Priče iz života

IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (13) – POD HRASTOM

U Puli je moj brat stavio “na stol” dvije mogućnosti. Prva je bila,da se upišem u gimnaziju u Puli i da mi nađe i plaća privatni smještaj. Druga mogućnost je bila da odem u sjemenište u Pazinu i da se tamo , u dogovoru s biskupom Nežićem, bez razmišljanja o materijalnim sredstvima, na miru Božjem školujem. Objeručke sam prihvatio ovu drugu “kartu”na stolu. Tako je započelo novo četverogodìšnje razdoblje u mome životu. Razdoblje koje je ostavilo u meni neizbrisive, nezaboravne i drage tragove. Konačno mi se tamo dogodilo da mi nitko nije predbacivao koru pojedena kruha, nezahvalnost i koješta drugog što se dotad prebijalo na mojim leđima. Jaka stega koja je u zavodu i gimnaziji vladala, za mene je bila zanemariva u usporedbi s mirom koji se, barem za to vrijeme sazrijevanja i formacije, vratio u svakom pogledu. O tim pazinskim danima mogao bih napisati stotine stranica. Bio je to početak moga ozbilJnjijeg promišljanja svijeta i života. Niklo je tada u meni sjeme vjere, ali i sjeme sumnji, koje su se nemilice obrušavale na moju dušu i bez prestanka traju do danas. Povremeno smo pisali i na ciklostilu tiskali naš list kojeg smo nazvali po grčkoj riječi “Aktis” (Zraka). Bio sam mu glavnim urednikom. U njemu smo objavljivali aktualnosti iz sjemenišnog i gimnazijskog života, a posebno su bili zanimljivi i neki naši početnički literarni uradci. I ja sam u nekom od tih brojeva, objavio svoju prvu pjesmu, sonet  s naslovom “Smrt majke.” U životnim hodnjama i selidbama, negdje sam ga zametnuo ili najvjerojatnije izgubio. Volio bih, nakon pustih godina, pogledati taj sonet i iz današnje perspektive vidjeti, ima li, osim ispovijednosti, ikakvih  kvaliteta u tom mom najranijem pjesničkom uradku. Zbog objavljenog putopisa “Hrvatskom domovinom”, završio sam – u drugome razredu  – na policijskom ispitivanju u Pazinu

Opisivao sam putovanje Makarskim primorjem, Duvanjskim poljem , Kupresom i Jajcem. Nekoliko sati u postaji, morao sam dvojici supovaca objašnjavati što ja to sve podrazumijevam pod “Hrvatskom domovinom.” Optužba je bila da u putopisu u stvari pišem o velikoj Hrvatskoj i da se teritoriji koje sam opisivao nalaze u   Bosni i Hercegovini. Ja sam im rekao da su to područja koja nastavaju Hrvati, pa je prema tome naslov putopisa u potpunom skladu s činjenicom i da  su ta područja hrvatska i da su im domovina. Rekli su mi da me spašava maloljetnost i da je velika šteta što “ovako pametan dečko”  na početku života sam sebi stvara probleme, koji će me obilježiti. Vjerojatno su mislili na otvaranje dosjea.

Na kraju su me kao slučajno pitali za Zlatka Tomičića. Po tome sam zaključio da sam bio, bez obzira na putopis , dulje vrijeme “predmetom” njihove obrade. Prilikom uhićenja i pretrage njegova stana i uredništva HKL pronašli su i moja pisma i pjesme koje sam mu poslao i zamolio ga da ih pročita i da mi kaže svoje mišljenje o njima. Zlatka tada nisam osobno poznavao. Čitao sam redovito Hrvatski književni list i divio se njegovim člancima , putopisima i pjesmama koje je objavljivao. Osobito mi  se svidjela njegova kultna pjesma “Hrvatska ljubavi moja” . Rektor sjemeništa i gimnazije Josip Šajina, profesor povijesti, nije bio presretan što sam završio na miliciji i “bespotrebno izložio zavod neprilikama i neugodnostima.” Duhovnik ,Antun Orbanić  – stara hrvatska, istarska korjenika – nije dijelio njegovo mišljenje. Čim je stigao poziv na “informativni razgovor”, satima je zajedno sa mnom “mozgao”

