PRIČA IZ ŽIVOTA: “VOZANJE” LJUDI…

Piše: Dr. Ratko Perić

Don Boško Obradović, misionar, trebao je posjetiti apostolsku nuncijaturu u Dar es Salamu. Prevalio je automobilom 700 km od svoje župe na sjeveru da dođe u glavni grad Tanzanije. Došao je u centar grada, i tu bi negdje trebala biti ta nabožna zgrada, ali nije siguran na koju će stranu. Upita jednoga čovjeka  bi li znao slučajno kazati gdje je nuncijatura.

• Bih, kako ne bih. Poći ću ja s vama u vašem autu. Brže ćemo i lakše stići.

I pođoše. Te haj, haj, haj, prođe i desetak minuta vožnje, čak i petnaest, nikako toga blaženoga nuncija i apostolske nuncijature.

• – Nisam siguran da idemo dobrim putem, – blago će mu don Boško.
• Sigurno, sigurno, odvrati mu domaći sin. Evo nas!

Stadoše pred jednu zgradu. Iziđe suvozač i veli don Bošku sasvim mirno.

• Ja ne znam gdje je ta zgrada o kojoj se vi raspitujete. Bit će da je tu negdje, raspitajte se malo.

On je došao pred zgradu u kojoj on stanuje!

Tako je don Boško učinio besplatnu taksi uslugu svome prevarantu i tek sada ne zna gdje je nuncijatura.

Don Boško prevalio od Hrasna do Afrike nekih 20 tisuća kilometara i već je 25 godina u misijama da uči ljude poštenju, a gle što nam priča jednog ljeta pred župnom crkvom u Stocu![1]

Tit je došao u nas u Dalmaciju i u Hercegovinu prije gotovo 2.000 godina. I propovijedao Kristovo kršćanstvo. Kako nas se primilo evanđeosko poštenje koje je on naučavao? Od Salone do Narone, od Ivanice do Ivan-planine? I još dalje i još šire? Ono s vozanjem ljudi?

Dr. Ratko Perić

[1] Don Boško je rođen 1949. godine, svećenik je Trebinjske biskupije, u misijama od ređenja, tj. Od 1975. godine; umro 1. srpnja 2006.