HRVATSKA IZ PERSPEKTIVE NAŠIH ISELJENIKA – KOLIKO HRVATSKA UISTINU ZNAČI HRVATSKOJ DIJASPORI?

Piše: Prof. dr. sc. Božo Skoko

Iako prema popisu stanovništva, u Hrvatskoj živi manje od 4 milijuna stanovnika, Hrvatska se zapravo može podičiti sa 8 milijuna „svojih“ ljudi. Izuzmemo li Hrvate u Bosni i Hercegovini i hrvatske manjine u susjednim zemljama, činjenice govore kako još više od 4 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka živi na raznim svjetskim meridijanima i paralelama. To je ogroman demografski, gospodarski i politički potencijal, čiju smo snagu osjećali i osjećamo – od stvaranja i obrane hrvatske države, do izgradnje i obnove, a u novije doba i kroz poslovnu suradnju, lobiranje te povratak i useljavanje. Međutim, još smo daleko od pravog korištenja tih potencijala, pa i iskrenog međusobnog razumijevanja i suradnje.

Nedvojbeno je kako nam je potrebna bolja umreženost i veće zajedništvo, jer se poslovni ljudi hrvatskog podrijetla nalaze na vodećim pozicijama banaka, tvornica, investicijskih fondova, hotelskih lanaca diljem svijeta; potomci hrvatskih iseljenika imaju i politički utjecaj, a Hrvatska kao članica EU postaje i obećana zemlja za mlade hrvatskog podrijetla, posebice onima iz Južne Amerike gdje životni standard pada.

Svima njima je stalo do Hrvatske. Spremni su joj pomoći. Ali uz neki oblik patriotske dužnosti mora biti zastupljen i interes, jer se emocije brzo istope ako nemaju svoje opravdanje na realnom tržištu. No ključni preduvjet je međusobno upoznavanje, kako bismo shvatili realne mogućnosti s obje strane. Činjenica je da se premalo poznajemo, a zbog toga teško možemo realizirati i kakvu ozbiljniju strategiju. Zato je hvale vrijedan projekt nevladine udruge „Fra Mladen Hrkać“, koja provodi projekt tematske mreže „ZA-JEDNO.HR – zaJEDNO srce, jedna duša, jedna HRVATSKA“, koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda (ESF), u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Riječ je o projektu koji obuhvaća niz znanstvenih istraživanja posvećenih odnosima domovinske i iseljene Hrvatske, odnosno mogućnostima jačeg korištenja globalne mreže hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u razvoju Hrvatske. Na projekt su uključeni hrvatski znanstvenici s različitih znanstvenih institucija, poput Instituta Ivo Pilar i Instituta za migracije i narodnosti, Hrvatskog katoličkog sveučilišta i dr. A protekle dvije godine proveden je niz iznimno korisnih istraživanja među hrvatskim iseljenicima. Među ostalim, provedeno je veliko anketno istraživanje u kojem je sudjelovalo gotovo 1.700 iseljenika i njihovih potomaka iz Europe, Sjeverne i Južne Amerike te Australije, kako bismo utvrdili kako uopće percipiraju suvremenu Hrvatsku i što o njoj misle. Dio rezultata istraživanja je objavljen u znanstvenom časopisu Kroatologija, a ovdje donosimo ključne naglaske.

Hrvatska – privlačna turistička destinacija

Kad je u pitanju imidž Hrvatske, čak između 71,4 i 75,6 % iseljenika ili njihovih potomaka doživljava Hrvatsku kao privlačnu turističku destinaciju. Također, visok postotak iseljenika, tj. točnije njih između 43,5 i 48,4 % Hrvatsku opisuje kao europsku državu, tj. kao članicu Europske unije. Najmanje njih ovu zemlju percipira kao bivšu jugoslavensku socijalističku republiku (između 6,7 i 9,4 % iseljenika). Jedno od pitanja je bilo – po čemu oni smatraju da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu? Hrvatsku se i kroz ovo pitanje dominantno promatra kao turističku zemlju s prirodnim ljepotama, te kao zemlju uspješnih sportaša. Naime, procjenjuje se kako više od 60% iseljenika smatra da je Hrvatska prepoznatljiva upravo po tim karakteristikama, dok ih najmanje našu zemlju povezuje sa socijalističkom prošlosti, ali i različitim kulturnim bogatstvima (ispod 12% iseljenika). Zanimljivo je kako je iseljenicima izvan Europe važnija činjenica kao je Hrvatska članica Europske unije, nego onima koji žive u Europi. Očito je imidž EU iz vanjske perspektive privlačniji.