i nagađao o razlogu “za hitno” javljanje  u policijsku postaju, ili kako se to onda nazivalo “stanicu narodne milicije.” Nestrpljivo je čekao moj povratak sa saslušanja. Morao sam mu potanko ispripovjediti što i kako je bilo. “Znam ja njih, najvažnije je da si se pametno i hrabro držao !” – rekao je, tapšući me po ramenima. Poslije je bio vodnjanskim župnikom. Tamo ga je Udba u sprezi s talijanašima optužila za nacionalizam, pa su ga  strpali  u zatvor na nekoliko mjeseci. Umro je prerano, od karcinoma pluća. Znam da su mnogi zaboravili dobrotu i ljudskost  don Antuna Orbanića. Ja, eto, nisam. Hvala mu za sve lekcije iz duhovnosti i domoljublja. Žao mi je da ga nakon mature nikada više nisam vidio

Jozo Marijo je krajem sedamdesetih godina, kao kateheta mladih na Sv. Duhu, u Zagrebu, pokrenuo list za mladež “MI”. Molio me je da mu pomognem u pisanju i uređivanju lista. Nisam odolio njegovom nagovaranju i argumentaciji, pa sam pristao uz uvjet da sve što radim i pišem bude posve anonimno. Naime potpisivanje imenom i prezimenom, potpuno bi mi onemogućilo bilo kakvo objavljivanje mojih tekstova i pjesama u književnim časopisima. Prve brojeve sâm doslovno , uz nešto malo pristiglih suradnji, ispisivao i potpisivao s desetak pseudonima. Bilo je tu svakakvih stilova, pa i pet, šest ženskih pseudonima, da se dobije dojam različitosti i kreativnosti. Komentari su bili, u principu, urednički, pa je za njih odgovarao glavni i odgovorni urednik, moj brat. Polemiziralo se na veliko, a posebice u kolumni, koju je potpisivao “Štef”, pa kasnije “Štef -Stipe”. List  Mi je s vremenom tako ojačao da se smatrao ,neslužbeno, autentičnim glasom mladih hrvatskih katolika. Vlastima se nikako nije svidjela pojava lista, a pogotovo ne  stavovi , koji su se iznosili u listu ,njegovo jačanje, širenje i popularnost na javnoj sceni. UDBA, SUP, tko li već , pokušali su s infiltracijom svojih ljudi, ne bi li  “snimili” situaciju u uredništvu i doznali  tko se sve krije iza pseudonimâ. Najveću im je muku zadavao  “Štef”, koji, valja to priznati, nije zazirao od politike i promišljanja  svih hrvatskih tema i dilema.

Kada nisu uspjeli probiti  u MI-u “crtu obrane” hrvatskoga identiteta i duhovnosti, uslijedila su saslušanja glavnog i odgovornog urednika Joze Marija Tolja. Jedan od inspektora se nekako čudno ponašao. Postavljao je pitanja i stavljao prst preko usta, sa željom da moj brat to vidi i da ne odgovara na pitanja. Inspektor ga je ispratio do izlaznih vrata na Zrinjevcu i rekao mu da me puno pozdravi. Bio je to moj prijatelj iz djetinjstva – sjedili smo  u razredu jedan do drugoga – i susjed s Opatovine, Tomica L.

Ipak, bez obzira što sam već dobrano i više od toga popunio dogovorenih petnaestak kartica  ovog “sebepisa”,dužnost mi je, a i želja još pokoju zapisati o Hercegovini, kraju iz kojeg potječem, obitelji u kojoj sam ponikao…

