IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOFRAFIJE(7): Gledam prema Velebitu…

U sutonu blagdana Velike Gospe, gledam prema moru, u puste školje. Gledam prema Velebitu – svetoj našoj planini – koji, grli i nadkriljuje more i Liku. Čuva našu hrvatsku bolnu ranu i diku. Tužnu Liku. Zapuštenu i napuštenu. S ovim mislima, već niz godina liježem i ustajem. One su, nažalost, najsastavniji dio mene. Ne mogu a da ih ne zapišem. I svake noći, u kasni sat, prije no što utonem u nemirni san, pozdravljam Gospu Mariju, ne bi li mi pomogla da me uspavaju blaženije misli… I da jednom po ustajanju vidim ili barem naslutim životonosniju i sretniju moju Domaju.

Hrvatsko se pučanstvo prepolovilo. Procjenjuje se da u europskim i prekooceanskim zemljama živi polovica hrvatskoga naroda, a neki tvrde i više od toga. S pravom se govori o dvije Hrvatske, domovinskoj i iseljenoj. Ali, zaboravlja se i ona treća, još nesretnija, oteta i izgubljena u politikama, ratovima i poraćima, ne samo 20 stoljeća. Povod za nastavak crnopisa našao sam u knjizi “Od Rave do (A)merike”, koju mi je s posvetom darovao autor, hrvatski iseljenik, mr. sc. Davor Božin. Posebno su upečatljivi i ganutljivi njegovi svjedočki opisi fašističkih i partizanskih, komunističkih zločina počinjenih za vrijeme rata i u poraću. Nakon “oslobođenja”. Do u detalje opisuje likvidaciju ravskoga župnika don Ive Manzonia. Ni krivome ni dužnome trideset i osmogodišnjem svećeniku “drugarski” su oduzeli život u vrletima Dugog otoka. Nažalost, taj zločin i cijeli niz drugih zločina i zlosilja nisu počinili (ne)ljudi sa strane, nego, kako Božin kaže, zaluđeni ”novim poretkom”, mještani i susjedi s Rave ili obližnjih otoka. Ne zna se koji su bili uspješniji u ubijanju: komunisti ili fašisti, potpomognuti četnicima, bradatim kokardašima, to jest onodobnim “balvan revolucionarima” iz zadarskoga zaleđa. Moram priznati da nisam znao, sve do čitanja ove knjige, za četničko, pomorsko i plovidbeno umijeće. Stigli su čak do otoka Rave da pomognu Talijanima u “obavljanju posla”. Jesu li i tada “pevali” kao njihovi nasljednici u studenome 1991. u razorenu Vukovaru: “Slobodane pošalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”! Nema sumnje, “pevali su”, malo drukčije, ali s istom porukom. Istim rukopisom, reklo bi se. I istim klanjem.

Nekoliko stotina kilometara južnije od Rave, na otočiću Daksi, u listopadu 1944. likvidirano je pedeset i troje uglednih građana Dubrovnika. Među njima je bilo šest svećenika. Jedan od njih se zvao Pero Perica. Svi su smaknuti, pa i on, bez bez suđenja. Pericu su već za života smatrali svecem. Taj je čovjek autor pjesama “Zdravo djevo…” i “Do nebesa nek se ori”. Tisuće je i tisuće hrvatskih ljudi i danas, na Gospin dan, pjevalo: “…Rajska Djevo, kraljice Hrvata/ naša Majko, naša zoro zlata…” Pjesme je hrvatski puk prihvatio kao svoje. I jesu njihove, baš kao što je i mučenik Pero Perica njihov. I Marijin: puk i Perica. A u pismu, u svezi s likvidacijama u Dubrovniku, (zlo)glasna druga Ante Jurjevića Baje, stajao je zaključak: “Bilo kako bilo, ubiti ih se mora…” Dvadesetak je godina kasnije, Milovan Đilas, partijski ideolog, pa višegodišnji Titin zatvorenik i partijski odbačenik, izjavio da su “likvidacije u Jugoslaviji bile nužne zbog demografske ravnoteže”. I onda, doista, kako razumjeti one koji tvrde da nema vraga. Da, kako već rekoh… Pjevalo se, pevalo se gromoglasno,  drugarski i udarnički u tim vremenima: “U tunelu, usred mraka, sv(ij)etli zv(ij)ezda petokraka”. Da. Ubojicama je svijetlila petokraka, a većini hrvatskih ljudi, i danas i sada dok ovo pišem, ”svijetle” kosturi pokošene hrvatske mladosti: u Hudoj jami, Jazovki, tenkovskim rovovima… sve do Škabrnje, Ovčare u Vukovaru…