IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (12)

Ipak, da se iz JNA i Kosova, ponovo “vratim” Zagrebu iz moga djetinjstva. Da se sjetim mirisa i okusa kojih više nema. Konjskih zapreka punih voća, povrća sa šestinskih, gračanskih ili markuševečkih brijegova i proplanaka. Kumice koja nam je svakoga jutra pred vratima ostavljala mlijeko, a petkom sir, vrhnje i jaja. Starijeg “stričeka” koji je Kaptolom gurao kolica s pijeskom za pranje rublja i glasno vikao: “Peska, belega peska, prodajem!” A drugi se, takoder vičući, nudio za popravljanje starih kišobrana i lonaca. Šestinčanki i Gračanki obučenih u narodne nošnje, kako žure prema tržnici, noseći velike i teške košare na glavi I da mi ponovo, kao nekad, davno, na izletu – na selu – na Trnju, u blizini današnjega Općinskoga suda – zamirišu netom ubrani mladi kukuruzi… Pa da se nakon izleta, sa stricem, pješice vratim – preko Glavnoga kolodvora, Tomislavca, Zrinjevca, Trga – do Kaptola. I da umoran i presit plodova s trnjanskih oranica, blaženo utonem u san. Ujutro, u ponedjeljak da odem u školu i da ponovno posjetim Dolac s tržnicom, da prošećem Opatovinom i uđem u perivoj svoga djetinjstva, pa da se stubama spustim u Tkalčićevu i u mislima pokucam po vratima nekolicine mojih “pajdaša” i onda da se ponovo vratim prema franjevačkom samostanu i meni dragoj crkvi. Ali prije toga, da bacim pogled na stari zid, smješten na samome izlazu iz perivoja i da na njemu pogledam, postoji li još uvijek mali otvor, koji mi je služio za skrivanje zarađenih dinara, koje sam tamo ostavljao u jutrima prije početka škole.

S ranim jutarnjim “poslovima” započeo sam potkraj četvrtog razreda i tako radio sve do završetka osnovne škole. Kroz tih nekoliko godina svakodnevna “smucanja”. po tržnici, uspio sam upoznati većinu prodavača, mesara i cvjećarica. Motao sam se oko njihovih prodajnih mjesta, donosio im “gablece” i sve ono što su od mene tražili. Za te male “usluge” davali su mi pokoji dinar i ja sam, motiviran zaradom, počeo sve ozbiljnije i više raditi. Ustajao sam između pet i šest sati ujutro i otrčao na Dolac ili do cvjećarica kod spomenika Petrice Kermpuha i tamo se primao posla, od donošenja lonaca s cvijećem, glinenih posuda, “tegla”, cvjetnih aranžmana, vode za cvijeće. Kad sam bio to obavio, jurio sam do svog dobrog, starog “stričeka” Miška i pomagao mu tovariti robu na kolica, koja je on gurao od katedrale do “štandova” na tržnici. Gurao sam i ja ne bih li tako pomogao svome “prijatelju” Mišku, starome, dragome i dobrome Šokcu, koji je, iako u poodmaklim godinama, bio prisiljen raditi taj težak i naporan posao. I danas su mi pred očima njegovi dugi, zafrkani bijeli brkovi i mirisni slavonski kolačići, koje je spremala njegova žena i davala mi ih kroz prozočić kućerka u Maloj ulici, gdje su živjeli. Često me je znao moliti da mu hodam po leđima. On bi legao na svoja kolica, a ja bih mu svojom težinom i stopalima ravnao i masirao bolna leđa. Po završetku jutarnjih poslova, lagano sam, s noge na nogu, kretao prema tajnom “sefu”, odložio zaradu, uzeo koliko mi je bilo potrebno za taj dan i produžio do škole. Vrlo često sam i nakon završetka nastave, odlazio prema svojim “radnim mjestima” i pokušao štogod dodatno zaraditi. Plodovi moga “zaposlenja” su bili vidljivi. Nisam više oskudijevao ni u kakvim priborima, pernicama, bojicama i slično. Bilo je za mene i za one oko mene, koji nisu imali, kao uostalom ni ja sve “do jučer”, pa sam prema takvima imao puno razumijevanja. Novaca je bilo za kino, pecivo, kestene, kolače… Više me nije pogađao svakodnevni kratki kurs iz područja “nezahvalnosti”, “zahvalnosti”, “krvavog rada za svaki dinar” i tako dalje i još dalje. Rad, zarađivanje i moj “sef” vratili su mi sigurnost i samopouzdanje, pa sam s vremenom smislio na koji način doći do većih novaca, ne bih li se na taj način posve osamostalio. Jedne sam subotnje zore otišao do “tajnog mjesta”, uzeo sav ušteđeni novac i uputio se do kamiona s voćem i povrćem, koji su bili parkirani ispred Bogoslovije na Kaptolu. Sve do zadnjeg dinara, uložio sam u desetke kilograma, grožđa, bresaka marelica, banana, limuna… Prodavači robe, kupci i prekupci, gledali su razrogačenih očiju i nisu mogli vjerovati što to “balavac” radi. Imao sam nepunih trinaest godina. Kupljenu robu složio sam na kolica i krenuo prema tržnici. Zamolio sam jednoga prodavača, kojeg sam otprije poznavao, da mi pokraj svoje klupe unajmi mjesto na kojem bih i ja mogao prodavati. Naime, znao sam da mi kao maloljetniku tržnica neće htjeti iznajmiti prostor. Iako je i on bio sav u čudu, učinio mi je uslugu. Na moju robu je bila prava navala. Vjerojatno sam gospođama, onako malen, bio simpatičan, ali sam “lukavo” stavio nešto niže cijene od drugih, pa i od susjeda, koji je požalio što mi je pomogao. Nije li i on u sebi ponavljao: “pomozi sirotu na svoju sramotu”. Nije mu jadnome išla prodaja, a ja sam do podneva sve rasprodao, smotao novce u džep i krenuo prema skrovištu. U grmlju, prije “otvaranja sefa” pobrojio sam pozorno zgužvane novčanice. Ušteđevinu sam udvostručio. Tog sam ljeta uspio – na taj način – zaraditi popriličnu svotu novca.
Međutim, mene i moj “izvor zarade”posjetio je jednoga dana inspektor i to u vrijeme najveće navale na moje grožđe, breskve vinogradarke, koje sam jedino ja imao i koje su mirisale i bile slatke kao med.Nisu me uspjele “spasiti”ni moje mušterije, sve odreda fine i namirisane gospođe, koje su uglas govorile inspektoru da pusti dijete na miru. Jedna starija dama mu je rekla: “Umjesto da ga pohvalite, kako pošteno radi i zarađuje svoj kruh, a vi ovako, sramota!” Završio sam u uredu, na ispitivanju. Mislili su da imam koju godinu više. Stigla je i strina, i odvela “propalicu” i “niš ‘koristi’ ” ,doma. Amidža je , srećom. bio u kući i odmah mi je rekao: ” Čestitam, Ićane! Iznenadio si svoga amidžu .Ti si amidži postao trgovac.Sad znam da nećeš propasti u životu!”Izašli smo iz stana i sjeli pod trijem, u dvorištu .Dugo smo razgovarali i on mi je potanko pričao o svojim “radnim” počecima. Pitao me je koliko sam zaradio i gdje su mi novci. Otišao sam do “sefa”, uzeo većinu novca i nešto malo ostavio “da mi se nađe” u nevolji ili kad bude trebalo. Sa zadovoljstvom sam mu predao novce i ,prostodušno, rekao da ih uzme i da su to “od sada njegovi novci”. Blago se nasmiješio i kazao:”Hvala ti sine,pa neka sam i ovo doživio!” I prvi put sam u životu vidio kako mu klize suze niz obraze.Tajno mjesto,moj otvor u staru zidu, nisam ni njemu otkrio.
