M. O’BRIEN: SAN O SMRTI – MALENI TRN U DUŠI

Kakav li bi ovaj svijet samo bio kada bismo svaku napast okrenuli u prigodu za primanje i širenje milosti. Kada bi se svaki poziv na grijeh pretvorio u molitvu, tama bi brzo izgubila svoju snagu. Uskrsnuće bi tada prodrlo u svaki ugao i pukotinu, svaki mračni kutak, svaki trn u našim dušama.

*****

Znate na kakav trn mislim. Odlučili ste sami napraviti nešto od drveta ili nosite drvo za potpalu, a on vam se nekako uspije uvući duboko ispod kože. Riječ je o sićušnoj crnoj točkici. Nasuprot tomu, veliko trnje uistinu i izgleda poput trnja: opasno i ružno, ali ga se lakše riješiti. To nije slučaj s ovim malim nametnicima. Premali su da bi ih se izvuklo, a odveć krhki da bi ih se pomaklo. “Kasnije,” pomislite tada, “kasnije ću to riješiti.”

No, na neki ih čudnovat način uspijete zaboraviti sve dok vas usred noći ne probudi bolan i otekao prst, upaljen i beskoristan. Iako je riječ o posve sićušnoj stvari, u stanju vam je uništiti čitavu noć, pa čak i idući dan.

I s nekim je grijesima tako. “To je sitnica,” govorite sebi, “kasnije, kasnije ću to riješiti.”

“To je samo laki grijeh,” mislite u sebi, zaboravljajući pritom kako i laki grijeh pomračuje um i slabi volju. “Riječ je o posve bezazlenoj stvari,” mislite u sebi, “nikoga time nisam povrijedio!” Bilo je potrebno da mi umre prijatelj kako bih shvatio koliko je ovakav način razmišljanja pogrešan!

Pavao i Marija bili su župljani naše župe, – ljudi koji su srce i duša svake vjerske zajednice. U poodmaklim tridesetima, imali su petoro pametne i prekrasne djece te su naporno radili u svojoj maloj mljekari kako bi ih prehranili. Ta je obitelj zračila toplinom i čvrstom vjerom. Ti su se tihi i ponizni ljudi i nakon deset godina braka još uvijek silno voljeli. Nedavno su bili pretrpjeli gubitak jedinoga sina, najstarijega među ostalom djecom, Dominika, iznimna dječaka koji je bio vrhunski plivač, dobar učenik i predani ministrant. Preminuo je nakon nesmiljene bitke s leukemijom. Ali Pavao i Marija odlikovali su se vjerom koja podnosi čak i takva stravična iskušenja.

Marija je bila odana katolkinja koja je još od rana djetinjstva svakodnevno molila krunicu. Obiteljska je krunica bila temelj njihovih svakodnevnih molitava. Pavao je bio obraćenik koji je svim srcem bio prigrlio vjeru. “Gospodina trebamo slaviti u dobrim i lošim vremenima!” običavao bi govoriti. Iako im je Dominikova smrt bila slomila srca, već su se polako bili počeli oporavljati. Gospodin ih je nedugo zatim bio blagoslovio rođenjem još jednoga dječaka, Davida.

Veoma sam se bio divio Pavlu. Vjerujem kako je i većina drugih očeva i muževa u župi dijelila moje mišljenje, jer je bio uistinu dobar čovjek. Obično je bio vrlo šutljiv, no, kada bi progovorio, njegove su riječi bile plod neke duboke spoznaje te nerijetko i mudrosti. Postojalo je nešto u njemu što smo svi voljeli, iako je to bilo nemoguće definirati. Nije zapravo bila riječ o čestitosti i tihu dostojanstvu što su ga uvijek krasili, niti pak o činjenici kako je vrlo naporno radio kako bi se pobrinuo za svoju veliku obitelj koja se i dalje širila. Čak niti stoga što je bio zgodan, ali ga to nije odvelo u oholost. Nitko to zapravo nije uspijevao opisati. Možda je bila riječ o njegovoj postojanosti i samoći duše, što bi ih očitovao čak i usred mnoštva. Mogli ste jednostavno osjetiti njegovu veliku tjelesnu i moralnu jakost. Bila je to jakost koja je izazivala poštovanje, ali ne i strah. Njegova snaga, kojom se posve blago koristio, sadržavala je u sebi neki misterij. Nadasve se oko njega moglo osjetiti ozračje kreposti. Pavao je bio dobar čovjek. Od mnogih dobrih ljudi što sam ih u životu upoznao, činilo se kako Pavao najviše nalikuje svetome Josipu.

Nimalo ne dvojim kako je i on nužno morao imati svojih mana, budući da je bio samo čovjek. No one uistinu nisu bile posebno uočljive. Ne želim ga idealizirati, ali je mnogima od nas bio simbol pravog i čestitog kršćanskog muža, ideal kakvome smo i sami težili. Bez takvih ideala, brzo bismo posustali i izgubili nadu.

