Znam da uvijek treba ići
Znam da ima bezbroj mjesta
Postoji bar jedna cesta
Do svih mjesta, ljudi svih.

Znam da negdje ima staza
Jedna staza, možda mala
Koja bi nas povest’ znala
Do svih ljudi, srca svih.

Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazio
Do svih mjesta stić’ bih htio
Svima bih rekao drage riječi:
Prijatelj svakom sam mio.

Znam da ima mnogo staza
Mnogo riječi k’o i nada
Jednu treba naći sada
Za sva srca, ljudi svih, ljudi svih… (D. T.)

Život je ovaj poput staze koja vodi, stalno vodi… Ne znam joj smjerove ni vijuge, ali na njoj naša sudbina ispisuje svoje trajanje. Ova pjesma kao da jako dobro govori o životu jednog fratra. Staza i put, nepredvidivost i sudjelovanje u sudbini svijeta, u vremenu koje mu Gospodin podari kao dar. Patnja i radost obilježiše sve njezine skretnice i ravne staze.

Rođen 25. kolovoza 1937. u Ljubljenici, župa Rotimlja, istočna Hercegovina (sada župa Stjepan krst) od oca Joze (rođ. 1911.) i majke Stane rođ. Raguž (rođ. 1914). Djeca Joze i Stane: Nikola 1937., Danica 1940., Janja 1942., Ivan 1948., Stojan 1950. i Dane 1954.

Život mu počeo u kolovozu 1937. Dijete u istočnoj Hercegovini bezbrižnog djetinjstva ne znajući kakav ga život čeka i gdje će ga odvesti. Ni njegovi snovi nisu to mogli predvidjeti, a vjerojatno ni najgore noćne more. Već kada je imao 4,5 godina počeo je Pavin put putnika, beskućnika, svjetskog hodočasnika od mjesta do mjesta.

Već 1942. u proljeće cijela obitelj mora bježati pred četnicima iz Ljubljenice u Mostar. I Mostar za njih bijaše veliki, ogromni grad. U njemu tek prenoćili. Rat ubija na sve strane. Nigdje nije sigurno. Iz Mostara preko cijele Bosne obitelj putuje vlakom koji je inače namijenjen prijevozu stoke.

Obitelj Maslać kao i ostale obitelji bježe negdje daleko tražeći sigurnost. Sve do Stare Gradiške na razmeđi Hrvatske i sjeverne Bosne. Na put su krenuli majka Stana, fra Pavao, sestre Danica i Janja te baka Ruža Maslać (rođ. Konjevod), očeva majka. S njima su putovale ostale obitelji, poput Boškovića, Gagre, Perića, Primorca… U Staroj Gradiški smješteni su u “neku zgradu”. Otac je bio u hrvatskoj vojsci. Njega su rijetko viđali. Ponekad je uspio doći vidjeti obitelj. Fra Pavina sjećanja gotovo su nepostojeća, posebice slaba sjećanja na oca tih godina. Ovdje je počeo “nekakvu školu”, možda prvi razred. Tu ostaju do 1945.

Austrija, Italija…

Krajem travnja i početkom svibnja te završne godine rata opet se kreće na put. Ovaj put prema Austriji. S ostalim obiteljima. Bijeg pred komunistima za koje su već znali da ubijaju mnoge, i nevine i optužene. S njima je na put i dalje krenula baka, Ruža Maslać.

Preko Zagreba, Slovenije u Austriju. Putuju vlakom do Austrije. Fra Pavao po sjećanju govori kako su često iz vlaka trčali van skrivati se zbog zrakoplova i bombardiranja. U Austriji ih smještaju u Andorf, mjesto između Linza i Passaua. Mali gradić koji i danas nema više od pet tisuća stanovnika. Smjestili su ih oko 50-ak u jednu dvoranu. Tu se sve događalo: i spavanje i kuhanje. Sve u jednom prostoru. Kupanje je bilo teško izvodivo.

“Mi, djeca, trčali smo okolo tražiti hranu. Postojala je tada neka UNRO, organizacija koja je pomagala izbjeglicama.”

Cijelu priču pročitajte ovdje:

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika