BOG JE IMAO SMILOVANJE ZA MENE!

SJEĆANJE AMLETA BERTOLE IZ RIMA NA JEDAN DOGAĐAJ KOJI JE DOŽIVIO  NA RUSKOM BOJIŠTU ZA VRIJEME 2. SVJETSKOG RATA

Piše: P. Božidar Nagy, SJ

Dok sam radio na Radio Vatikanu u Rimu (1982. – 1988.) povremeno sam išao malo za odmor na izlet u Apeninske planine s rimskim planinarima. Za vrijeme jednog takvog planinarenja upoznao sam g. Amleta Bertolu, Rimljanina  koji mi je tijekom našega izleta ispričao jedan svoj nevjerojatan događaj koji je doživio za vrijeme 2. svjetskog rata. To njegovo iskustvo toliko me se dojmilo i svidjelo da sam ga narednih dana pozvao na Radio Vatikana te je taj svoj doživljaj g. Amleto ispripovjedio za slušatelje Hrvatskog programa Radio Vatikana. Bilo je to negdje 1985. g. Evo što su naši hrvatski slušatelji tom prigodom čuli:

„Zovem se Amleto Bertola i živim u Rimu. Kada se zbio ovaj događaj bio sam poručnik 79. pješadijske regimente talijanskih odreda koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili poslani na ruski front. Međutim 19. prosinca 1942. započelo je povlačenje naših postrojbi ispred nadiranja ruske vojske. Bili su to dani neprestanog marša u nastojanju da se izbjegne rusko opkoljavanje. Odredi su se potpuno izmiješali. Umor, glad, iscrpljenost činili su da su se postrojbe vojnika veoma prorjeđivali jer su mnogi putem umirali. Nastala je opća konfuzija zbog povlačenja i raspada vojnih jedinica.

U mojoj jedinici, kojoj sam bio nadređen kao poručnik, bio je jedan vojnik imenom Marastica i bili smo mnogo mjeseci zajedno za vrijeme boravka na ruskom bojištu. Sada u povlačenju došao je do kraja svojih snaga. Posrtao je i samo što nije pao; a to bi značilo smrt u snijegu jer je bilo dovoljno samo nekoliko minuta sna i smrt bi nastupila zbog smrzavanja. Najprije lijepim riječima, a kada to nije bilo dovoljno, nastupio sam energičnije i prisilio sam ga da nastavi hodati. Nakon nekoliko dana za vrijeme napada ruskih tenkova izgubio sam ga iz vida.

U međuvremenu zajedno s ostalim našim brojnim vojnicima bio sam zarobljen i sljedećih dvanaest dana nisam ga više vidio. A nisam ga našao ni kad su nas ukrcali u teretne vlakove i prevozili do logora. Bilo je to strašno putovanje; u tim teretnim vagonima deseci zarobljenih vojnika su umirali. Dovezli su nas u blizinu grada Tambofa. Slijedilo je opet hodanje i to prema logoru broj 188. Sada sam ja došao do kraja svojih snaga od iscrpljenosti;  i dvjesta metara pred ulazom u logor srušio sam se na zemlju u nemogućnosti da idem dalje. Toga časa vidio sam jasno ruskog vojnika kako mi pištoljem prijeti i viče na mene da nastavim hodati; možda je bio iznenađen što sam to odbio. Zaželio sam da što prije zapuca i tako mi skrati agoniju.

U tom trenutku u dugoj koloni zarobljenih vojnika koja je prolazila kraj mene, pojavljuje se moj vojnik – kao da je izronio iz ništavila, (come sorto dal nulla), – a kojemu sam ono prije bio spasio život od smrti u snijegu. Čim me je  spazio brzo mi je prišao te me je uz pomoć još jednoga kolege vukao doslovce po tlu sve do ulaza u logor i tako mi spasio život.

Da se baš on od tolikih tisuća vojnika našao u mojoj blizini toga trenutka kad sam pao, to je nešto što mi je dalo ozbiljno misliti. Bio sam do tada još agnostik. Da sam umro u onom času kakvu bih mogućnost imao za svoje spasenje? Bog je imao smilovanje za mene!

Na taj ruski front bilo nas je poslano iz Italije 83.000 vojnika; natrag u Italiju vratilo se samo 12.000 živih. Među njima smo bili i nas dvojica sretnika.“