Posljednji puta kada sam ga vidio naša su se djeca zajedno igrala na bazenu obližnjega rekreacijskoga centra. Pavao i ja stajali smo do vrata u vodi i šalili se kako ćemo jednoga dana zajedno gumenim čamcem prijeći ocean. Šalili smo se oko raznih pogibli što bi ih takav pothvat donio sa sobom. Moje je zadnje sjećanje vezano uz njega ispunjeno njegovim srčanim smijehom u lice smrti.

Iduće je srijede bio redoviti vjeronauk. U našemu kraju nije bilo katoličke škole, a crkva je bila malena, tako da smo jednom tjedno iznajmljivali učionicu mjesne škole. Ne znam zašto sam te večeri bio toliko potišten, no možda je to bilo stoga što je jednostavno previše stvari kroz proteklih nekoliko tjedana pošlo po zlu. U kući smo imali invaziju štakora, temelji su stali truljeti, podrum je bio poplavljen, a mi bez novaca. Sve mi je to poprilično teško padalo. Upravo me to i mučilo najviše od svega. Na sve to, imao sam jedan od onih nezgodnih malih trnova u prstu desne ruke (ruke koja mi je glavna za obavljanje svih poslova), koji se k tome još bio i upalio. Jednom riječju, bio sam uvelike nezadovoljan svojom sudbinom.

Vozeći djecu školskim parkiralištem kako bih ih ostavio na vjeronauku, prošli smo pored Pavlovog parkiranog automobila. Gorčina me je bila posve preuzela.

“Lako je tebi, Pavle,” srdito sam pomislio, “lako je tebi biti plemenit i krepostan! Tebi sve u životu ide glatko!”

Cijenjeni će čitatelj možda primijetiti kako sam u svome sebičnu sažaljenju bio posvema zaboravio kako je nedavno pokopao sina.

Bila je to tek sitnica, loš trenutak koji je brzo došao i još brže prošao. Malo zamjeranje. “Loša navika, a ne grijeh,” rekao sam sebi. Otresao sam se takva raspoloženja i nastavio svojim putem.

Kasnije sam se usred noći prenuo od sna čija je tema bila smrt. Bio je to vrlo neobičan san, jer nemam morbidnu narav niti me muči strah od smrti. Pitao sam se umire li možda tko u tome trenutku. Stoga sam podigao pogled i zagledao se kroz prozor u posvema tamnu noć. Molio sam za dušu onoga koji možda ondje negdje vani upravo umire. Dok sam promatrao kako se rađa zora, zazvonio je telefon.

“Jesi li čuo?” upitao je glas, “nevjerojatno! Pavao je mrtav.”

Na dan vjeronauka Marija bi obično okupila svu djecu i povezla ih u grad. Povremeno bi malenoga Davida ostavila usnula u kolijevki na katu, znajući kako je Pavao udaljen svega par koraka dalje, u staji. Uskoro će pomusti krave i vratiti se u kuću. Te se večeri činilo kako će zakasniti na vjeronauk te su svi jurili uokolo u potrazi za knjigama, kaputima i čizmama. David je bio budan pa ga je Marija ušuškala u stolicu za auto i povela zajedno sa svima ostalima na vožnju u grad. Nije bilo vremena da pođe do staje reći Pavlu kako je bebu uzela sa sobom. Kratko nakon njihova odlaska, Pavao je pogledao kroz prozor staje i ugledao kako njihova stara drvena kuća gori. Svjestan kako postoji mogućnost da David još uvijek spava u svojoj kolijevci, u tren oka je odlučio upasti u kuću i potrčati uz stepenice. Svladan nevidljivim ali smrtonosnim dimom, srušio se u hodniku pokraj vrata Davidove sobe. Ondje je i umro.

Čitava je župa bila ispunjena užasom i nevjericom: Ne! To nije moguće! Kako se takvo što moglo dogoditi? Kako će Marija to podnijeti? Prvo Dominik, a sada još i Pavao!?

Ljudi su bili zapanjeni, ljutiti, obeshrabreni.

“Kako je Bog to mogao dopustiti?” govorili su. “Ionako je premalo dobrih ljudi!”

“Možda Bog želi od Marije učiniti sveticu,” dodao je netko drugi.

“Zašto, zašto, zašto?” pitali su se ostali. “Možda nema Boga. Možda smo tek slijepa i bezvrijedna stvorenja što ih lomi sudbina.”

Naš župnik, otac Ivan, govorio je o tjeskobi Joba te bolnim uzdisajima psalmiste suočenima s nepravednim udarcima koji su u životu neizbježivi. Ako svoje ljudske vapaje upravljamo Bogu, rekao je, to samo znači da smo ljudi vjere, a ne nevjere. Bog je dopustio da Njegov vlastiti Sin umre, rekao nam je, te bismo trebali razmisliti zbog čega je to učinio.

