IVAN TOLJ: IZ AUTOBIGRAFIJE (10): JA SAM TVOJ KAJ, ČA I ŠTO!

Sredinom devedesetih godina stigla mi je u ured zamolba da podijelim bivšim pripadnicima Narodne zaštite u Mjesnoj zajednici u Tkalčićevoj ulici dvadesetak Spomenica Domovinskoga rata. S radošću sam to učinio i tom prilikom sreo i nekoliko “ratnika” i to “kauboja” iz naših kvartovskih “bitaka”, ranih šezdesetih godina. Vrijeme je učinilo svoje. Jedva sam ih prepoznao. Jedan mi je od njih rekao da je očito da su “kauboji” izgubili i da je “Zrinjski” s plaštem i mačem pobijedio. Slatko smo se tome smijali i sa sjetom se sjetili davna i nezaboravna  djetinjstva. Podsjetio me na prvi razred i na prvi dan škole kada sam se potukao s nekim trećašem. Došlo je do nekakva naguravanja i on mi je, čini mi se, “spomenuo” majku. To je očito bilo prevìše za mene. Nije mu pomoglo ni što je bio stariji, viši i jači od mene. Jedva su nas nekako razdvojili. Zazvonilo je i prvo školsko zvono. Ušao sam raskrvavljena nosa u 1.a razred Osnovne škole Kaptol. Tako me je “u dobru svjetlu”, prvog od svih prvašića, upoznala moja dobra učiteljica Božena Hegolj. Prva tri, četiri razreda bio sam među boljim učenicima u razredu. Stric je sve dok se nije razbolio redovito dolazio na roditeljske sastanke. Uživao je slušajući učiteljičine pohvale. Ja sam bio presretan zbog njegova zadovoljstva i hvaljenja sa mnom. Nedugo nakon toga, više mi se nitko nije veselio i, manje-više, nitko nije dolazio na sastanke. Učiteljica je zamijetila da se sa mnom nešto događa. Bivao sam sve povučeniji, a u školu sam počeo dolaziti bez napisanih zadaća i osnovnog  pribora za pisanje i crtanje. Ocjene me nisu uopće interesirale. Jedino su sastavci iz hrvatskoga jezika bili javno pohvaljivani i postajali su sve zreliji i bolji. Sjedio sam  u prvoj klupi, tik do učiteljičina stola. Jednom prilikom, dok je ispravljala zadaćnice, čuo sam kako sama sebi govori: “Bit će od ovoga djeteta nešto”. Znao sam da su se te riječi odnosile na mene i bilo mi je drago da barem ona tako misli. Njena briga o meni nije prestala sve do završetka osmoga razreda, a ostali smo povezani do kraja njezina života. Javljao bih joj se pokojom razglednicom, pismom, a nekoliko sam je puta razveselio posjetom.

Osobito su mi puno značila pisma, koja mi je pisala sredinom sedamdesetih godina, na odsluženju vojnog roka u Zrenjaninu, Gnjilanima i Đakovici, na Kosovu. Tamo su me snašle svakojake nevolje, od stalnih saslušanja KOS-a, optužbi za širenje “nacionalne i verske nesnošljivosti”, zatvaranja i prijetnji vojnim sudom. Nevolje su počele već na obuci u Zrenjaninu. Za proslave 1. maja dobio sam “zadatak” da pročitam okupljenim vojnicima “prvomajski” govor. Sve je bilo na srpskome jeziku. U mome čitanju “1. maj” je naglo postao prvosvibanjski blagdan. Ali ne samo to. Cijeli sam tekst kroatizirao. Kod “starešina” je nastala konsternacija. Ja sam se pokušao opravdati da to nisam učinio namjerno. Međutim za majora, nisam mu upamtio prezime, to nije bilo nimalo “ubedljivo”. Onda su nagovorili nekog krupnog, brkatog i debelog Srbina, Savu Mišića, točnije rečeno, četnika iz dna kace, da me provocira. Uslijedili su dani svakojakih, smišljenih podmetanja i uvreda. Međutim, čaša strpljenja se prelila u trenutku kada nisam mogao odšutjeti njegovo bezobrazno ruganje Branku Maleku, Hrvatu iz sisačkoga kraja. Debeloj je gromadi zasmetalo kako Branko