IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (6) „Tri su rata u dvadesetome stoljeću iza nas“

Nacionalni park Kornati i Telašćica, koju su krajem osamdesetih godina odvojili i proglasili parkom prirode, zemljišno su, posve, u privatnome vlasništvu, pa prema tome i ovaj moj djeličak i kuća, smještena između stogodišnjih triju maslina. Vlado je taj dio svoje djedovine, krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, prodao svome prijatelju i partijskome drugu, Maksu, koji je tada bio profesor u osnovnoj školi u Salima, a supruga mjesna liječnica. Nakon nekoga vremena oni su odselili s otoka, a u međuvremenu je došlo i do bračna brodoloma, pa su odlučili prodati kućicu u Magrovici. Kućicu je nakon njihova odlaska čuvao, a zapravo godinama koristio, Vlado. Prodaje, koje su ostale na pokušajima išle su preko Vlade. Potencijalni kupci su odlazili razočarani. Sve ih je odpravljao, uvjerivši ih da im se ne isplati ulaziti u “riskantnu” kupnju, budući da su, govorio je barem tako, zapravo masline i put na zemljištu njegovi i da ih on nikada nije prodao. Pri tome valja napomenuti da zemljište i nije bilo ni na Maksu, a ni na Vladi, već na Vladinu pradjedu. Objektivno, već iz tih razloga nije se mogla postići Bog zna kakva cijena. Mene je u razgledavanju kuće dočekala ista priča. Međutim, meni se toliko svidio položaj kuće da me nisu uspjeli otjerati ni Vlado, ni masline i put u njegovu vlasništvu, ni nesređeni papiri ni bilo što drugo. Stupio sam u izravnu vezu s Maksom i dogovorio kupnju, s tim da isplata ide u tri dijela i da prati pravno rješavanje čestice na kojoj se kuća nalazi. Potrajale su, kako to obično biva, pravne zavrzlame, koje su nam, zapravo, išle na ruku, barem što se tiče plaćanja. Naizgled nemoguće postalo je moguće: od slučajna Marinina čitanja Plavoga oglasnika do realizacije nečega što je obitelji i meni donijelo puno zadovoljstva i radosti. Jasno, ni u ovome slučaju ne vjerujem u slučajnost. Telašćica me je, umišljam si da je tako, čekala od starih vremena, od devetoga, desetoga stoljeća, kada su njome hrvatskim brodovljem brodili naši stari, živjeli, ratovali i u znoju lica svojih, žuljevitim rukama, rod svoj odhranjivali. Na koncu su umorne kosti polagali na vječni počinak, u tvrdu crvenicu, po grobljima ponad vala.

Svanuo je 15. kolovoza, Gospin dan, godine Gospodnje 2014. tisuću tri stotine i neke godine od hrvatskoga bivanja na ovim prostorima, šezdeset i prve od moga rođenja, dvadeset i treće od obnavljanja i utemeljenja Hrvatske države, devetnaeste godine od pobjedničke Oluje i četrnaestoga ljeta od kada sjedim za ovim stolom i gledam more “gdje se meni penje” i nad kojim je moj brat Jozo Marijo u nekoliko navrata, baš na današnji dan služio Misu, na kojoj je nazočila moja obitelj i ja: Crkva u malom i slavljenje Kruha života, vjerojatno prvi put u povijesti uvale Magrovice. Nad Telašćicom i Kornatima granulo je sunce i suprotno lošim  vremenskim prognozama, razmaknulo tmaste oblake, a lahorasti vjetrić raznosi jeku zvona sa zvonika saljske crkve posvećene Mariji. Od sinoć  su se zaputili Hrvati romari diljem Lijepe, da hodom i molitvom stignu u svetišta i pozdrave Kraljicu, Zvijezdu sjajnu u neprohodima, nevoljama i tamama svojih života. I biva tako svake godine. Posljednjih godina, čini mi se, naša zvona odjekuju drukčije od onih koja su radosno zvonila u čast i slavu slobode koja je konačno – gle čuda – i Hrvatima granula. Ali sloboda kao da nije donijela slobodu. Njenu rahlost zahvatile su pukotine u kojima urasta korov i potiskuje sjeme života. Sve i svakoga ponovno okrivljujemo, umjesto da se posvetimo čupanju korova i sijanju nove pšenice. Da. Doista je teško osloboditi sebe od sebe, nas od nas i otvoriti oči ne prema smrti, korovu i kraju, već prema kolijevkama i životu. Nije li Branko Miljković, srpski pjesnik, imao pravo kada se u jednoj svojoj pjesmi upitao: “…hoće li sloboda umeti da peva ko što su sužnji pevali o njoj.” Ovaj je pjesnik volio Hrvatsku. To njegovovo iskazivanje ljubavi prema Hrvatskoj, beogradska čaršija nije prihvaćala. Propatio je zbog toga. Majka mu je bila Hrvatica i često je dolazio u Zagreb, gdje je, po nerazjašnjenim okolnostima, završio svoj život. Taj veo tajne pokušavao je skinuti pokojni Zlatko Tomičić, kojega je s Brankom vezivalo duboko prijateljstvo. Zlatko je tvrdio da je ubijen i da nema govora o samoubojstvu. Našli su ga obješena u Zagrebu, na Medveščaku. Grana na kojoj je “visio” bila je neznatno udaljena od zemlje. Tomičić je, izgleda, bio u pravu.

