Priče iz života

IVAN TOLJ: AUTOBIOGRAFIJA (2)

 

Piše: Ivan Tolj

 

Za Uskrs, 1990. god. – nas nekolicina na čelu s Tuđmanom – putovali smo u Dubrovnik. Zračna luka je bila sablasno prazna. Samo mi. U pomalo nervoznu iščekivanju polijetanja, rekao sam da mi je sve to malo neobično, da ne kažem sumnjivo. On me je, tobože, strogo pogledao, tako da sam odmah očekivao kritiku kako širim malodušje i rekao: “Da su pametni, srušili bi zrakoplov, isplatilo bi im se to višestruko!” Gledao sam  ga u čudu što govori pa sam nadodao: “Nisu oni glupi, pametni su oni!” Povorka “hrabrih” koja nas je slušala, sledila se od straha. Jedan je od nas, kao pravi “junačina”, doduše tiho da Predsjednik ne čuje, predložio da odustanemo od leta. Međutim on je to dobro čuo i počastio ga, možete zamisliti, kakvim pogledom. Pogledao je u mene i sa smiješkom rekao da sam ja sve to zakuhao. U zrakoplovu sam sjedio do njega. Razgovarali smo, dakle već tada, o mogućnosti rata i agresije na Hrvatsku. “Lako je bilo Mačeku, on je imao pod puškom 250 000 ljudi, a mi smo posve razoružani” – rekao je i gledao kroz prozorčić oblake, kroz koje smo letjeli prema Dubrovniku. Nakon nekoliko minuta upitao me je, pišem li dnevnik i bilježim li podatke i razmišljanja o pojedinim događajima. “Sve se brzo zaboravlja. Nezapisano, povijesno ne postoji. Jedino papiri ostaju. Pa da i padne ovaj zrakoplov, jedino bi papiri…” Ne mogavši sačekati da izrekne rečenicu, nadodah : “Izgorjeli bi skupa s nama! “. “Ti, fakin jedan!” reče, pogladivši me po obrazu.

Pišući ovaj tekst, tek sada uviđam da je bio u pravu. Da, sve blijedi i puno se toga zaboravlja. Blijedi i siječanjska noć 1991. kada smo, nas nekolicina, u Hrvatskom državnom saboru, očekivali desant specijalaca JNA. Napad smo smatrali realnim, tim više što su nam tu mogućnost najavile naše novopečene obavještajne službe. Predsjednik je bio otišao u Beograd, na zasjedanju Predsjedništva raspadajuće tvorevine, zvane SFRJ. Bio sam jedan od onih koji su bili protiv, da Tuđman ide na tu sjednicu. U našim glavama i saborskim hodnicima lebdijelo je pitanje: “Što će biti s Hrvatskom ukoliko se ne vrati iz Beograda i ako ga, ne daj Bože, uhite, ili, još gore od toga, ubiju?” Sjetili smo se sudbine Radića i atentata na njega i hrvatske zastupnike u beogradskome parlamentu, ubojstva Andrije Hebranga… Nas dvadesetak, sa saborskom stražom, odlučili smo braniti Hrvatski sabor. U Saboru su ostali tkz. ” jastrebovi” HDZ-a, dok su ostale “vrste ptica”, pretežito “kukavice” odlepršale u po’ bijela dana u skrovišta diljem grada. Da sam zločest naveo bih njihova imena i jata iz kojih potječu, ali neću. Svatko ima pravo na dobar glas, pa čak i oni koji nemaju. Jedino me žalosti da su upravo takvi dan-danas interpretatori nedavne povijesti u kojoj se nisu proslavili. Vedre i oblače našom otužnom zbiljom. Više oblače, nego vedre. Većini od nas – koji smo se prepustili sudbini – bio je to prvi susret s oružjem: samokresima, strojnicama, puškama i bombama. U toj maglovitoj i teškoj noći raspoloženje nam je popravljao stari “gerilac” Šime Đodan, držeći nam motivacijske govore sve dotle dok nije zadrijemao i dok ga nismo poslali kući. Ivan Vekić nam je, po običaju, recitirao pjesme. Sve je nadgledao, u maskirnoj odori, s revolverom oko pasa, Velibor Kikerec, zapovjednik saborske straže, koji mi, s obzirom na njegove godine, nije ulijevao neku sigurnost. I, on je, navodno, bio u partizanima, kao i Đodan, pa je ta činjenica sama po sebi predpostavljavala nekakvo borbeno iskustvo. Mada sam se, moram priznati, naslušao pričâ o njihovim “junačkim” povlačenjima, to jest bježanijama, kad god je bilo “gusto”. Ja sam razmišljao o bombama koje sam zadužio, a nikad ni jednu nisam bacio i nisam znao kako se upotrebljavaju.

