DR. JURE BURIĆ: IMAM PRAVO I JA NA SVOJU TUGU!

U ovo “gluho doba noći” na današnji dan prije točno trideset i tri godine zazvonio je telefon u stanu mojih prijatelja u Monte Carlu! Bio sam sam. Moji dragi Njirići ostali  su u Dubrovniku, a meni dali ključeve kako bi tamo besplatno boravio dok su moja supruga i moj mali Krunoslav na kardiološkom odjelu bolnice u Monte Carlu. Znao sam da su vijesti loše. Tko bi te u ovo doba noći zvao da ti nešto lijepo kaže. Na drugoj strani uplakani glas moje supruge. Nije morala ništa govoriti- znao sam! “Umro nam je- umro je naš Kruno”!

“O Bože moj, Bože moj”- jedino je što sam u tom trenutku mogao izgovoriti. “Eto me ženo moja- odmah dolazim”.

Prolazim u suzama pored čuvara zgrade

(Naime ta zgrada, a vjerojatno i ostale u tom kvartu imaju 24- satni nadzor i nitko tko nije stanar- stalni ili povremeni ne može bez njegovog znanja i odobrenja ući niti izaći), koji me ovoga puta ništa nije pitao i ništa tražio!

Izlazim na cestu koja vodi pored najpoznatije kockarnice na Svijetu. One u Monte Carlu! Plačem, molim i hodam!

Prolazim pored nje. Na jednoj strani iste ulice smijeh i radost razuzdanih kockara , milijunaša i njihovih dama,  pored ulaštenih Ferarija, Mustanga, Rols Rojseva…. na drugoj- tuga. Nikada, kroz tih sedam dana boravka u gradu glamura nisam želio ući u taj “hram kocke i raskoši”. Nikada, pa niti turistički. Nisam ni kasnije kad sam dolazio u taj grad. Dok bi moji prijatelji ulazili, ja bih ostajao vani. Nikad se nisam mogao pomiriti  s činjenicom da sam jedne noći dok se tamo veselilo, ja tuda prolazio u najtužnijoj noći moga dotadašnjeg života. Ne zamjeram ja tim ljudima. Svatko ima pravo na svoj život i svoje veselje. Imam pravo i ja na svoju tugu!

Kako sam se dočepao bolnice ne znam. Ušao sam u sobu, zagrlio moju uplakanu suprugu i zajedno s njom plakao, plakao…..koliko dugo ne znam. Nema se tu što govoriti, a ima. Ima, kada bi čovjek imao ono malo vjere- malo- poput gorušičina zrna. Hvala dragom Bogu da nam je to zrnce dao!

Dočekali smo zoru pored praznog krevetića i puno nade da će nam naš Gospodin dati snage i načina da ovu neizmjernu tugu savladamo. To jutro najprije sam otišao u crkvu. I pored nje sam svako jutro i večer prolazio, ali redovito u nju i zalazio moleći Gospodina da nam bude na pomoći. Toga jutra ušao sam s drugom nakanom. Molio sam GA da mi oprosti ako ga u svojoj tuzi uvrijedim.

Ako MU nepromišljeno zamjerim što mi je uzeo moje maleno dijete. “Bože moj, znam ja da je on Tebi potrebniji nego nama, znam ja da Ti zbijaš redove svoje anđeoske vojske, znam ja da je od danas i jedan moj među njima. Naš najmanji i najdraži!

Molim Te Bože pomozi našoj drugoj djeci.

Mome Božidaru Domagoju, mojoj Jeleni i mome Stjepku. Pomozi im da ustraju u svojoj vjeri i povjerenju u Tebe”.

Odmah nakon toga nazvao sam moju djecu i javio im tužnu vijest. Plakali su- ridali – “Zašto moj tata, zašto- pa po cijele dane molili smo na koljenima za našega maloga bracu da nam ozdravi- zašto?”

“Djeco moja zna tata da vam je teško i mami i tati je, ali imajmo vjere da je naš Stvoritelj učinio ono što je i za našega maloga Krunu i za nas u ovome trenutku najbolje! Moramo prihvatiti Njegovo davanje, a On će nam dati snagu u vjeri da i ove najtužnije trenutke, jednoga dana pretvori i u najveću radost”!

Znam ja koliko su oni svoga maloga brata voljeli- koliko ga željno dok je bio još u maminom trbuhu iščekivali. Kad im je mama jedne zgode rekla, a odugovlačila je bojeći se kako će to oni prihvatiti. Već su veliki- Božidar 15, Jelena 13, Stjepko 7 godina! Trebalo je vidjeti tu sreću kad su saznali. Božidar je mamu podigao i rekao joj : “ I ti si nas pustila cijelo ovo vrijeme da se ne radujemo…. hvala mama hvala, sad će nas ako Bog da biti četvero”. I bilo je!

Ima ih i danas, jer je mama rodila i peto- našu Krunu koja danas zajedno sa svojim mužem odgaja našeg malog Jonu s vjerom ( kao uostalom i svi mi) da imaju na Nebu moćnu zaštitu koju ne smijemo baš za svaku sitnicu nešto moljakati. Ali kad uistinu njegova pomoć bude potrebna znamo mi da naš mali patak neće zakazati!

Slava Ti Bože i hvala!

Danas će biti Sv. misa, kao i svake godine do sada, za našu obitelj, jer anđelu mise nisu potrebne. Uvijek su mi na pameti riječi sada već pokojnog don Ive Pavlovića (koji je našega Krunu i krstio i sprovodio) kada mi je nakon jedne takve mise prispodobio.

“Prijatelju moj za vrijeme Podizanja čuo sam jasan dječji glas kako govori -BLAGO MENI I MOJIMA- molim te imajte uvijek na ovaj  dan Sv. Misu”!

I imamo je prijatelju, imamo i do kraja naših života će moje imati!

1. Jure Burić

Ravno, 28. srpnja 2020.