U saljskoj je crkvi, uobičajeno kao i svake Vele Gospe, puno ljudi “sa strane”, a i mlada je svijeta u veliku broju. Pristigli su iz Grada ( tako nazivaju ovdje Zadar ) i iz ostalih hrvatskih mjesta i krajeva. Ponajviše je naših, ”Američana”, ”Kanađana,” ”Australaca”, ”Francuza”, ”Nijemaca”, ”Austrijanaca”, čak i ”Slovenaca”. Pa i ”Srba”, tà, kako bismo bez njih. Oni su, kao podoficiri i oficiri bivše JNA, za službovanja po ovim našim otocima, osnivali obitelji s domaćim djevojkama, koje, istini za volju, nisu imale velika izbora. Naši su mladići, vrlo često, trbuhom za kruhom, postajali mladoženje u europskim i prekooceanskim zemljama. Vrijedna spomena je jedna takva obitelj u našem susjedstvu. Mještani mi kažu da nikada nije bilo u Salima i na cijelom Dugom otoku tako dobra i časna čovjeka, kao što je bio podoficir V. G. Podizao je obitelj i svoju djecu odgajao da budu čestiti ljudi i građani zemlje, gdje su se rodili. Za Domovinskoga rata, kažu tako, za otok je odigrao određenu ulogu. Stao je na stranu Hrvatske u kojoj je jeo kruh i koju je poštivao i volio. Nakon rata oborila ga je i odnijela neka bolest. Počiva na saljskome groblju, a mještani mu posjećuju grob. I ja im se pridružujem ovim zapisom. Neka mu je laka  saljska, hrvatska gruda.

Nakon Velike Gospe i odlaska rodbine i turista, Dugi otok se vraća životu koji ide kraju. Pučanstva je, stara i onemoćala, iz dana u dan sve manje. Osnovne su škole po mjestima na otoku zatvorene. U Zaglavu su, u kojem je drevni franjevački trećoredački samostan sa župnom crkvom iz 1451., vrata škole već odavno zatvorena, a na staroj i oronuloj fasadi viri ispod neuspjela premaza parola iz 2. svjetskoga rata, “onodobni grafit”: “Živio naš bratski Sovjetski savez”, a u sredini izblijedjela, olinjala zvijezda petokraka. Naziru se, ali jedva, ”drugovi Tito i Staljin”, a ispred njihovih imena “živio” temeljito je izbrisan od kiša i odmakla vremena. U crkvi, nedjeljom, dvadesetak, tridesetak starijih osoba. U Salima, jedinoj otvorenoj školi na otoku, nekih dvadesetak učenika. Uskoro ih, nažalost,  ne će biti ni toliko. Ječe mrtvačka zvona, a jeka im se rasprostire pustim valama, zapuštenim njivama, pašnjacima i vinogradima. Masline i smokve neobrane, a nekad su osušene i spremljene za zimu sladile nepca mnogobrojne, gladne otočke dječice. Zoblju ih ptice nebeske ili pak gnoje zemlju, koja više nikome ne treba. Onemoćala starčad, željna ribe pokraj mora, tugaljivo gleda u napuštene i raspucale barke, pokidane stare mreže na suhozidovima, koji se urušavaju. Na klupicama ispred dućana, s bocama piva u ruci sjedi nekolicina mladih i sredovječnih muškaraca koji bi mogli nešto raditi. Jedni teturaju, drugi gledaju prema moru, u prazno…

Velike nevolje, stradanja, glad, neimaština i protunarodni režimi stezali su nemilice, u zadnjih stotinu godina, omču na vratovima hrvatskih nesretnika. Napuštali su, što silom, što milom, “stare slave djedovinu” i tražili posla, kruha i ruha u tuđini. Tri su rata u dvadesetome stoljeću iza nas. Goleme hrvatske žrtve u Prvome svjetskom ratu, posebice u Drugome, naš je nehaj, naša zaboravljivost učinila kao da ih nije bilo i kao da se nisu uopće dogodile. Treći rat, uz mnogo manje poginulih, iznjedrio je iz stoljetnih muka i zaborava, državu i slobodu, koja, u minulih dvadeset godina, ne pjeva onako kao što su hrvatski bojovnici, branitelji pjevali o njoj. Vjerovali su, kada Hrvatsku učine slobodnom, da će sjajiti toplije i ljepše. Ljudskije i hrvatskije. A kad tamo, vidi čuda, napunili su se  džepovi  tkz, “menadžera “, prekonoćnih bogatuna – tajkuna i “političara”. Obrstili su i privatizirali banke, imovinu, poduzeća i uništili gospodarstvo. Ostavili su hrvatske ljude na cesti, bez posla, kruha i ruha. Tisuće mladih ljudi – naša budućnost – napuštaju Hrvatsku u potrazi za poslom i kruhom. A, prodane skorojevićevske duše u Hrvatâ, podučavaju nas “demokraciji” i za proviziju, to jest Judine škude, “prevazilaženju” ovakvih “nacionalističkih, ekstremističkih, desničarskih, netolerantnih, isključivih i ognjištarskih” problema, tema i dilema.