govori. On mu je pak dobronamjerno pokušao objasniti da govori hrvatski i onako kako je naučio u školi, u Sisku. Sve se to – da li slučajno? – odvijalo u mojoj nazočnosti. Kada je Savo mome Siščaninu, dobrom i krhkom mladiću, opsovao majku i jezik “koji ne postoji”, nisam više mogao izdržati, pa sam se umiješao, tražeći od njega ispriku za psovanje majke i hrvatskoga jezika. Umjesto isprike, nasrnuo je na mene i odgurnuo  me tako silovito da sam pao. U meni je sve prekipjelo, digao sam se, uzeo opasač s teškom kopčom i krenuo na Mišića. Prizemnio sam ga sa svim njegovim pustim kilama. Potom je uslijedio ”poučak”, a što drugo, koji mu je prisvijestio  postojanje hrvatskoga jezika. U ”podučavanju” me je prekinuo Rajko, mislim da se prezivao Mitić, također Srbin, iz okolice Siska, koji je  za razliku od Save bio dobar i čestit mladić: ”Ivane, pusti ga, dosta mu je, Sava će nakon ovoga biti  dobar k’o beba!” Nitko od vojnika nije vjerovao da takva “grdosija” može tako “slavno” završiti. Uslijedio je “raport” kod kapetana 1. klase, Perice Prodanovića, Srbina iz istočne Hercegovine. Inače, i taj je bio jezični ”ekspert”. Jednome je vojniku Makedoncu, doslovno, zabranio da govori makedonski. Rekao mu je oštro i prijeteći da ”ima da govori srpski, da ga ceo svet razume i da je srpski službeni jezik u JNA”, na što sam ja, pred cijelim postrojenim vodom, burno reagirao. Podsjetio sam ga da time krši Ustav i temeljna ljudska prava, i da je makedonski jezik jednako vrijedan i ”služben” kao i srpski. Ubavo Makedonče se stisnulo, ni ”a” nije zucnulo, a ja sam ”nesretnik” opet ”kukuriknuo” i zbog tuđeg posla, zbog makedonskoga, navukao na sebe kapetanov bijes, ne znajući tada da će ”jezična problematika” ponovo doći na red, ovaj puta, što se tiče mene, s pokrićem. Moj narod i moj jezik su bili u pitanju.  Srećom, svjedočili su redom čestiti mladići, a posebice Rajko i dvojica Albanaca, Aziz i Đemil. Svi su uglas rekli da je Savo vrijeđao ”na nacionalnoj osnovi” i da je kriv. Kapetan je kipio od bijesa. Nije očekivao ”multinacionalno” svjedočenje, koje je išlo meni u prilog. Doslovno me je ”strijeljao” očima prepunim neopisive i (ne)shvatljive mržnje. Taj sam se puta izvukao, ali to je bio početak jedne nimalo bezopasne priče… Savo me je sve do ”prekomande”, to jest moga premještaja, zaobilazio u širokom i više nego pristojnom krugu. Izuzmem li dječje čarkice, a njih je bilo kao i kod sve djece, to je bio jedini čovjek – hvala Bogu da je tako – s kojim sam se potukao. U sjećanju mi je ostao i neki napuhanac, mislim da se je prezivao Pantelić, iz Beograda. Pravo beogradsko ”dete”, reklo bi se. Taj je bio u svakome pogledu privilegiran i stalno je ponavljao, kako je vojničku obuku završio u Bileći, jasno, kako bi bilo drukčije, s ”odličnim uspehom”. ”Najbolji u klasi, burazeru, najbolji! Ne može to da bude svako!” – govorio bi, na početku svakoga ”moralno-političkog vaspitanja”. ”Vaspitanje” se ”učilo” iz JNA-ovskih, propagandnih, knjižica. Kada je god bila tema o ”narodnim neprijateljima i domaćim izdajnicima” ili o ”neprijateljskoj emigraciji”, Pantelić bi zaduživao mene da vodim nastavu. Razlog, možete si misliti, da ga upravo ja zamjenjujem u ”nastavi” bio je, tobože, niska obrazovna struktura u garnizonu. Na sve moguće načine, nastojao sam izbjeći tu ”čast”, ali mi nije uspjevalo. Otvoreno odbijanje nije dolazilo u obzir, jer, ”u