Škola, pisanje zadaća i učenje, postali su mi, doslovno, zadnja rupa na svirali.Nije više bilo učiteljice Božene, koja je bdjela nad svim mojim danima, od prvoga do četvrtoga razreda. Dobio sam nastavnike, odnosi su bili službeniji i nisu se pretjerano bavili problemima učenika. Meni je njihov pristup i takvo držanje odgovaralo. Ali uskoro se i među njima se našao “dobri duh”, u osobi profesorice hrvatskoga jezika, Marije Tolić.Tematski i slobodni sastavci su učinili svoje.Svidjelo joj se kako razmišljam i pišem.Svako toliko, na pločama u školskome hodniku, osvanula bi neka moja “umotvorina”Jasno, to su zamijetili i drugi nastavnici, pogotovo oni kod kojih se nisam “proslavljao”, iako,nekoliko puta kroz polugodišta,ali tek pred sami kraj, padale su petice i bio sam “hit”tema u zbornici. Njihov je zaključak bio: “Ne uči,a ide mu. Što bi tek bilo da uči!”Ova zbornička stajališta mi je, uredno, prenosio moj “dobri duh”.Profesorima je bilo čudno da nitko nije dolazio na roditeljske sastanke niti se na bilo koji način interesirao za mene, pa su jedan dan-bilo je to u šestom razredu – odlučili izvidjeti gdje , kako ,i s kim živim ,i tko se za mene brine. U stanu, na Kaptolu 23 nisu nikoga zatekli ,stric je bio u bolnici, a strina na poslu,na tržnici . Informirali su se kod susjede i od nje saznali podosta toga.Izviđački dvojac, profesorica Tolić i nastavnik tjelesnoga odgoja, obavijestili su nastavnički zbor o svemu što su uspjeli saznati. Saznali su za okolnosti u kojima sam živio,ali nisu razaznali da me ,nakon svega što se zbivalo sa mnom, ni ocjene ,ni njihova ,ni bilo čija druga mišljenja, nisu odviše zanimala.. Događalo se da sam umjesto u školi, vrijeme od nekoliko sati, odsjedio na klupama u obližnjim perivojima i tamo bio u svom “filmu”,meditirajući i kujući svakojake planove u svojoj glavi .Školu sam “odrađivao” izmjenjivanjem jedinica i petica i jedva čekao da te “tragikomedije”sa mnom,školom i mojim boravkom na Kaptolu što prije završe. Moje bilježnice su bile pravo čudo. U njiima sam imao “kolekcije” rukopisâ.Događalo se,doduše rijetko, da u moje zadaćnice zaluta nešto i mojih”svrakopisâ. Najčešći je bio Duškin rukopis.Izdržala je ona i prijetnje ukorom što je “pomagala”lijenčini, kao što sam bio ja.Duška Šeparović – kći prof. Zvonimira Šeparovića,s kojim sam se kasnijih godina zbližio i dijelio zanos u borbi za nezavisnost Hrvatske -mi je bila najbolja prijateljica.Prednjačila je u svemu u razredu, od učenja,pristojnosti i dobrote,do smirenosti ,plemenitosti i želje da svima pomogne..Suprotnosti – ona i ja – su se očito privlačile. Otišla je u Ameriku i tamo, čini mi se, postala katoličkom redovnicom.Dobio sam, sredinom sedamdesetih godina, nekoliko razglednica i pisama u kojima mi je poručila da često moli za mene. Uvjeren sam, da su mi baš tih godina ,njezine molitve i trebale i pomogle.
I da učeničku” samokritičku ” priču zaključim s kratkim opisom jednog događaja,kojeg se često sjetim i o kojem, ne znam iz kojih razloga, dosad nisam pričao, a kamoli pisao.Tada sam kao nejače prvi put naslutio nesretnu podijeljenost hrvatskoga naroda. Bilo mi je , nekih, osam godina…Sjećam se dobro, Besima, koji je živio u Tkalčićevoj ulici i često zalazio kod strica, a jedno vrijeme je vozio stričev kamion i dostavljao ili odvozio robu po Zagrebu i okolici. I mene bi povezao, pogotovo ako se nije išlo dalje od Žitnjaka, gdje je bilo glavno središte za nabavu voća i povrća Upamtio sam i nekoliko izleta u Stubičke Toplice .Jednom smo tim kamionom, kojeg je stric zvao “ćuks” stigli i do Crikvenice. Sjećam se kako je Besim, jednoga nedjeljnog poslijepodnevlja,došao s nekom golemom knjižurinom i pokazivao u njoj nekakva rodoslovna stabla, pa je tako pronašao,između ostalih prezimena i rodova i svoje ,za koje je tvrdio da je hrvatsko još od “Kulina bana i dobrijeh dana.” Stric se volio šaliti s njim, a on je to, čini mi se, odveć ozbiljno shvaćao, pa su uslijedili novi dokazi da je to upravo tako kako u knjizi piše i kako on to tumači i govori.Možete si misliti koliko je njegova priča bila “vjerodostojna i prihvatljiva”uhu moga strica, pogotovo kada Bosanac i musliman – Hercegovcu – tvrdi da je “veći i čistiji Hrvat “od njega.Meni je sve to bilo zabavno i zanimljivo. Pretvorio sam se u “uho” i u svojoj dječjoj glavi nagađao tko je u pravu.Budući da “knjižurina” nije bila dovoljni dokaz za amidžu, kroz nekoliko dana, eto Besima, kod nas, s još jednom knjigom, ali po obimu daleko manjoj od prijašnje.