Gledao sam s prozora Markov trg obavijen mrakom i razmišljao da, ako nas napadnu, što “skuplje” prodam život i da za sobom povučem barem dva, tri “niška” specijalca. Realno gledajući, nitko od nas ne bi preživio. Činjenica je da smo se bili rasporedili po uglovima i prozorima Sabora i da smo u toj noći, zatreba li, bili spremni položiti živote za Hrvatsku. Ne mislim da smo bili puno hrabriji od većine koja je donijela “racionalniju” odluku i odlučila prespavati na sigurnijem mjestu. Bili smo “luđi”! Ako je Zrinski 1566. sa svojim junacima položio život braneći Siget, ako su u siječnju 1578. god. branitelji Gvozdanskog – Hrvatski Alamo – umrli, smrznuli se na bedemima ne puštajući Turcima da uđu u utvrdu, onda i mi u siječnju 1991. moramo isto učiniti; braniti Sabor, a to znači Hrvatsku, po cijenu vlastitih života. Isto tako u sitnim i neizvjesnim satima te noći, sjetio sam se i Villefranchea, gradića nedaleko Lyona, gdje su, 16. rujna 1943. hrvatski vojnici – stotinu i pedeset vitezova, junaka – u njemačkome garnizonu digli pobunu i dvadeset se sati opirali nadmoćnim njemačkim snagama. Bio je to prvi jači otpor, obračun s okupatorom u Francuskoj. Dvadeset sati slobode za francuski gradić Villefranche, značio je i junačku smrt svih hrvatskih vojnika. Je li dopušteno, a da te odmah jednoumnici i to u slobodnoj Hrvatskoj ne etiketiraju, kazati istinu i reći da su ti vojnici bili pripadnici oružanih snaga NDH i da su s hrvatskim grbom na kapama i rukavima svojih odora časno položili svoje živote? Smije li se, a da te se ne proglasi ustašom i fašistom i u Hrvatskoj, kad to već desetljećima čini Francuska, odati priznanje i komemorirati javno ove naše vojnike i antifašiste? Jedan je list u Francuskoj, na prvu obljetnicu njihove pogibije, napisao: “Učinimo da krv Hrvatâ, heroja i mučenika za našu stvar, ne bude prolivena uzalud”. Ulica u Villefranchu nosi hrvatsko ime, podignut je u njihovu čast velebni spomenik… U Hrvatskoj šutnja, muk i glupost! Eto, o tome sam razmišljao te siječanjske noći i hrabrio se – krijepio samoga sebe – povijesnim događajima, kojima se malo koji narod može pohvaliti. Kad se razdanilo nad Zagrebom i kad je bilo razvidno da do desanta neće doći, krenuo sam prema Trgu, nakratko zastavši kod Kamenitih vrata. Pozdravivši Zaštitnicu Grada i najvjerniju Odvjetnicu Hrvatske, donio sam odluku da se više neću “motati” po Saboru i u toploj, ugodnoj sobi razmišljati gdje sve krvari i gori Hrvatska, kakvo je stanje na bojištima… Obavijestio sam, petnaestak dana kasnije, o toj odluci predsjednika Sabora i moga prijatelja Žarka Domljana, koji me je odvraćao od mojih namjera i tumačio da bi Hrvatskoj bio korisniji ako ostanem… Stavio sam se na raspolaganje Vrhovniku Oružanih snaga – vojske u nastajanju, povojima – Franji Tuđmanu i tako službeno započeo svoj ratni put.

 

15 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!