armiji ima da se sluša!” Osim toga, znao sam da bi neposluhom još više zakomplicirao nepovoljnu situaciju u kojoj sam se nalazio. Treba li uopće naglašavati da se ni s čim, doslovno ni s čim što je pisalo u tim glupim knjižicama nisam slagao. Postavljene zamke  izbjegavao sam na različite načine; prešućivanjem i pričom o nekim ”općim mjestima”, tako da sam dobivao na vremenu i ”čas” je završavao na način da baš ništa konkretno i jasno nisam govorio. ”Pre završetka časa, ima da slede pitanja”, kojih, na moju sreću najčešće nije ni bilo. Vojnici, doista, većinom neuki, nisu ništa razumjeli! Kada je bilo ”nema majci da izbegneš” i ”moraš da govoriš” ”popu pop, bobu bob” glumio sam ”spikera” i čitao ono što u knjižici piše, razumije se, s mojom napomenom da ja nisam tu da da se pravim pametan, već da treba ”poštivati” mišljenje autora. Sve u svemu Pantelić nije ”uspešno” obavio zadatak. Nisam upao u jamu koju su mi u ”garnizonskoj komandi ” priredili. Iz čista mira me je, jednom, u jeku mojih saslušavanja i ”bezbednosnih” obrada, povukao na stranu i, tobože, povjerljivo mi ”saopštio”: ”Šta se bre ženiraš, ustaša si i gotovo! Ja sam bre četnik i ti mene ko ustaša uopšte ne smetaš. Ja, bre, kevu da im n…… mrzim komuniste, oni su, bre, moga deda, pola moje familije bre… kevu da im komunističku, partizansku, izdajničku. Krvi da im se napijem, kevu da im…” Zapanjen sam slušao što mi govori. U tom mi je trenutku svašta prolazilo kroz glavu, a i zamijetio sam da se odveć upadljivo okreće lijevo i desno, provjeravajući, tobože, da li ga netko sluša.  Preostalo mi je jedino da na neki način prekinem taj, po svoj prilici, ozvučeni monolog, pa sam mu jasno i glasno rekao: ”Ja sam Hrvat i  nije mi jasno zašto i zbog čega moju nacionalnu pripadnost poistovjećuje s ustaštvom. Vi ste druže vodniče, kako kažete, četnik, budite, što se tiče mene, što god hoćete, a uostalom, uopće me ne zanima što ste. Vidim da ste bez valjana razloga zaokupljeni mojom pripadnošću!” On me je crven u licu gledao i još se više osvrtao, začuđen mojim odgovorom. I danas se pitam je li bio iskren u priznavanju svoga četništva i ”tolerancije” prema ”ustaštvu” ili je i to bio lijepak za kojeg su predpostavili da ću se zalijepiti i da će ”uspešno” završiti borbu protiv još jednog ”ustaše” i ”domaćeg izdajnika”. U jedno sam posve siguran: Srbi, ne svi Srbi nego oni takvoga mentalnoga sklopa, nisu imali i nemaju nikakvu toleranciju prema Hrvatskoj i hrvatstvu, a opsjednutost ustašama, kojih više nema, sve su ih pobili, a oni slučajno preživjeli već su, valjda, dosad umrli, služili su im i služe im za generaliziranje hrvatske krivnje, podstrek za oštrenje noževa i zatiranje svih onih i svega onoga što im se ne uklapa u shemu njihova mraka, (ne)shvatljiva primitivizma i velikosrpskih pretenzija i posizanja. U ovo sam se za mladosti, dakle zarana, uvjerio na odsluživanju vojske, od Vojvodine do Kosova, pa kasnije u mome djelovanju i promišljanju povijesti i života pojedinaca i narodâ diljem bivšega jugo-kazamata. Uostalom, nisu li, ti i takvi, jedni s kokardama na šubarama, drugi sa zvijezdama petokrakama na kapama, pokušali agresijom i okupacijom i devedesetih godina oteti i odcijepiti dijelove od i onako već – u prijašnjim razdobljima – okljaštrene Hrvatske. Nisu li zlosilja koja su počinili, nisu li masovna stratišta bjelodani dokaz da je tomu, na žalost, tako.

