IVAN TOLJ: IZ BIOGRAFIJE (4)

Opširnije pisanje o ljudima i događajima, kao i moju povezanost s njima, zahtijeva neku drugu priliku, drugu koncepciju, drugi tekst, ali i strast da se o svemu tome piše. U meni, izgleda tako, toga žara nema. Ali ima želje, kad sam već pristao napisati pokoju o sebi – istrgnuto, bez naslova, podnaslova, plošno i u preskakanju i miješanju vremenskoga slijeda – ne upasti u napast precjenjivanja, ali isto tako ni podcjenjivanja. Znam da je to teško postići. Svijest o tome, pomoć će mi da barem donekle dosegnem taj ideal “mjere”. Zbog toga u pomoć prizivam pjesmu meni miloga i rano preminula, dobroga hrvatskog pjesnika Đure Sudete : “…Što je dan/ što je noć/ što sam ja/ sjena stare kuće jedne/ san na stazi žene bijedne/ pjena vala ubrzana/ pjena da/ ja sam samo žuta grana/ zvono kasnog ljetnog dana/ u grudima živa rana/ spokoj zadnjeg blijedog vala/ igra sjenka/ igra mala../” Pitam se, ima li sažetije autobiografije od ove lijepe i s mjerom napisane pjesme?

Moj je život bio (ne)suglasje srca i razuma, hod popločen mnoštvom mojih, ali ne samo mojih zabluda, krivih procjena pa u skladu s time i činjenja, koja, kada bih mogao vratiti prošlost, nipošto ne bih ponovio. Kao prvo, sigurno ne bih neke pjesme onako napisao kao što sam ih napisao i, nažalost, objavio, misleći da su dobre. I u pokojima dobrima isto tako objavljenima promijenio bih poneki stih, izbacio višak, lišio ih suvišne deskripcije i ispovijednosti. Ima i nekoliko pjesama u kojima ne bih ništa mijenjao. Koliko – toliko zadovoljan ostavljam ih prosudbama onih koji ih budu čitali. Kao drugo, neke prilike, koje su mi se nudile kao na pladnju sigurno bih prihvatio i ne bih poslušao savjete meni tada, a i danas, dragih osoba, točnije jedne osobe. Zahvalio bih na dobronamjernostima i krenuo ponuđenim putovima, koji bi mi, uvjeren sam danas u to, olakšali i onako tegotna životna putovanja. Pri svemu ovome ne mislim da bih na taj način nešto više i vrsnije u životu učinio, ali zasigurno, pjesnički dio mene bio bi sličniji, podudarniji ”drugome” dijelu mene. Bio bih vjerodostojniji pred samim sobom i u koječemu manje ogorčen i (z)dvojan. Kao treće, nekoliko olako, pa i neodgovorno, u trenutcima slabosti, danih obećanja ne bih izvršio. Kao četvrto, neka pisma ne bih napisao i na neka koja sam dobio ne bih odgovorio. Kao peto, u nekoliko  navrata ne bih izrekao ono što sam izrekao. Umjesto toga rekao bih nešto drugo bez obzira na posljedice. Kao šesto ima toga što bih prešutio, a odgovore na neka pitanja odšutio. Kao sedmo, neke ljude ne bih otpisao bez obzira što su to i objektivno zaslužili. Kao osmo, desetak spočitavanja ne bih izgovorio: Ne bih tražio, ni kao dijete od pet godina, toplinu i zaštitu koje nije bilo. Ne bih tražio nadomjestak za oca, koji je rano napustio ovu zemlju i svijet i nije mi ga bilo, a majku pogetu od životnih nedaća pogotovo ne bih tražio jer nije je bilo. Ona je, također, prerano otišla i pohrlila za Dragom, mojim ocem, da se ponovo susretnu. A ni sestre i braću, rođakinje i rođake ne bih ništa tražio, jer, njih je bilo, a nije ih bilo. Ne bih tražio izgubljeno ognjište i zavičaj. Na vrijeme bih poravnao račune s nigdinom koje je uvijek bilo. Kao deveto, ne bih se ljudima, ni žalio ni požalio. Ne bih gubio vrijeme u traženju prijateljâ i prijateljstava, kojih i nije odviše bilo. Kao deseto, ne bih se oglušio i propustio priliku da pomognem…