Milost što su je mnogi primili na Misi zadužnici bio je duboki mir, čak i svjetlost, podno razornih valova oceana naše tuge. Tuga Marije i njene djece bila je drugačija te je predstavljala uistinu veliki križ. Pa ipak, Marija se kretala kao okružena rijekom milosti, njome ispunjena i nošena. Štoviše, pokazala nam je kako širiti milost posred katastrofe. Kroza sve događaje tih tmurnih dana, u ruci je nosila krunicu te je neprestano molila, kada god je mogla. Svoju je milost i mir širila na nas ostale.

Kratko nakon toga, supruga i ja večerali smo s Marijom i djecom. Bili smo im donijeli poklon: malu sliku sv. Josipa i Djeteta Isusa što sam je prije puno godina bio naslikao kao poklon za moju suprugu. Bila je to jedna od najvećih dragocjenosti u našoj skromnoj imovini, ali nam se nije bilo teško rastati od nje. Marija ju je s radošću primila, primijetivši kako sv. Josip i maleni Isus na slici izgledaju baš poput Pavla i Dominika. Iako sam je bio naslikao davno prije no što smo upoznali njihovu obitelj, to je zapravo bila istina: sličnost je bila upravo nevjerojatna.

“Oni bdiju nad nama,” rekla je, a ja sam znao kako misli na sve redom: sv. Josipa, Isusa te na svoga muža i sina.

Kako smo nastavili s razgovorom, postalo je jasno kako je shvatila okrutnu stvarnost podizanja obitelji bez oca te se uistinu borila. No, krunicu je držala omotanu oko ruke te bi se – svaki puta kada bi razgovor na tren umukao, njene usne pokrenule u tihoj molitvi. Njena je vjera ostala nepokolebljiva. Rekla nam je kako je svega tjedan dana pred smrt Pavao njoj i djeci podijelio čudotvorne Gospine medaljice te kako su ih u noći požara svi redom imali na sebi.

Moja je supruga tada postavila pitanje koje je vjerojatno svima bilo na pameti: zašto je Bog to dopustio? Zašto na neki način nisu bili upozoreni?

Marija je podigla pogled ka raspelu na zidu i tiho rekla: “Bili smo upozoreni. Kada nam je Pavao dao medaljice, sjećam se trenutka dok je prebacio lančić preko moje glave: nešto me bilo obuzelo. Snažno sam osjetila kako Gospa želi da napustimo kuću; iselimo se iz nje na neko vrijeme dok ne uspijemo sagraditi sigurniju.” Zastala je i pogledala nas, dok su joj oči odavale duboku tugu. “Odbacila sam to,” prošaputala je, “kao nešto posve nerazumno.”

Uslijedila je još jedna stanka. “Molili smo,” rekla je. “Neprestano smo molili. No, mislim da možda nismo slušali.”

Dirnula me ne samo njena spoznaja, već i mir u očima i glasu dok ju je izgovarala. Pokazala nam je kako nije toliko važno to što u životu činimo pogreške, već da iz njih učimo. Božja volja isprva nije bila da Pavao umre, ali, kada se to već dogodilo; Gospodin je iz toga izvukao jednu drugačiju vrstu dobra.

Godinama sam se pitao na kakvo bi dobro Bog mogao okrenuti jednu takvu tragediju. Potrajalo je dok se to nije pokazalo. Za Mariju je to bio dug i nerijetko samotan put dubljega sjedinjenja s raspetim Kristom. Sada, gotovo dvadeset godina kasnije, ona je i dalje osoba duboke vjere i mudrosti; blagoslov je svima koji je znaju. Djeca su joj odrasla i dobro se snašla u životu. David, najmlađi sin, sada je snažan mladić koji se sprema za svećenički poziv.

Onima koji su ga poznavali, Pavlova je smrt bila snažno sredstvo rasta. Srca brojnih očeva u našoj župi te diljem cijele doline dobrano su se potresla i okrenula ka njihovoj djeci. Srca sviju podsjetila su se na kratkoću i neizvjesnost života. A za jednu je osobu to bila vrlo teška lekcija: Pavao je umro u trenutku kada sam prema njemu gajio gorčinu.

Do kraja ću se života pitati što je moglo biti da sam napast pretvorio u molitvu za njega. To je za kršćanina jedini put. Od male je koristi gurnuti mračne poticaje naše pale naravi ispod površine. Daleko je gore, razumije se, prepustiti im se. Što nam je, dakle, činiti s njima?

Odgovor i opet glasi: moliti, moliti i samo moliti! Kakav li bi ovaj svijet samo bio kada bismo svaku napast okrenuli u prigodu za primanje i širenje milosti. Kada bi se svaki poziv na grijeh pretvorio u molitvu, tama bi brzo izgubila svoju snagu. Uskrsnuće bi tada prodrlo u svaki ugao i pukotinu, svaki mračni kutak, svaki trn u našim dušama.

O Marijo, Kraljice obitelji, nauči nas moliti, nauči nas slušati!