Po zvršetku tih mojih ”vaspitnih časova” uslijedile su čestitke dvojice, trojice Hrvata u koje sam imao povjerenje i koji su razmišljali slično kao i ja, s tim, valja to reći, da su bili mudriji od mene i da im je uspjelo izbjeći nevolje koje su se na mene obrušavale, ne bez moje krivnje. Pamet mi nije odviše smetala, usijane glave i vruća srca, štono se kaže – kratka fitilja, nisam šutio. Tražeći pravdu, upadao sam sve više u ždrijelo nepravde, nepotrebnih pritvaranja i saslušavanja. Sa mnom su vojničke dane dijelili, između ostalih, Ivan Paponja i Gojko Kolobarić. Oni su, kao i ja, morali naprasno, na prvoj godini, prekinuti studij na Teološkome fakultetu i otići na odsluženje vojnoga roka. Studentima se, na drugim fakultetima, takvo što nije događalo. Obično, u vojsku se odlazilo prije studija, ili, što je bilo povoljnije i kraće, nakon završetka studija, na godinu dana. Nas su, nastojali ”na vreme prevaspitati” i skrenuti na ”pravi put”. Znali su da su ”vaspitni metodi” nakon završenog  teološkoga studija, osuđeni na propast. I u ovim je njihovim ”plemenitim nastojanjima” vrijedilo  pravilo da se ”drvo savija i ravna dok je mlado”. Sjećam se jednog masovnijeg ”vaspitavanja” u obučnom centru, u Zrenjaninu. Tema su opet bili ”najveći neprijatelji naših naroda i narodnosti, samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva”, domaći kolaboracionisti, zločinci i izdajnici. Prvo, drugo ili treće mjesto, na tablici, listi ”izroda”, kako su ”vaspitači” voljeli govoriti, zauzimao je, a tko drugi nego Alojzije Stepinac. Pred nekoliko stotina vojnika uslijedilo je prozivanje i pitanje na koje se nije mogao izbjeći odgovor: ”Vojniče Tolj, ‘ko je i šta je bio Stepinac!?” U povećoj dvorani zavladala je potpuna tišina. Iako sam bio iznenađen takvom javnom prozivkom, odgovorio sam glasno, sa zadovoljstvom i prkosno: ”Druže majore, Stepinac je za mene bio Kardinal, nadbiskup zagrebački i duhovni poglavar hrvatskoga naroda!” Zavladalo je još veće ”ćutanje”, a onda: ”Šta si reko, bre, šta poglavnik, šta bre!? Pokušao sam mu objasniti da nisam rekao ”poglavnik”, nego poglavar. Nije išlo, siktao je, sav bijesan: ”Ćut’, bre, znam ja šta si reko, vojska te čula, bre! Sedi dole, bre, sedi dole! Da li je tako, vojsko, da li je li tako?” Ali, vidi jada za predavača!  Vojska je šutjela, samo se začuo pokoji slabašni pljesak. Prošlo je dobranih nekoliko minuta, potrebnih da smisli  što i kako dalje. Onda je dreknuo: ”Vojniče Paponja, šta ti misliš? ‘Ko je, za tebe, Stepinac, taj domaći, taj domaći, bre?” Digao se moj sudrug Ivan Paponja, a u njemu je bilo dva metra, viši od mene za glavu i smireno, spokojno odgovorio, otprilike isto ono što sam ja rekao, s tim da je inteligentno izbjegao riječ ”poglavar”, koju je ”vaspitni” major pretvorio u poglavnika. ”Marš napolje i ti i ovaj drugi, onaj Tolj, niste bre zavredili da budete na ovome mestu!” -vikao je i prijetio, sa svim ”merama, koje će da poduzme” protiv nas dvojice. Vani nas je dočekao, miris lipa, koji se širio pustim ”krugom” oko vojarne. Pred nama je lebdjelo pitanje što i kako dalje. Obojica smo zaključili da smo ispravno i časno postupili, pa neka bude što bude! Ne znam više u kakvim je ”prekomandama” nakon obuke u Zrenjaninu završio Paponja. Mislim da ga nije ”pogodilo” Kosovo, imao je nešto više sreće od mene. Nastavio je bogoslovski studij i postao svećenik, redovnik, franjevac trećoredac. Vidio sam ga prije nekoliko godina na misi u zagrebačkoj prvostolnici. Bio je tada provincijal, redodržavnik, kako se to na lijepom i drevnom jeziku Hrvatâ kaže.