Godina je Gospodnja 2014. Sedmi je dan mjeseca kolovoza. Upravo zori dan nad Kornatima i Telašćicom, nad uvalom Magrovicom i u njoj nad mojom terasom ponad mora. Ustao sam prije sunca da nakon višeljetna odlaganja nastavim s otpočetim pisanjem nečega što bi trebalo nalikovati autobiografiji. Vlaga, južina i ljepljivost na sve strane. Ni naš mačak Argo ne voli jugo. Ispružio se, pronašavši mjesto zaštićeno od vjetra, žmirka i svako toliko mijaukne iako su nam rekli da se ta kartuzijanska pasmina, za razliku od ostalih mačaka uopće ne glasa. Međutim, ljubimac moje obitelji, a i moj, mijauče i mijauče. Ja ga svako toliko pitam zašto mijauče, a on se onda oglasi još jače i to nekim čudnim zvukom, kojega u ostalih mačaka nisam čuo. Kada mu povišenijim glasom kažem da ušuti, on uvrijeđeno odšeta u svome smjeru i nema ga tako dugo dok ne ogladni. I što reći: komunikacija i “dijalog” za pamćenje! Mačke ga iz uvale, a pogotovo jedan mačak, izrazito ružan i ratoboran, nisu prihvatile. Smatraju ga uljezom na njihovom teritoriju. Već se danima između Arga i ovog domicilnog “ljepotana” vodi  bespoštedni boj. Ja sam na strani Arga iako to nije u redu. Ipak je “ljepotan” s ostalim mačkama svoj na svome. Ali da ne dobije samo Argo svoj biografski kutak, moram ustupiti malo prostora još nekim ovoljetnim dosadnjakovićima. Bilo je osatih i muhatih ljeta, ali ove poplavne godine kao da su i ose i muhe pobjegle pred nevjerojatnom najezdom i navalom komaraca. Nekad su se pojavljivali i zujali u smiraj dana, a ova “generacija” je promijenila “bioritam” pa bode, ujeda i danju i noću i po “suncu i po mjesecu”. Razlikuju se ne samo po promijenjenim “aktivnostima”, već i po izgledu. Pojavili su se tkz. tigrasti komarci, koji ne zuje, nego nenajavljeno i mučki        “djeluju” po nogama, rukama, glavi. Susjed mi kaže da su to uvozni komarci i da jedu i protjeruju s “vjekovnih ognjišta” naše zujeće komarce, koji nas lijepo i pošteno upozoravaju da će nas napasti. Pitao sam ga, susprežući smijeh, jesu li ti “okupatori” s istoka, s onu stranu Drine i Dunava, iz EU ili s kojeg drugog područja. Moj prostodušni susjed, inače mještanin i ribar, odgovorio mi je da ne zna i da ne će ulaziti u “politička pitanja.” On samo zna da su ti komarci “stranci” i da nisu naši. Ja pak znam, ako je tomu tako, da su to “uzurpatori i okupatori” i da nam valja poraditi na povratku “suvereniteta” našim zujajućim i ne toliko podmuklim komarcima. Šalu na stranu, ni najstariji mještani, dobrano u devetim desetljećima, ne pamte da je ikada u lipnju i srpnju palo toliko kiše i da je bilo toliko neverina pa i pravih nevremena praćenih čestim munjama i gromovima.

Ja, unatoč vremenskim neprilikama, udišem i takvo “nikakvo” ljeto punim plućima i ostajem vjeran svojim uhodanim hrvatskim, morskim ritualima. Pa eto me i ove godine na dijelu hrvatske zemlje, kojom je vladalo njegovo kraljevsko veličanstvo Petar Krešimir IV (1058-74), a ja ga se eto spominjem kao njegov sunarodnjak, ponosni podanik, vojnik, pa i general pobjedničke Hrvatske vojske, koja je – nakon gubitka državne samostalnosti davne 1102. – u Domovinskome ratu vratila staru slavu i učinila da se hrvatski stijeg ponovo vijori Jadranom. Posebice želim spomenuti njegovu povelju “Mare nostrum” u kojoj je ovo more pred kojim sada sjedim i s divljenjem u njega gledam proglasio našim. Dobar su dio državnoga i ratničkog posla odradili i hrvatski kneževi. Eto, samo da, s posEbnim i osobnim razlogom, spomenem kneza Porgu, vladao u 7. stoljeću, pa, između niza ostalih, Domagoja, prozvana kao “pessimus dux Croatorum”. Oslobodio je Hrvatsku od franačke vlasti i zadao s našom  tadašnjom ratnom mornaricom strašne udarce Saracenima i Mlečanima. U kući, dok ja eto “umujem” i naklapam, kako pjesma kaže, od stoljeća sedmog, spava “poseban razlog” mali Porga, mlađi moj sin, koji će me, kada se uskoro probudi, upitati: “Tata, kaj delaš, jel si kaj napisal?” Usput, valja zapisati: Porga je bio jedan od pseudonima pod kojim sam sredinom sedamdesetih godina pa sve do kraja osamdesetih, objavljivao svoje pjesme i tekstove. Naime, ovoga smo se ljeta dogovorili da ću ja odgonetavati svoje ni meni razumljive pisanije, a da će moj ”Pseudonim” sve to pomalo unositi na računalo. Uspjeli smo dosad zajedničkim snagama napisati jedno izlaganje