IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (5)…”Na ovome strašnome mjestu u Hudoj jami”

Spomenik braniteljima na Stipića livadi (Hercegovina – Park prirode, Blidinje)

U moju se dušu posebno utisnula korizma, Uskrs i uskrsni ponedjeljak 2009. i dani koji su uslijedili iza toga. Tih sam se dana zdravstveno, i ne samo zdravstveno, osjećao vrlo loše. Unatoč takvome stanju nisam nikako mogao odbiti poziv da s nekoliko hrvatskih generala posjetim, bolje reći, hodočastim u Sloveniju, u Hudu Jamu, koja je u sastavu općine Laško. Tamo su u sklopu rudnika, točnije u Barbarinu rovu, pronašli masovnu grobnicu iz svibnja 1945.god. U taj su rudnik jugokomunističke ubojice zatvorile, zazidale, procjenjuje se, više od tri tisuće živih ili ubijenih ljudi. Oni likvidirani pred rovom, bili su pravi ”sretnici”, krvnici su ih ”poštedjeli” od strašnoga i dugotrajnog umiranja u rudarskim oknima. Pronađeni su posmrtni ostaci i žena i djece, desetci i desetci ženskih pletenica, kod jedne žrtve vjenčani prsten, kojega je jadnik, ne bi li ga sačuvao od razularenih ubojica i pljačkaša, stavio među  zube. Po podatku s prstena, oženio se 4. prosinca, na blagdan sv. Barbare. Koje li crne (ne)slučajnosti! Život su mu oduzeli u ugljenokopu sv. Barbare. Pronađeni su i leševi koji se drže za ruke, mnoštvo mumificiranih ljudskih tijela. Po tunelima razasute kosti, ruke vezane žicama, ostatci obuće i odjeće… Kosturi u neprirodnim položajima odaju u kakvim su mukama, u tami i bez zraka umirali ljudi. Ispred zabetonirana ulaza u rudnik, Udruga za uređenje sakrivenih grobišta, na čelu s Romanom Leljakom, sagradila je 1992. god. spomen kapelicu. Tom nadasve hrabrom čovjeku, novinaru, piscu, istraživaču i slovenskome državljaninu – podrijetlom Hrvatu, rođenom u Krapini 1964. god. – možemo zahvaliti da je 1989. god. otkrio Hudu Jamu i o njoj napisao i objavio knjigu ”Teharske žive rane”. Tiskao je čak četrdesetak knjiga o silnim pokoljima poslije Drugoga svjetskog rata u Sloveniji, u kojima su, kao i u ovom rudniku užasa, stradali pretežito Hrvati.

Nakon polaganja vijenca, duboko potresena i suznih očiju, zapala me dužnost da u ime hrvatskih hodočasnika, nekoliko teških invalida iz Domovinskoga rata i u ime nazočnih generala Hrvatske vojske, prozborim nekoliko riječi. Svemu tome nazočila je nekolicina slovenskih novinara, a zapazio sam i kamere Slovenske državne televizije. Srećom, na nekom sam portalu, na internetu, pronašao izjavu, tako da mogu točno napisati što sam govorio. Pri svakoj izgovorenoj riječi, u prsima sam osjećao neku dotad meni nepoznatu i neopisivu bol: “Eto, došli smo izraziti sućut našoj pobijenoj hrvatskoj braći i pobijenim našim sestrama u poraću 1945. Na ovome strašnome mjestu u Hudoj jami, a sam naziv mjesta govori o  kakvome je užasnome mjestu riječ, život je oduzet ljudima koji ništa nisu bili krivi. Izgleda da su bili krivi samo zato što su bili živi i samo zato što su bili natjerani da budu u krivo vrijeme na krivome mjestu. U Hudoj jami civilizacija i ljudskost izgubili su bitku sa zlim. Izražavamo sućut i svim prijateljima iz slovenskoga naroda. Vjerojatno u ovome rudniku i po ovim brdima počivaju kosti i njihovih ljudi. Izražavamo sućut svim obiteljima žrtava, ma kojem narodu ili vjeri pripadali. Da bismo imali budućnost i da  bismo mogli izgrađivati život u miru i bez mržnje i da se ovakvo zlo više nikad ne dogodi, moramo izraziti duboko poštovanje ovim našim mučenicima i zahvaliti im za njihovu žrtvu. Njihova nasilna smrt nije bila uzaludna. I njihovi žrtvovani životi ugrađeni su u slobodu i hrvatskoga i slovenskog naroda”. U poslijepodnevnim satima krenuli smo prema Teharju. Obišli smo prostor na kojem je živote izgubilo dvadeset i pet tisuća ljudi. I ovdje su, većinom, pobijeni Hrvati. Upalili smo svijeće pred monumentalnim spomenikom, koji je podigla slovenska država i na taj način očitala lekciju i našim vlastima, kojima još uvijek, uronjenima u komunističku prošlost, totalitarnu i zločinačku kao i fašizam, takvo što ne pada na pamet. Da je tome tako uvjerili smo se odmah po povratku u Hrvatsku. Navratili smo u Macelj. Tamo je pak po brdima i šumama pobijeno petnaestak tisuća Hrvatâ. Oni su stradali od hrvatske, partizanske ruke. (Ne)čovjek odgovaran za te zločine, u dubokoj starosti, nadam se ne baš mirne savjesti, ukoliko uopće duše i savjesti ima, živi na jednome od elitnih brijegova našega glavnog grada. U tome masovnom pokolju pobijeno je i nekoliko desetaka svećenika i redovnika. O svemu tome nam je u kapelici, podignutoj na spomen žrtvama toga masakra, s ganućem, govorio tamošnji župnik, franjevac. I da nije bilo zalaganja franjevačke, redovničke zajednice ne bi bilo ni toga spomen obilježja.