Gojko Kolobarić se bavio drugim problemima. Jako je teško podnosio bilo kakav oblik stege i vrijeme je provodio u smišljanju kako da što prije ”zbriše” iz vojske. Često je posjećivao ”lekara” i tužio se na sve i svašta; boli ga ovo, boli ga ono, bole ga uši, boli ga glava. Jednoga mi je dana ispričao svoj plan i pritom mi se potužio da ga liječnik ne uzima ozbiljno i da smatra da je iznimno zdrav i da ga taj nikada neće poslati ”na lekarsku komisiju”. ”Što ti misliš o tome?” – upita me Gojko. ”Imam rješenje i uvjeren sam da će upaliti!” – odgovorih mu, jedva svladavajući smijeh. ”Reci molim te, reci!”- znatiželjno izusti. Rekoh mu: ”Imaš, koliko vidim, zubnu protezu. Skini je i krezub hodaj po vojničkom krugu i to u vrijeme postrojavanja za objed. Hodaj, s noge na nogu, i neprestano ponavljaj da hoćeš mlijeka, da hoćeš mlijeka!” I tako, moj ti je Gojko, iz Kočerina, tamo od Širokoga Brijega, mene poslušao. Uslijedilo je svakodnevno hodanje od vojnika do vojnika, od ”starešine” do ”starešine”. S kapom na glavi, koju je stavio naopako, stalno poskakujući, govorio je iz dana u dan: ”Hoću mlika, mama, hoću mlika!” Nakon, odprilike, mjesec dana, Gojko je završio na vojnoj komisiji, koja ga je po žurnom postupku proglasila nesposobnim i odpustila iz vojske. I on je nastavio studiranje na Bogoslovnome fakultetu, postavši svećenikom. Nakon puno godina, sreo sam ga na Kvaternikovom trgu u Zagrebu. Gojko, k’o Gojko, nije se puno promijenio. Jedino mu je, kaže, dojadilo, pa je zvanje promijenio. Žao mi je da ga nisam upitao što danas radi i čime se bavi, ali gotovo sam siguran da mome bistrom, snalažljivom i ”otkačenom”, vojničkom drugu, nije loše i da po potrebi ima ”proteza” i ”mlika”, a ni pršuta mu zasigurno ne nedostaje. Zahvalio sam mu za pismo potpore, koju mi je uputio preko Joze Marija. Pogodili su ga, piše mi u pismu Gojko, medijski napadi na mene. U pismu je posvjedočio ”moju hrabrost” iz davnih vojničkih dana, te da sam njemu i drugim vojnicima govorio o pravu na hrvatsku državu. Ne sjećam se da sam tako izričito govorio. Znam da sam se, ma što to značilo, ”pozivao” na Ustav SRH iz 1974., donesen nekoliko mjeseci prije moga polaska u vojsku, u kojem je Hrvatska bila definirana kao ”država”, pa iz toga ”izvlačio” i ”mudro” tumačio prava od kojih se nekima dizala kosa na glavi, što od straha, što od neslaganja sa mnom. Ipak, moguće je da mi ”junačko” srce i dug jezik nisu dali mira, pa sam ”bubnuo” koju i o ”ustavnome pravu” na samoodređenje, a o to tome se u JNA bez obzira što je pisalo na papiru, nije smjelo ni misliti, a kamo li raspravljati. Da, bijah mlad, nerazborit, lud i posve neoprezan. Ipak, draga mi je, ta i takva, moja mladost – ludost. Mladosti više nema, odhujala je i prohujala. Ostao mi je Božji dar, moja pratilja – ”ludost”. Neka je, hvala joj na vjernosti, čak me stradala, bolesna i nikakva nije napustila, pratila me u kontinuitetu; ludost i ja u simbiozi, u meni, u mome unutarnjem sklopu ideja, ideala i života, pomogla mi je da ustrajem na crti svojih uvjerenja. Pomogla mi je i da ni za što i ni po koju cijenu ne mijenjam ni zastave, ni kape, ni strane. Pomogla mi je da sam u tim vremenima, na toj crti, objavljivao zbirke pjesama, jer: bilo kako bilo/ valja kazati u lice/ neplodnu vremenu/ neplodnost/ pa i kad se izdiže/ nad vratom sjekira/ i plodnu vremenu/ plodnost/ pri tome pripaziti/ na hulje u duši/ u neplodnosti/ zbog sjekire/ u plodnosti/ zbog trpeze/ i onda glasno nazvati/ sve i svakoga/ njegovim imenom/ suši reći pogibiju/ od žeđi i opasnost/ od prljavštine/ jer svi se na rijekama/ peremo/ pa i mrtve svoje peremo/ da ih čiste ostavimo zemlji…/ (Valja priznati )