Prednosti i nedostaci života u Hrvatskoj prema mišljenju iseljenika

Kako bismo dobili što realnije odgovore, ispitanike smo pitali i dodatno pitanje – što bi na to pitanje odgovorili njihovi susjedi i poznanici. Tako smo dobili iznimno zanimljiv pogled na hrvatsku stvarnost. Naime, najvećim prednostima se smatraju more i prirodni krajolici (oko 90% iseljenika), dok se najvećim nedostatkom smatraju slaba ekonomija i neučinkovita politička vlast (više od 50% iseljenika). Kad su u pitanju prednosti života u Hrvatskoj visoko su rangirani i običaji i tradicija, te kulturna baština, zatim srdačnost i gostoljubivost ljudi, gastronomija, bogata povijest… Međutim, čini se da su s tim prednostima daleko bolje upoznati hrvatski iseljenici i njihovi potomci, dok su njihovi prijatelji i susjedi uglavnom percipiraju prirodne ljepote i gastronomiju.

Kad su u pitanju nedostaci života u Hrvatskoj iz perspektive hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, pored slabe ekonomije i neučinkovitih političara visoko su rangirani i nasljeđa komunizma (od mentaliteta i birokracije, do slavljenja totalitarističkih režima), potom niska razina demokracije i političke kulture, nedostatak zajedništva, slaba skrb o okolišu… Stranci očito te nedostatke baš i ne percipiraju ili ih ne uzimaju srcu, dok našu dijasporu itekako diraju. No, i jedni, i drugi su suglasni kako Hrvatska nedovoljno u svijetu promovira svoje posebnosti.

Kritični, ali dobronamjerni

Hrvatski iseljenici i njihovi potomci jesu kritični prema Hrvatskoj, ali su istodobno i itekako dobronamjerni. Njihova kritika je ujedno i besplatan savjet što bi trebalo popraviti ili izmijeniti. U drugom dijelu istraživanja, koje se tiče hrvatskog identiteta, pokazalo se kako nema razlike u odnosu prema Hrvatskoj i hrvatskom identitetu između onih koji su više ili manje kritični prema Hrvatskoj. Svima njima je „biti Hrvat“ iznimno važna sastavnica njihova identiteta i razlog za ponos. Prema tom istraživanju, većina hrvatskih iseljenika smatra svoje hrvatsko podrijetlo, kao i svoje hrvatsko državljanstvo, osobno izrazito važnim. Također, većina hrvatskih iseljenika osjeća ponos zbog napretka Hrvatske – od samostalnosti i slobode do članstva u EU i ulaska u euro-zonu, ali istodobno ne iskazuje zadovoljstvo njezinim međunarodnim ugledom. Oni smatraju da se Hrvatska zadovoljava prosječnošću i da može daleko više i bolje. Svjesni su da nije dovoljno biti samo poželjna turistička destinacija. Znaju da Hrvatska mora postati gospodarski, politički i kulturni brend, kako mlade generacije više ne bi poput njih morale iseljavati, odnosno kako bi njihova stara domovina postala privlačna zemlja za useljavanje. A ono što je najvažnije spremni su pomoći na tom putu. No, taj angažman ima i neke preduvjete, odnosno stvari koje moramo riješiti doma i na koje oni i ne mogu baš utjecati. O tome sam pisao i u svojoj novoj knjizi Strateško komuniciranje država. Naime, da bi hrvatsko iseljeništvo u potpunosti moglo iskoristiti svoj potencijal, Republika Hrvatska nužno mora ostvariti određene iskorake. To prije svega podrazumijeva  kvalitetnije upravljanje državom (Hrvatska kao poželjniji i samosvjesniji politički i gospodarski subjekt, uspješna zemlja zadovoljnih i ponosnih građana, koja čuva i štiti prirodne potencijale, kulturnu baštinu i nacionalni identitet). Nužna nam je i jasnija vizija hrvatske budućnosti i postizanje nacionalnog konsenzusa oko temeljnih odrednica hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Treba nam stvaranje kvalitetnijih, atraktivnijih i konkurentnijih proizvoda za globalno tržište s prepoznatljivom nacionalnom pripadnošću… Konkretnije, Hrvatska će svojim uspjehom najviše motivirati svoju dijasporu. Naša zemlja mora postati magnet koji ne privlači samo turiste, već i talentirane stanovnike. A puno je onih u dijaspori koji bi se vratili ili uselili u Hrvatsku zbog kvalitete života, samo kad bi ih manje smetala učinkovitost institucija i uvjeti za poslovanje.

Stoga, dodatnim naporima u jačanju zemlje, njezina gospodarstva, učinkovitosti institucija te većoj unutarstranačkoj demokraciji, nedvojbeno bi se vratilo, odnosno pojačalo povjerenje dijaspore prema domovini. Iskrenijim međusobnim odnosima, većom otvorenošću i razumijevanjem mogli bismo iskoristiti taj veliki iseljenički potencijal na dobrobit razvoja Hrvatske. No, za početak barem posvijestimo da izvan naših granica živi još jedna raspršena Hrvatska kojoj je itekako stalo što se događa u domovini. Ako su raseljeni Irci pomogli Irskoj, a iseljeni Izraelci postali moćna poluga razvoja i političkog utjecaja te malene države u svijetu, očito i hrvatska dijaspora može biti snažan adut u jačanju Hrvatske. Sa strane dijaspore vidimo da postoji pružena ruka i zainteresiranost za izgradnju novih i jačih odnosa.