o mome sudjelovanju u ratnim operacijama, s naglaskom na “Oluji”, koje se krajem srpnja održalo u Kninu, a na kojem nisam bio nazočan. Porga je tekst poslao elektronskom poštom uz njegovu ozbiljnu zamjedbu kako se ne znam služiti računalom i da je krajnje vrijeme da se ostavim “lupanja” po strojopisu. Jasno, ja se pravim još nevještijim nego što jesam i s velikim uvažavanjem primam njegove kritike te se sa smijehom i radošću prepuštam njegovom podučavanju. U zasluženu snu i odmoru su supruga Marina i kći Dora. Stariji sin Josip, u Zagrebu sprema ispit. Porga ga nestrpljivo očekuje da se pridruži našim malim, ali slatkim ribarskim pothvatima. U barci, koja baš ne razvija osobite brzine, plovimo polako i sigurno do mjestâ ili kako to ribari zovu “poštâ” gdje se nalaze naše dvije, tri vrše. Nađe se u njima oradâ ili kako ovdje lijepo i hrvatski kažu podlanica, trljâ od pijeska i od kamena, ušatâ, salpi, a zaluta, doduše, rijetko brancin ili agač, gdjegdje ga zovu lubin. Posjete nas fratri, cipli i to zlatci, a  špara budne  gotovo uvijek. Zaluta u vršu ponekad sipa, pa i hobotnica, a češće ugor ili grug. Kadikad – u plovidbama prema Kornatu i meni osobito dragoj crkvi Gospe od Tarca – panulamo, pa se kadšto zakači zubatac, a u suton, po povratcima kući u Magrovicu i pokoja palamida, lokarda ili skuša. Nastupa tada pravo malo “Ribanje i ribarsko prigovaranje” (Petar Hektorović, 1487-1572). U tim ljetnim razbibrigama zaokupljeni smo “prisvajanjima” ribarskih zasluga. Ako su vrše prazne, ima i takvih dana, krivimo pun mjesec i loše vrijeme. Naše se male ribarske avanture odvijaju na područjima koja su, davne 986. god. zadarski plemići ustupili za ribolov samostanu sv. Krševana u Zadru. To je najstariji zapis o hrvatskome ribarstvu i danas se čuva u pismohrani u Zadru. U blizini naše kuće postavljena je devedesetih godina kamena ploča. Lijepi je to spomen na pisani dokaz, koji podsjeća na drevnost, harnost i uljudbu našega roda. Sjetimo se često, osobito ja, staroga, sada pokojnoga, ribara Vlade iz  Magrovice i njegova pjevanja: “U ribara mokre gaće, za večeru ne zna ča će”. Bio nam je susjed, udaljen od nas nekoliko stotina metara. Stjecajem nekih okolnosti, iako tada nije izgledalo tako, pomogao nam je u vrlo povoljnoj kupnji naše kuće. Sjećam se živo vrućega kolovoškoga dana u Zagrebu. Porga je tada imao nepunih pet mjeseci pa smo odlučili da toga ljeta ne idemo na more. Pronašli smo u novinama oglas da se na Kornatima prodaje kućica udaljena nekoliko metara od mora. Bio sam poprilično sumnjičav, odmah sam pomislio na prometnu izoliranost i zaključio da ljudi svašta oglašavaju. Znatiželja je ipak prevladala, pa su uslijedili brzoglasni razgovori. Budući događaji i niz nezaboravnih ljetovanja, pa i jesenovanja, a kadšto i kraćih zimskih boravaka, opovrgli su, srećom, moju sumnjičavost. Upravo na ovome mjestu – u životnim (ne)prilikama, problemima, boleštinama i dilemama – pronalazio sam mir, pravu bonacu, utihu…

Moje viđenje, ovoga meni beskrajno dragog prostora, uključuje svakako i neke ljude koje sam ovdje sretao. Jedna od tih osoba je i već spomenuti Vlado, kojega sam, pokoj mu duši, iz milja, a i on se takvim osjećao nazivao “drugom”. Bio je, izgleda, gorljivi komunist i nikako mu nije polazilo za rukom, da barem na tren zaboravi bivšu pokojnu tvorevinu i “vrhovnog komandanta “, kojemu se “zakleo na vjernost” i pogotovo kada bi koja čašica prevladala, naglašavao bi “odanost Titu do groba” uz obvezatnu konstataciju: “Kakav bi ja to čovik bija da pogazim zakletvu”! Usput rečeno, bio je pravi “čudotvorac” u pravljenju vina. Od malo grožđa uspijevalo mu je dobiti puno, “finoga i slatkog ” vina. Pri ruci su mu uvijek bile dvije poveće staklene posude. Kada sam na početku našega poznanstva kupovao kod njega vino ponudio mi je “fino i slatko”, a ono u drugoj posudi nije ni hvalio ni