Ne mogu a da ne spomenem i Edu Jugovca, istarskoga Hrvata, koji je bio poprilično inficiran svim tim jugoslavenskim, komunističkim, omladinskim glupostima. Stalno mi je nešto podvaljivao, a jedno je vrijeme bio desna ruka Savi Mišiću i vrlo ga je strasno podržavao u svim mogućim vrijeđanjima i provokacijama. Boljelo me je da on kao Hrvat tako nastupa i tako govori, tim više što mu ništa, ama baš ništa, nisam nažao učinio. Nastojao sam, po svaku cijenu, ma kako mi je to teško bilo, izbjegavati sukobe s njim. Nešto je u meni govorilo da ne reagiram i da na sva njegova dobacivanja, ruganja i cinizme, ostanem pribran i hladan. I dogodilo se čudo. Nakon neminovna obračuna sa Savom Mišićem, Edo je stao na moju stranu. Kao da je bio slijep i kao da je odjednom progledao. Pitao sam se, što se to dogodilo? Potresen, gotovo ponizan, molio me je za oproštenje. Bio je to drugi Edo Jugovac. Bio je to pravi Edo Jugovac. Od toga trenutka, pa sve do moje ”prekomande”, nekih dva mjeseca, proveli smo u razumijevanju i dugim razgovorima, upravo o svemu onome što ga je mučilo i što je ranije onako žustro i nekritički osporavao. Vidio sam da mu je teško pao moj odlazak iz Zrenjanina. On je, čini mi se,  tamo i ostao do kraja vojnoga roka, a mene su sprašili na jug juga tadašnje jugovine, u Gnjilane, pa potom u Đakovicu. Sreo sam ga još jednom, sredinom osamdesetih godina, u Zagrebu. I tom je prilikom provjeravao jesam li ljut na njega. Danas, volio bih znati što je s tim čovjekom i nakon puno godina nastaviti razgovore koje smo vodili u zrenjaninskoj vojarni. Premještaj iz Zrenjanina protekao je za mene u ”dramatičnu” ozračju. Dok su ostali vojnici ”razduživali” puške, opremu i ostalo, ja sam bio u zatvoru. Sa mnom je bio zatvoren, ali simbolično i kratko, svega nekoliko sati, vojnik, pravoslavni svećenik, kojega je, u mojoj nazočnosti, na pasja kola napao i izgrdio dežurni oficir: ”Stid te, bre, bilo, kakav si ti sveštenik, ti si obična pijandura, ima da te prijavimo episkopu, neka vidi episkop kakav si. Ti si bre ništarija, propalitet!” ”Zatvorenika” to nije previše pogodilo. Slušao ga je s podsmijehom i rekao mu: ”Mene će za zatvor da pohvali moj episkop!” Ovaj se igrokaz odvijao pred mojim očima, s tim da me je taj oficir posve ignorirao, nije me čak ni pogledao. Osjetio sam, bez obzira što je je vikao na njega i častio ga svim mogućim imenima, da su bliski, nekako ”svoji”, a ja, ja sam za njih, pogotovo za  dežurnoga ofcira, bio neko strano tijelo, udaljeno od obojice nekoliko svjetlosnih godina. Njihovo međusobno prepucavanje završilo je tako da je bio odmah pušten iz ”dugotrajna” robijanja. Zamijetio sam da mu prije zatvaranja, iako je to bio uobičajeni postupak, nisu oduzeli ni opasač, ni ”zvezdu” na kapi, ni vezice na cipelama. Ja sam, jasno, pri svakom zatvaranju ostajao bez svega toga. Pošteno, nije moglo biti poštenije, ja u zatvoru, a sveštenik na slobodi. U tim trenucima nisam znao što mi spremaju, već sam se vidio na novim ispitivanjima i vojnome sudu, tim više što je, već sutradan, ”sledila” prekomanda, a ja umjesto da pakiram stvari i da se, vojničkim rječnikom rečeno, razdužujem, čamim u mraku, u garnizonskom pritvoru. Osim toga, svi su znali gdje idu i kada idu, a mene  su držali u neizvjesnosti i potpunom ”neznanju”. Ujutro su me odveli u kancelariju, kod nekog poručnika i predali mi oveću, zapečaćenu omotnicu, koju moram predati kada stignem na odredište. ”Koje odredište?” – upitao sam, pomalo  zbunjeno, ta, vidio sam se već na sudu u Nišu ili u Beogradu. ”Gnjilane” – uslijedio je odgovor. U tom sam se trenutku osjećao kao da sam dobio rekordni zgoditak na lutriji. Jedino mi je bilo bitno, da ”odredište” nije bio vojni sud, kojim su mi stalno prijetili. U ”kasarni” nije bilo nikoga, svi su već  