Završetak  rata i  poraće je bilo strašno u Hercegovini. Teror i ubijanja pogodila su svaku obitelj, svaku kuću. Svećenike i fratre su  zatvarali  i likvidirali gdje su god stigli. Po kućama su otimali i zadnji kilogram brašna .Oduzimali  su im stoku, sijeno i sve do čega su mogli doći. Ostalo im je samo ono što se uspijevalo nekako  sakriti. Muškaraca po kućama i nije bilo. Samo  užasnute  i ucviljene žene, djeca i pokoji starci koji su s obzirom na dob, ostajali u kućama i pomirili se sa sudbinama. Tako je ostao i moj djeda Stjepan. Pričali su mi o ulasku partizana u Blatnicu. Bili su to dijelovi neke dalmatinske brigade. Po kućama su tražili “ustaše i” ostale “narodne neprijatelje”, a usput su brstili sve do čega su došli. Jasno stigli su i do Toljâ .U nas su osim brašna pronašli  i didu Stipana ,koji je bio u pojati, pomoćnoj prostoriji iza kuće. Jedan je navalio na njega, srušio ga na zemlju, prislonio mu nož na vrat, prijeteći mu da će ga zaklati ako ne kaže gdje se skrivaju ustaše. Majka je bila u kući  s djecom i preklinjala drugoga partizana da im, pokraj toliko gladnih dječjih usta ne uzimaju   to malo brašna što još imaju. U svome jadu i preklinjanju da ne ostanu bez korice kruha nije ni znala gdje se djeda  nalazi. Najednom je čula kako viče: “Kolji, što čekaš, nemoj me više mučiti !” Potrčala je  do pojate, a kad tamo ,imala je što vidjeti. Bacila se na tog partizana. On se pridigao i kundakom od puške počeo mlatiti moju majku, bez obzira što je bilo vidljivo da je bila trudna… Dotrčao je i onaj partizan s kim je  bilo natezanja oko brašna i uzviknuo: “Nemoj  Ante, ako Boga znaš, nemoj,”! Stipan i isprebijana majka su se pridigli, a partizani su otišli. Nakon kraćeg vremena ,partizan koji ih je spasio , donio je na ramenima poveću vreću brašna i rekao : “Na nevista! Uzmi, neka imaš! Dicu imaš!” Majka nije stigla reći ni hvala a on je već zamaknuo iza kuće i otišao. Nije saznala ime toga dobrog čovjeka. Dugo je osjećala na svome tijelu posljedice partizanskog kundaka, ali i višestruko zadovoljstvo: spasila je Stjepana, brašno i namirnice koje su bile u kući i još dobila  za obitelj dodatnu vreću. Ante je ,tako su čuli, sutradan poginuo na Sretnicama, nekoliko kilometara udaljenim od Blatnice.Kada god pričaju o tome vremenu, uvijek naglašavaju da su imali “sreće” što su njihovim krajem prošli  naši “škutori”. Da su umjesto njih došli srpski ili crnogorski partizani ne bi nitko preživio. Škutorima su nazivali sve one s druge strane Biokova .Pjevala se i ganga u čast velike “zahvalnosti”, što su bili tako plemeniti i dobri pa nisu sve poubijali: “Škutor Mate Boga ne vidio”! Gotovo svaka kuća i svaka obitelj u mojoj rodnoj župi Čerin ostala je bez jednoga ili više članova

Rat, a osobito poraće i “oslobađanje” odnijelo je iz te nevelike župe 479 osoba, većinom mlađe dobi

U  nekim drugim župama žrtve su bile još  veće .Većina ih je poubijana na Križnome putu, baš kao i desetci i desetci tisuća nesretnika iz ostalih hrvatskih krajeva. Miris smrti, plač i jauk za ubijenima i nestalim, prometna i svaka druga izolacija, politička obilježenost, nezaposlenost, nestašica i kruha i ruha trajala je sve do ranih šezdesetih godina .Nešto bolje su stajali samo oni s malo više zemlje . U takve su se donekle ubrajali i moji, to jest Dragini, kako se već u tim krajevima, po ocu izražavala pripadnost. I moja majka “nije bila” Anica, već Draginica ili Lovruša. Tako su je zvala i rođena djeca, kojih je u tim teškim godinama rodila devetero. Umrla je jedino mala Kata, sestrica od nekih dvije godine. Nakon svih njih, izgleda neplanirano ili bolje rečeno nenadano i ja sam pokucao na vrata života.. Draginica me je trudna nosila  u poodmakloj dobi i brat Jozo Marijo mi je pričao da joj je bilo silno neugodno zbog njenih godina, jer , “što će narod govoriti, ona stara, a  dite malo. “Hladnoga i burovitog  siječanjskog dana 1954. u ranim satima, negdje u kutu, u kući ,ugledao sam svjetlost svijeta. Nitko od ukućana nije znao da Anica porađa. Tek im je dječji plač prisvijestio da su dobili još jednoga brata. Kolijevke nije bilo, pa me je majka umotana u krpe stavila u policu od neke stalaže i ogradila da ne padnem. Krstili su me odmah drugi dan po rođenju i dali mi ime Ivan, po Ivanu Krstitelju, jer i njega je rodila stara majka…Ili možda pak po majčinu bratu Ivanu, kojega su ubili, a kosti mu i danas traže mir u nekoj od jama u koje su ih bacali. Kažu da ga je od sve svoje braće najviše voljela.