Na uskrsni ponedjeljak s obitelji sam trebao krenuti prema moru, u Telašćicu. U jutarnjim satima obuzela me je silna malaksalost, vrtoglavica, groznica i temperatura od 40 stupnjeva. Svojima i nisam govorio koliko se loše osjećam, misleći kako će sve to proći, pa sam im predložio da do sutra odgodimo putovanje. Dovukao sam se do postelje i pokrio se s nekoliko pokrivača, sve u nadi da ću se zagrijati i nadvladati zimicu koja me posve obuzela. Ali, uzalud. Svaki milimetar tijela tresao se kao prut, a vrućica, unatoč lijekovima i čajevima, nije padala. Uslijedila je teška, znojava, mučna i nekako zlokobna noć. Pun lošega predosjećaja jedva sam dočekao da se razdani. Utorak je bio bez promjena na bolje. Prijedlog da se pozove liječnika, hitnu pomoć, što li već, uporno sam odbijao. U noći s utorka na srijedu bivalo mi je sve lošije. U ranim jutarnjim satima, unatoč mome protivljenju, a lagano me je obuzimalo nekakvo lebdenje i napuštanje svjesna stanja, stigla je hitna pomoć. Odvezli su me u Zaraznu bolnicu, na Zelenome brijegu, kako se nekada to područje zvalo. Uslijedile su žurne i temeljite, svakojake i neugodne, pretrage. U kasnim popodnevnim satima posjetili su me moji, a s njima je došao i moj brat, inače svećenik, s kojim sam kroz život, od ranoga djetinjstva pa nadalje, bio posebno povezan. Jedva sam izdržao onih desetak minuta koliko su bili kod mene. Želio sam da što prije odu i da me ne gledaju u takvome stanju. Porga, tada sedmogodišnji malac, kada je vidio što se sa mnom događa, rekao je majci, bratu i sestri da bi mu bilo jako žao da umrem. Jasno, čim su stigli u bolnicu, maloga su mudrijaša odmah prijavili. Bez obzira na stanje u kojem sam bio, počeo sam se smijati. Pogladio sam ga po kosi i utonuo u još dublji san. Te sam noći mislio da ću umrijeti. Imao sam osjećaj da napuštam tijelo. Ni za čim nisam žalio i poželio sam da otputujem. Budio sam se u nekoliko navrata i zamijetio da me kroz malo okno na vratima bolničke sobe promatraju budne oči medicinske sestre. Vjerojatno je bila dobila zadaću da me povremeno nadzire i da javi liječnicima ako situacija krene po zlu. U rano jutro moju je postelju i mene na njoj okružilo pet, šest liječnika. Jedan od njih mi je rekao da su pronašli bakteriju, koja je vjerojatno prouzročila niz zdravstvenih komplikacija i da se nešto – njima neobjašnjivo – zbiva u trbušnoj šupljini, te da su odlučili da me prevezu na kirurgiju u bolnicu Rebro. Bilo mi je jasno, da su mi, na ljepši način, htjeli reći da sam u sepsi i da se nalazim u fazi ili predfazi otkazivanja organa. Na Rebru nova strka oko mene. Ponovo pretrage, slikanja i sto čuda. Neki mi mladi liječnik prilazi s nekakvim papirima i olovkom. Traži od mene da potpišem pristanak na hospitalizaciju, anesteziju i ostale eventualne zahvate. Rekao sam mu da na hospitalizaciju pristajem, ali da anesteziju ni po kakvim uvjetima ne prihvaćam i da želim biti dokle god mogu svjestan stanja u kojem se nalazim. Na to mi je rekao: “Vi ste u smrtnoj opasnosti i umrijet će te ako ne potpišete”! “Malo me je naljutilo doktorov ton i guranje pod nos nekakvih papira, pa sam mu uzvratio: “I vi će te umrijeti mladi gospodine. Vrijeme je u kontekstu vječnosti zanemarivi pojam. Netko prije, netko poslije. Umrijeti se mora. Došao je red na mene, što se tu može?!” Vidno uzrujan, okrenuo se i otišao. Ja sam pak – pomiren sa sudbinom – ponovo utonuo u svoj san. Doznavši što se sa mnom zbiva, u bolnicu je došao i moj  brat Jozo Marijo. On me je prestravljeno gledao i još kad je još čuo da sam “zaradio” sepsu zaključio je da sam na kraju životne priče. Pod tim dojmom i on je inzistirao da potpišem. Nisam potpisao. U međuvremenu moji su, meni iza leđa, kad drukčije nije išlo, dogovorili da preuzimaju odgovornost, a liječnici su pak žurno pristupili, po pravilima struke, svemu onome što je bilo neminovno ne bi li me oteli  od zagrljaja smrti, koja je tih dana odškrinula i moja životna vrata. Ali, zašto i zbog čega sam se do te mjere opirao potpisivanjima? Je li u pitanju bio strah od smrti ili pak moje neznanje, primitivizam, neodgovornost prema sebi i mojim najbližima, odustajanje od životne borbe ili nešto drugo, treće, meni nepoznato? Ništa od toga, ili točnije rečeno, od svega nabrojenoga ponešto; nešto u meni prisutno da donesem odluku o koliko-toliko svjesnu nadgledanju svoga odvajanja od tijela. A, anestezija – bio sam pod njom prilikom teške operacije, na Badnjak 1996. – isključuje svjesnost. Međutim, očito, nisam još uvijek ispunio vrijeme. Ostao sam zasad ovdje gdje jesam, možda, Bog to samo zna, i iz razloga da zapišem ovo što zapisujem, ili da u vremenu koje mi je preostalo poslužim nekoj dobroj svrsi, ili da na vrijeme uočim još poneku zabludu i poravnam životne račune.