bili otišli na željeznički i autobusni kolodvor. Rekli su mi da se u roku pet minuta spremim i da se i ja uputim tamo. Nisam imao što razduživati. Pušku su mi oduzeli na samome početku, mjesec dana po dolasku u vojsku. Osobni pribor i neke sitnice sam potrpao u vojnički ranac, uprtnjaču. Na izlazu iz vojarne nije bilo nikoga, osim moga ”vaspitača” Pantelića. Krenuo je prema meni da mi pruži ruku i da se sa mnom ”srdačno” pozdravi. Nisam izdržao, pljunuo sam, tik do ”vaspitačevih” nogu i okrenuo glavu da ga ne gledam. S današnjom pameti i životnim iskustvom, ne bih tako postupio, svladao bih se i ”srdačno” uzvratio pozdrav na način da mu na rastanku priopćim što mislim o njemu i koljačkim ”stražama đenerala Draže”! Život mi je, hvala Bogu da je tako, dao priliku da pogrešku ispravim. Ne čini mi se nevjerojatnim, da mu je njegovo četničko srce bilo u predinfarktnom stanju ako me je slušao na ”ustaškom radiju” ili gledao na ”ustaškoj televiziji”, kako su tada nazivali HRT, kao branitelja i generala u Domovinskome i obrambenom ratu. Vjerojatno mu je bilo ”drago” što su propustili priliku da me dokrajče. Ali, što se tu može, ”ustaša je bre” preživio i ”dejstvuje”.

Valjalo je ubrzati korake i stići na željeznički kolodvor, udaljen od vojarne otprilike pola sata hoda. Stigao sam u zadnji čas, vlak prepun vojnika samo što nije krenuo. Kao da je bilo danas, točno se sjećam, pala mi je na pamet – koje li asocijacije? – naša, hrvatska popijevka, koju sam kao dijete rado pjevao: ”Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel! Ne buš videl beli Zagreb grad!” U mom je slučaju bilo ”beži Ivek…” Bilo mi je drago da sam stigao prije nego što je ”mašina odfućkala” i krenula u pravcu Niša. Da sam zakasnio, bez obzira što to ne bi bila moja krivnja, uvalio bih se u dodatne nevolje i poteškoće. Posebno mi se razveselio Savo   Tufegdžić, koji je kao i ja dobio premještaj u Gnjilane. Upamtio sam ga kao dobra i jednostavna mladića, tipičnoga Crnogorca, po izgledu visoka i koščata, a i vjerna svemu onome što oni nazivaju ”čojstvom”. Ljudskost prema meni pokazao je već u Zrenjaninu, a posebno u Gnjilanima u kojima sam upao u ruke ”bezbednjacima”. Radili smo zajedno u garnizonskoj ambulanti. Njega su smatrali ”svojim”, pa je on kao ”njihov” doznao da će se izvršiti pretres s namjerom da pronađu knjige i predmete, kao ”dokaz” da širim neprijateljsku propagandu. Upali su jednoga jutra u ambulanntu. Najprije su mene pretražili. ”Pronašli” su lančić s križićem na mome vratu. Naredili su mi da ga skinem, što ja,  jasno, nisam htio učiniti. Major Mirković mi ga je strgnuo s vrata. Dugo su se zadržali u skladištu medicinske opreme i lijekova. Otvorili su svaku  kutiju. Nakraju je lančić s križićem bio jedini ”materijalni dokaz” za širenje ”verske i nacionalne nesnošljivosti”. Ostale ”dokaze”, krunicu, malu džepnu knjigu ”Novoga zavjeta” sklonio je na vrijeme moj dobri Tufegdžić. Njegovu hrabrost, dobrotu i spremnost da me spasi i da mi pomogne, nikada neću zaboraviti. Ipak, valja reći, da su sve to i pronašli, ništa ne bi time mogli dokazati. On je to procijenio kao veliku opasnost za mene i u svojoj neukosti nije  mogao procijeniti da njima nije bilo ni do kakvih materijalnih dokaza, znali su da neće pronaći ništa osobito. Htjeli su na taj način izvršiti na mene pritisak i slomiti me i prije ispitivanja i saslušavanja koja su uslijedila.  Osim toga, pretres su izvodili poprilično teatralno s ciljem da utjeraju strah u kosti i potencijalnim svjedocima za koje su predpostavljali da će svjedočiti, to jest govoriti protiv mene ono što su oni smislili i što bi se moglo strpati pod neki stavak, članak kaznenog progona.  Međutim i tu je Savo pokazao ”čojstvo” plemenitost.