Tu je knjigu ostavio stricu da ju pročita.Umjesto strica, ja sam se dohvatio čitanja. Posebno su mi se dopale fotografije grbova – sa sabljama, konjima, kulama, orlovima, lavovima zmajevima – a ponajviše hrvatski grb,u boji,sa srebrnim i crvenim poljima.Ne bih li se malo pohvalio, knjigu sam nosio i u školu da pokažem što ja to imam, a oni nemaju. U žaru pokazivanja, prekinuo me profesor Ante B. Uzeo mi je knjigu i izveo me u školski hodnik.Počeo me je , sav bijesan, ispitivati tko mi je dao tu knjigu, to “ustaško smeće”,neprijateljsku propagandu i ne znam više što je sve bio nabrojio. Nikako nisam htio reći odakle mi ta knjiga. Šutio sam kao zaliven i gledao ga zapanjen svim tim što mi je izgovorio. Odjednom me je svom snagom udario po licu, tako da sam se stropoštao na pod. Stajao je iznad mene i kroz zube izgovarao: “Zbog tvojih smo plivali u ledenoj Savi.Ja i cijela moja familija.Ti si isto g…..kao i oni. Znam ja takve!”Plačući i držeći se za natučeni i raskrvavljeni nos, otišao sam k svojoj učiteljici Boženi..Taj Ante B. je bio, izgleda, šef partije u školi i uvezan sa svim strukturama ondašnjeg režima.Nitko mu, očito,nije rekao ni riječi, a kamoli da bi bio zbog tog neljudskog čina pozvan na nekakvu odgovornost.Uplakan sam otišao kući i ispripovijedio stricu što mi se dogodilo.Ništa nisam razumio od onoga što mi je zajapureni profesor govorio.Pitao sam ga da mi objasni koji su to “naši”natjerali profesora i njegove na “plivanje” u ledenoj Savi, zbog čega mi je rekao da sam ja isti kao “oni”, to jest “naši”… Umjesto da mi odgovori ,otvorio je “vatru”na svog dobrog prijatelja Besima i njegovu ludu “bosansku pamet”. Profesora Antu, “počastio”je svakavim imenima i meni “zaprijetio”da će me i on istući ako još jednom odnesem nekakvu takvu knjigu u školu ili da bilo što pričam od onoga “što se samo u četiri zida”govori.I vidno uzrujan dodao:”Opasna su vremena, ljude guta noć i možemo svi nastradati! Šutnja je zlato, sine moj.Drži se te poslovice i gledaj samo svoja posla!” Sav ojađen i očito pod stresom, nisam ,kad je govorio,gledao u njega.Nije mi baš bilo jasno što govori i kakva su to “opasna vremena” i ” noći, koje gutaju ljude”. Njemu se nije svidjelo moje držanje, pa je smatrao da me treba poučiti s još jednom poslovicom: “Umiljato janje dvije majke doje.”Danas mi se čini da je to , između ostalog, bila i blaga kritika moga odnosa prema strini Jelki, koja mu je , bez obzira na sve, bila draga.Bio je to i vrijeme početka njegove bolesti, a ona je prema njemu iskazivala veliku brigu i pozornost u liječenju.Mislim da mu je koliko je god mogla, olakšavala dugogodìšnju bolest i patnju.Zbog te njene požrtvovnosti, izostavio sam niz detalja , koji su mi ostali u vrlo lošem sjećanju.Većinu stričevih poučaka nisam uspio primijeniti u životu.Poslovicu o šutnji, zlatnoj šutnji, kadikad sam,doduše s teškom mukom,pozvao u pomoć i tako se poštedio još većih neugodnosti, pa i stradanja. A dvije majke i dojenje, odbacio sam već onog davnog dana kada mi je to govorio.Pokušao sam u nekoliko navrata -iz te stričeve odgojne riznice- prenijeti djeci koje zrno životne mudrosti i iskustva.Teško to ide,posebice sa starijim sinom Josipom. Porga načelno i taktički ponešto od toga prihvaća, a Dora šuti i gleda nekako odsutno kao i ja ,nekad davno, u ulici moga djetinjstva, na Kaptolu. Očito je dakle točna i poučna još jedna narodna izreka:” Ne pada jabuka daleko od stabla!” I nije mi krivo da su moje “jabuke”takve…Neka njih, kod stabla.