Tolj ili , inačica, Toljević je staro i isključivo hrvatsko prezime. Razumije se, kada kažem i zapisujem ovaj pridjevak”isključivo” , to nikako ne znači da su nositelji toga prezimena, ne daj Bože, zadrti ili isključivi. To samo znači da pripadnici drugih naroda, narodnosti, vjera i jezika, ne nose to prezime. Ja pak, nemam ništa protiv da me opet i zbog ovoga neki “meneljupci” proglase zadrtim ili isključivim. Takvi ,često (iz)manipulirani, redovito nečiji i rijetko svoji ,najbolje i isključivo govore o svome  (is)plativom stavu, a kadšto, u svojoj “intelektualnoj širini” uopćuju, što im  je još bezveznije i bezočnije, pa trabunjaju o nekakvoj” hercegovačkoj, ruralnoj, primitivnoj i nacionalistčkoj” priči. I jedan osvjedočeni (auto)biografski podatak. Toga sam se naslušao od prvoga razreda u Osnovnoj školi Kaptol u Zagrebu pa kroz život, sve do sada. A da apsurd bude veći, posebno su se predrasude i gluposti multiplicirale i eskalirale u oslobođenoj i slobodnoj Hrvatskoj državi. Nazočio sam jednom prilikom razgovoru pokojnoga ratnog ministra Gojka Šuška s dvojicom sipača ovih jalovina, kojima je, smiješeći se rekao: “Ne može nas nitko u Zagrebu ili u bilo kojem kutku Hrvatske toliko mrziti, koliko mi njih možemo voljeti”! Ova dosjetljiva Šuškova istina ih nije osobito prosvijetlila. Nisu ni jednu “dlaku” promijenili, a kamoli “ćud”. Pokojnoga predsjednika Tuđmana je sve to žalostilo, znao je iz kojih to sve “kuhinja” dolazi i bio je vrlo osjetljiv na sve oblike potkopavanja jedinstva i cjelovitosti hrvatskoga naroda.

Pisani trag o tome starome  hrvatskome rodu i prezimenu nalazi se u pismohrani franjevačkoga samostana u Zaostrogu. Oni su oko 1690, god. izbjegli od turskog zuluma u  tada oslobođenu Vrgoračku krajinu. Nastanili su se u okolici Vrgorca, u Striljima i Papratnici.

Tamo im je tadašnja mletačka vlast dodijelila zemljišta za obrađivanje. Dio njih se, zaželivši se  stare postojbine ili tko zna iz kojih razloga, negdje oko 1800 god.  vratio u Brotnjo. Tako je iz Papratnice u Blatnicu stigao i Petar, sin Tome Tolja i tamo se oženio s Božicom, kćerkom Mate Galića. Imao je desetero djece.Jedan od njegovih sinova je bio Ivan, zvani Ivko, naš pradjed. On se oženio s Anđom, rođenom Sušac,s kojom je imao pet kćeri i četiri sina. Jedan od njih je bio naš dida Stipan.  Anđa je pak ušla u narodnu predaju…Priča se i prenosi s koljena na koljeno ,da je nekog bega, koji je kupio po selima, od svojih “podanika” ono što mu  je od plodina “pripadalo” ,dobro izmlatila .Kažu da je imala dugačke, velike i čvrste očenaše, to jest krunicu. Uvijek su joj bili pri ruci , pa je , uz ostala “sredstva za udaranje”, tom prilikom, ljuta na Turčina,  i njih oprobala na njegovoj glavi i leđima. Anđa je očito smatrala da Turcima ništa ne pripada  pa su “proradili”i očenaši. Ipak,valja reći, bez namjere da umanjim Anđino “herojstvo”, da je turska moć bila u silaznoj putanji, pa ni begovi u prababino doba nisu bili što su  bili. Budući da je igra života otkinula prerano moju granu sa stabla rodoslovlja i bacila je u druge prostore i okolnosti, ostao sam zakinut u boljem poznavanju svih tih rodovskih, pa i rodbinskih sveza i veza.Ponešto sam od svega toga čuo, ali nikada dobro upamtio ,za svojih rijetkih posjeta Blatnici i Hercegovini. Nešto ,od toga ” ničeg” , pripovijedali su mi moj brat svećenik Jozo Marijo  i dr.Ivan Tolj, daljnji rođak, koji je živio u Rijeci i tamo bio odvjetnikom. Umro je prije nekoliko godina u desetom desetljeću života.

