kako će civilizacijski identitet biti glavni uzrok podjele u svijetu nakon Hladnog rata. Nadalje, Huntington je ustvrdio da će potencijalni budući sukobi biti najžešći na rubovima islamskog svijeta s drugim civilizacijama. Upravo je ovom konstatacijom na posredan način priznao kako pripadnost određenoj religiji igra veliku važnost pri definiranju identiteta.

Čovjek se kao ljudsko biće, između ostaloga, može definirati i političkim i duhovnim bićem. Ove dvije sastavnice ljudskog bića se, zajedno sa svima ostalima, međusobno prožimaju, nadopunjuju, u konačnici izgrađuju. Niti jedna sastavnica ne može opstati bez onih ostalih, kako u čovjeku pojedincu, tako i u društvu općenito. U današnjem svijetu, gdje su migracije milijuna ljudi uobičajena pojava, dolazi do učestalih i intenzivnih susretanja različitih kultura. Razlike su postojale odavno, ali dinamika svakodnevnog života učinila je da u pojedinim dijelovima svijeta one postaju neizdržive te su uzrokovale i ratne sukobe vjerskog karaktera. Čak je i poznati isusovac Samir Khalil Samir, predavajući katoličku teologiju i islamske studije u Bejrutu, zamjetio različite količine zainteresiranosti studenata, kršćanske i islamske vjeroispovijesti, za proučavanje one druge kulture kojoj primarno ne pripadaju. Iako njegovo iskustvo govori da je puno veća želja za proučavanjem drugih kultura bila među studentima kršćanske vjeroispovijesti, to nikako nije zadovoljavajuće stanje. Krajnji cilj mora biti uzajamno učenje jednih o drugima te međusobno prihvaćanje.

Način rješavanja ovakvih problema mnogi vide upravo u međureligijskom dijalogu i dijalogu općenito. Naime, sociolog religije Ivan Markešić je u nedavnom razgovoru za časopis Vijenac izjavio: „Najveću ulogu u međusobnome pomirenju i razumijevanju mogu odigrati vjerske zajednice.“. Čak je i Tony Blair, bivši britanski premijer, osnovao svoj vlastiti institut koji se ponajviše bavi upravo međureligijskim dijalogom i iniciranjem dijaloga tamo gdje ga radi različitih mimoilaženja nema.

Međureligijski dijalog službeno živi od dana 17. svibnja 1964. godine kada je osnovano tajništvo za ljude koji ne pripadaju kršćanstvu, a nedugo nakon toga je objavljena izjava pape Pavla VI. Nostra Aetate o odnosu s nekršćanskim religijama. Dijalog kao takav prije svega zahtijeva poniznost, međusobno povjerenje i strpljivost. Dijalog nije, kao što neki misle, obrana pravovjerja pojedinih religija, već susret osoba.

Iako je očito da je trebalo proći određeno vrijeme nakon Drugog vatikanskog sabora kako bi se međureligijski dijalog pretočio u djela, Katolička crkva to vrijeme nije provela skrštenih ruku. Organiziranjem prvog Međunarodnog susreta za mir 1986. godine u Asizu na poticaj Ivana Pavla II. crkva svjedoči iskrenu želju, kao i predstavnici svih drugih velikih religija, za budućnošću gdje će se različitosti međusobo poštivati i nadopunjavati te prihvaćanje drugih i drugačijih što ujedno predstavlja njegovanje istinskih liberalnih vrijednosti. Jedan od temeljnih zaključaka tog susreta je bio da se sve religije zalažu za kulturu dijaloga te izbjegavanje ratnih sukoba pod svaku cijenu. Naravno, ovo nije izolirani slučaj. Postojalo je primjera kroz povijest gdje su ljudi zajedno baštinili vjeru u jednoga Boga, a da su pripadali različitim vjeroispovijestima. Takav jedan primjer je naveo don Anto Baković kada je za vrijeme svojega djetinjstva, tijekom Drugog svjetskog rata, posjećivao na nagovor svoje majke misu u pravoslavnoj crkvi. Također, postoji i slučaj u Gvatemali, gdje su prezbiterijanke pozvale katolkinje i pripadnice duhovnih tradicija Maja da im se pridruže u projektu uzgajanja cvijeća i jagoda za prodaju na tržnici.

Važno je napomenuti da je na međureligijskom skupu u Vatikanu 1999. godine na kojem su prisustvovali predstavnici 20 različitih svjetskih religija bila otvorena povijesna izložba „Hrvati-kršćanstvo-kultura-umjetnost“ koja je trajala tri mjeseca. Ovakav kulturološki, ali i politički poduhvat dokazuje kako je tadašnja hrvatska politika uvidjela važnost dijaloga te kako komponenta demokršćanstva tijekom 90-ih nije bila isključivo taktičke naravi što pojedini analitičari tvrde.

Ono što ostaje za vidjeti jesu daljnja pitanja i problemi o kojima se može naći zajednički stav. Primjerice, sigurno je da se napretkom tehnologije pojavljuju brojna etička pitanja poput genetske modifikacije, pobačaja, trajanja života do naravne smrti i ostalih. Zatim svjedočimo raznim pokušajima predefiniranja pojma braka i obitelji pa čak i spola. Sve su ovo pitanja na koje Katolička crkva može dati odgovore, ali iste ne može provoditi bez dostatne podrške ostalih religija. Zato je dijalog bitan! Na kraju, mi mladi, moramo učiti živjeti u dijalogu i toleranciji upravo iz razloga kako se više ne bi događali raskoli poput onog iz 1054. godine, različiti svjetski ratovi te kako u konačnici ne bi nestalo nas. Imamo priliku nastaviti započeto i usavršavati nedostatke, stoga, iskoristimo ju.