Upoznao sam u vlaku i ”komandira voza”, zadužena za ”bezbedan prevoz” vojnika do Niša. Iz nekoliko rečenica, koje smo međusobno izmijenili, zaključio sam da je Hrvat, iz Bosne, i da mu to putovanje s nama ide pomalo na živce, ali, što je tu je, služba je služba, živjeti se mora. Ništa mi nije rekao, ali sam ipak osjetio da mu je poznat ”moj slučaj”. Na kraju puta, zaželio mi je sretno s napomenom da ”budem pametan i da se čuvam”. Moram priznati da me je to ispunilo još većim nespokojom. Negdje u večernjim satima smo stigli u Vranje. Otišli smo, Savo i ja, na autobusni kolodvor i umorni legli na klupe u čekaonici. Probudili smo se u sitnim jutarnjim satima i shvatili da smo debelo ”prespavali” autobus. Posljedica je bila da se nismo na vrijeme pojavili u Gnjilanima, zakasnili smo jedan dan. Dočekali su nas vikom i prijetnjama, pogotovo kad su otvorili moju omotnicu i vidjeli s kakvim će  se ”elementom” morati baviti.

I doista, kao što sam već ponešto od toga opisao, nastupili su gori i opasniji dani. Stigao sam tamo s podebljim dosjeom i pao u ruke već spomenuta trgača lančića, majora Mirkovića, pred kojim sam morao stajati po nekoliko sati u stavu “mirno”. On je cijelo vrijeme ponavljao: “Šta ti ga ja znam, Ante Pavelić, šta ti ga ja znam, Stepinac, šta ti ga ja znam i drugi ratni zločinci, šta ti ga ja znam, da li je tako vojniče Tolj, šta ti ga ja znam!” Kad bih mu pokušao nešto reći, on bi dreknuo: “Ćuť vojniče, šta ti ga ja znam, Artuković, Stepinac, Pavelić, Francetić, Boban, Luburić i ostali izdajnici, šta ti ga ja znam, imamo mi leka, šta ti ga ja znam, za takve ko što si ti, šta ti ga ja znam…” Onda bi opet “komandovao”: “Mirno”, pa “levo krug”, pa “desno krug”, pa ostav. U “obradama” zaključio sam da je  između nekoliko KOS-ovaca najnezgodniji bio “bezbednjak”, neki kapetan Ivanović. E, taj je bio od svojih kolega puno pametniji, ugodniji i za mene opasniji… Major “šta ti ga ja znam”, svako toliko bi me strpao u zatvor, u garnizonu. Sve u svemu, bio je to – ”šta ti ga ja znam” – moj mali rat, prije rata. Tijekom Domovinskog rata, nisam ”zaboravio” ni majora Mirkovića. Ta, kako bih njega mogao zaboraviti! Smijao sam se pri pomisli da možda, ako je još živ, imao je kad mi je ”komandovao”poprilično godina, gleda ili sluša ratna izvješća… Bilo bi to, baš kao i za Pantelića, “šta ti ga ja znam” ne samo za srce, već i za druge organe, “šta ti ga ja znam “, ipak previše.

Fotografija uz tekst: Ivo Pervan