Mamini su bili slaba imovna stanja, a ni sloga im baš nije bila jača strana. Moj im je otac kad god je stigao i koliko god je mogao, obilato pomagao. Majka često nije ni znala za to. Pšenica i kukuruz su se mljeli  u mlinovima u Studencima kod Ljubuškog. Po povratku “iz mlina” navratio bi u Vionicu i tamo u Lovrićâ poprilično rasteretio svoga omiljenog konja.  Inače, za toga konja su mi pričali da je skončao odmah nakon očeve smrti. Kada je pogrebna povorka kretala od kuće prema groblju u Bakrima, prolazila je pokraj  vrta u kojem je bio konj. On je osjetio da mu zauvijek odnose gospodara i ržući jurnuo prema povišoj ogradi u želji da ju preskoči. Nije uspio. Polomio je prednje noge i završio svoj konjski život u tuzi  za svojim gospodarom.Govorili su mi i da je prije Dragina preminuća sletjela do prozora neka njima nepoznata ptica i kljunom kuckala po staklima. Ja sam  ta pričanja uporabio u  pjesmi “Pod hrastom” i pretočio u stih o smrti majke, koja je umrla, meni na rukama, na Badnjak 1970. godine:

POD HRASTOM

 

Kralju i mojih postaja

pitam Te ima li ih

četrnaest?

Ovaj je život raneni hod

i evo vraćam se…

Vraćam se sasušenu Hrastu

da ti vidim oči i da se

odmorim.

 

Moj Hrast ili ona smokva

a ja sjedam bez hlada pod

Hrast,

nesiguran da će olistati

i ostati,

hoće li ipak, Ti znaš i

možeš,

hoće li prolistati ikada,

ijednom, Hrast moj,

jedino utočište zemljanog

mene?

 

Kakav je odmor u letu

noćnim krilima

kada mi se i u snu čine

zmije na mjesecu

i kada se budim u blatu

iako je sunce i dan

pod Hrastom?

 

A naš susret očiju,

hrastovih mi očiju, Bože,

ja ne bih bez Hrasta

htio dočekati ni zoru

ni prvu rosu,

jer pod Hrastom reče mi

mater prvu riječ o Tebi,

o Tvome prolazu

kroz četrnaest jada

i o smrti Tvojoj na tvrdu

drvetu.

 

Ako je to bio Hrast,

ako je bio, Bože, Hrast,

molim Te pod njim, bez hlada

i nesiguran da će olistati

i ostati

molim Te pod jalovom smokvom,

hrastovih mi očiju, Bože!

 

Ova noć sa zmijama na mjesecu

i zadnje gledanje plava neba

iz očiju one koja me rodi,

ali ne bez Tebe,

ova noć sa zmijama na mjesecu

i njen trzaj prema staru

raspelu,

pa šapat, odlazak i plava suza…

 

U zmijavoj noći

rzanje konja

najavilo je Tvoj dolazak,

a u sumrak na okna očevine

neka neviđena ptica

donijela je i njen odlazak

za Tobom…

A oči kad jednom ugasnu

neka ih, Bože, ni Hrastu,

ni nama, ne zaklapa noć.

 

Neka ih usneni mjesečina…

 

Ivan Tolj

 

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!