spominjao. Ipak, nekako mi je, kudeći vino iz te druge posude, dao da ga kušam. Jasno, ja sam odabrao to “slabije”. Zaprepašteno me je pogledao i rekao: “Ti si među rijetkima koji hoće baš ovo vino. Talijani, Slovenci, Nijemci, a i naši vole ovo drugo”. Krajičkom oka u žmulju, kako je on nazivao poveću čašu iz koje je pio, zapazio sam, po boji, vino koje sam odabrao. Nije mi ga puno prodao. Moralo je nešto ostati i za njega. Pokušao me je u još nekim kupovinama “domaćih” proizvoda nadmudriti. Ja bih se na sve to smijao i puštao da me kadikad “prevesla”, a u međuvremenu, u šali, izvlačio sam iz Vladine glave još pokoji “drugarski” biser. Ipak, nisam ni jednom propustio priliku da njegovom “vrhovnom komandantu” uzmem mjeru. Zanimljivo mi je bilo gledati, pomalo zbunjena Vladu, koji je, bez riječi, slušao moja viđenja njegova komandanta. Govorio sam mu o partizanskim zločinima počinjenim na njegovom Dugom otoku, na susjednim otocima, o pokoljima   tijekom Drugoga svjetskoga rata, a posebice na križnim putovima u svibnju, dakle nakon rata, 1945. desetaka i desetaka tisuća hrvatskih ljudi, razoružanih vojnika, civila, a među njima tisuće i tisuće nedužnih žena, djece i staraca. Svi su na najokrutnije načine, bez ikakva suđenja, ubijani i bacani u jame diljem Slovenije, Hrvatske i ostalih dijelova, za neke, još uvijek neprežaljene, ali ipak valja reći, u mnogo čemu, zločinačke tvorevine. A Vladin “vrhovni komandant”, “najveći sin naših naroda i narodnosti”, ”ljubičica bijela, ljubičica plava”, kako mu sve nisu tepali i pjevušili, ništa o svemu tome nije znao. I još uvijek, pa dokad, najljepši trg  glavnoga hrvatskog grada, nosi njegovo ime i to u državi, koju nikako nije htio i svojedobno rekao da će Sava prije teći naopako negoli će Hrvati imati svoju državu. “Proroka” više nema, Sava hrvatskom zemljom teče kako teče, Hrvati imaju državu, a hrvatsku povijesnu zaboravljivost pobijedit će, nadam se, budući naraštaji kojima se neće moći – umjesto istine – prodavati neistina i krivotvorena povijest, koja nas pritišče kao mlinski kamen i onemogućuje normalnu sadašnjost i budućnost, oslobođenu crvene ili crne – svejedno – prošlosti. Pada mi na um dirljivi citat iz Evanđelja o Herodovu masovnom zločinu, kada je naredio da se pokolju svi dječaci u Betlehemu i okolici. “Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema. (Mt 2, 17, 18) Nažalost, tuga i suze hrvatskih Rahelâ i rodbine pobijenih, vide se, čuju se i danas. Krv mučenikâ i pravednikâ vapi u nebo i traži barem ispriku zbog počinjenih nedjela i masovnih zločina.

Nema više Vlade. Umro je, partio je, kako ovdje kažu, prije sedam ljeta i to uoči 4. srpnja, bivšeg jugo praznika, Dana borca.Vjerujem, da tamo negdje, nije sreo svoga komandanta i da je smješten na boljem i ugodnijem mjestu od njega. Jer, sve u svemu, bio je osobit, priprost i dobar čovjek. Više me ne budi glasnim pjevanjem, koje je odjekivalo uvalom. Započinjao je “šumama i gorama”, pa “padaj silo i nepravdo”, pa “budi se istok i zapad”, pa “ustajte vi zemaljsko roblje”, a onda je krenuo s nizanjem ljubavnoga repertoara. Zapjevao je on i “evo zore, evo dana”, pokoju crkvenu, jer i “on je bio ministrant”, da bi nakraju koncert ipak završavao “silom i nepravdom”. Ili pak, ako je bio u fazi da se ne ljuti na mene, “kad ja pođoh na na Bendbašu, na Bendbašu na vodu”, ali to je bilo rijetko. Znao je da ja volim tu pjesmu. Petnaestak dana prije smrti rekao je da mu se više ne živi. Mjesec dana prije svoga odlaska pokopao je svoju družicu Mariju. Ne znam zbog čega mi u ovoj uvali, do te mjere, nedostaje Vlado. “Njegove masline” i “naš put” na mojoj zemlji stoje gdje stoje i podsjećaju me na njega i na prolaznost života. Nažalost, odoše u nepovrat naše raspre o “vrhovnom komandantu”, putu i maslinama. Nema više vina da mi ga podvali. Nema pjevanja. I pjesme odoše. I on s pjesmama.