CRTICA IZ ŽIVOTA: MOJ PRVI AUTO

Piše: Marijan Jelenić

Novi auto „Fiat 750“ kupio sam teškom mukom 1967. Država je trebala deviza. Najjeftinije je bilo platiti tvornici u devizama. Devizni je novac bio državni monopol. Posjedovanje je deviza bilo zabranjeno i kažnjivo.  Novac se izvana nije moglo primati osobno. Donacija je mogla biti uplaćena samo banki ili tvornici. Tako sam ja stvorio donaciju i platio tvornici u Kragujevcu. Platiše u devizama su imale prednost, pa sam čekao tek dva mjeseca. Drugi su čekali mjesecima.

Pošto nisam dobro poznavao prometne veze, probdjeh sljedeću noć na kolodvoru u Beogradu. Stigoh u tvornicu nakon dvije neprospavane noći. Ondje mi je nedostajalo 60.000 din za općinski porez što mi nije bilo poznato. Kome se obratiti za pomoć u nepoznatom gradu. I pođem na Policijsku postaju. Potražim načelnika i zamolim da mi posudi novac. A on meni osorno:

„Svaka budala može doći k nama i  pitati 60.000 din. „

„Ali ja nisam budala“, odgovorim. Bilo mi je čudno ponašanje prema meni. Nagovara me da telefonom zatražim novac od banke. A nema mi tko ići na banku. Tri su telefona u mjestu. Nemam ni pologa. Vraćati se kući i dolaziti natrag je nemoguće. Prekosutra je blagdan Majke Božje od Zdravlja 21. studenoga. Imam zakazane Mise.

Načelnik nosi pojas. Na pojasu broj. Zapisujem broj.

„Čemu?“, pita.

„Tužit ću vas zato što ne pomažete čovjeku u nevolji. Dužni ste pomoći čovjeku. U Kragujevcu ne poznam nikoga. Krasti neću. Prekosutra imam neodgodive obaveze.“

„Kakve obaveze?

„Imam najavljene blagdanske Mise.“

„Vi ste sveštenik?“

„Da!“

Pravoslavni ili katolički?“

„Katolički!“ Pruža mi ruku. „Čestitam!“

„Lepa, obraća se plavuši, da posudimo čoveku novac?“ Ona slegne ramenima.

Iz druge prostorije donese novac. I pruža mi.

„E polako! Molim zapišite!“

Plavuša poče kucati pisaćim strojem izjavu: „Ja NN, rođen … posuđujem danas 19. studenog 60.000 din u Policijskoj stanici Kragujevac za plaćanje općinskog prireza za automobil marke ‘Fiat 750’. Obavezujem se kroz osam dana poštom platiti navedenu svotu. Ukoliko se meni putem nešto dogodi, navedena se svota ima isplatit  iz moje ostavštine.“

Datum, potpis. I ovi – se čude.

Bio sam premoren, dehidriran, gladan. Nisam bio sposoban ispuniti uplatni listić, i zamolim ženu na šalteru. U tvorničkom sam krugu od četiri vozila mogao izabrati jedno. Nisam bio sposoban izvesti auto iz kruga na parkiralište. I zamolim prodavača. Zaspao sam u autu i probudio se nakon osamnaest sati.

Na benzinskoj crkvi natočim gorivo. Imao sam novaca za gorivo. I krenem ujutro u osam. I već sam u pet popodne bio kod kuće. 800 kilometara! Čitam sutradan u Večernjem listu, kako je sinoć na semaforu poginuo automobilista. U gustoj magli čekao je kamion na semaforu zeleno svjetlo. I automobil se zabio u njega. Onuda sam prošao četiri sata ranije. Pomislim: ondje sam ja mogao poginuti.