Don Vjekoslav (Vjeko) Pavlinović rođen je 20. siječnja 1936. u Rašćanama. U splitsko sjemenište odlazi 1948., a za svećenika je zaređen 1963. godine. Iz njegova plodnog i zanimljivog života donosimo ovaj kratki ulomak iz njegova djetinjstva, a cijelu njegovu životnu priču možete pročitati u knjizi «Don Vjekoslav Pavlinović – zlatomisnik».

„Rođen sam na tromeđi triju kotareva: Imotskoga, Makarske i Vrgorca“ – započinje don Vijeko dok na autocesti iz šeste prebacuje u treću, a ja pokušavam ostati miran, i nastavlja – „Moje rodno mjesto zove se Rašćane. Rođen sam 20. siječnja 1936. u doista kršćanskoj obitelji. Moje prvi hendikep je odsustvo oca, koji je nakon godinu i pol moga života otišao na rad u Australiju, a vratio se tek kad mi je bilo dvanaest godina. Ali, ja sam zato imao djeda…“

Moj sugovornik je pritisnut davnim i očito dubokim dojmovima gotovo na rubu suza. Slušam pozorno njegovu priču, a u međuvremenu donosim – otprilike ono što mi je sada ispričao – a nekad davno objavio u Glasniku Srca Isusova i Marijina. I moram priznati – možda malo danas kasni za emocijama današnje djece čija mašta je ubrzana internetom – ali prije dvadesetak godina ovo je bio tekst za lektiru, no možda još uvijek nije kasno. Barem ponetko od nas će ga pročitati djeci ili unucima kao nešto plemenito i lijepo.

*****

Moj djed Nikola

Svakom djetetu, a posebno muškom, potreban je otac. A ja oca ne znam. Daleko je. U tuđem svijetu. Zarađuje kruh u znoju lica za cijelu obitelj.

Ali ja imam dida!

Bio je to poseban čovjek. Poznat u cijelom kraju. Pismen bez škole, majstor za sve poslove, a bez zanata. Iznad svega čovjek od riječi, kome se od prve vjeruje. Vjernik do dna duše. Bio je on za nas unuke did, a za cijelo mjesto čovjek.

Bio je seoski tribun, sam cijelo mirovno vijeće. Više je vrijedila njegova riječ nego sudska odluka. Razgovarao je s mudrim glavama, štitio sirotinju od seoskih moćnika.

Rat. Nas puno djece, a ja tada najmlađi. Otac daleko. Did nam biješe sve: kišobtran i ratobran i gromobran i gladobran i učitelj i svećenik.

Nije se bojao ničega i nikoga, niti je želio da se tko njega boji.

Avioni bacaju bombe. Svi bježimo u najsigurniji podrum. Pođe i moj djed. Ali samo do vrata. Udari se rukom po čelu: „Zar da ja Bogu ne vjerujem? Jutros sam mu se preporučio!“ i vrati se na svoj solar, uzme alat i nastavi raditi.

Rat bijesni. Nema hrane. Did za sebe ništa ne traži. Ako dici što ostane, on će tek tada uzeti. On ubire poljske trave, mladi list loze. Stavi u lonac, u vrelu vodu. Bez soli, bez začina. I bi dobro.

Četnici pale selo. On moli župnika da zaštiti mjesto. Župnik odlazi, pada sam žrtvom za svoje vjernike, ali dalje ne gine nitko, dim se gasi.

Majka ustrašena skuplja nas djecu kao kvočka piliće, skupa s bakom bježimo. Did neustrašiv ostaje kao Anđeo Čuvar doma.

Dug je ratni jad. Umirem od gladi.“

Did plače da neću osvanuti živ. Te suze, ta moćna molitva! Preživio sam. U ratu nema škole. Blizu mi je deseta godina. Ali ja imama dida. Kod njega „završim“ prvi razred. Otvara se škola i već sam u drugom.

Nije lako u poratnim godinama. Did neumorno radi. Nije, doduše, više mlad ni snažan, ne može zidati kuće. Ali popravlja satove, šivaće strojeve, pravi stolove, stolice, bačve i badnje, škrinje za udavače. Ako netko i ne može platiti – opet dobro. Bog blagoslovi! Opet imamo što jesti.

Govori se puno o vjeri. Did govori o vjeri. Dugo mi je ostalo nejasno, kako je Isus sebi mogao izabrati Majku. Znao je reći, kako nijedna žena nije dostojna zvati se Marija, jer Marija je jadino ona na nebu.

Traže od njega da drži političke govore. Uspješe ga jednom nagovoriti, te održa najkraći govor, koji sam ikada čuo: „Ljudi, ne kvarite omladinu, a meni govorili ili u krtol puvali, isto vam je.“ Više did Nikola nije držao govore, ali je govorio. I svi su razumjeli. I ja, njegov najmlađi unuk. Razumio sam i njegov ponos kad sam pošao u sjemenište. Nije dočekao da postanem svećenik. Umiru i plemeniti i hrabri i umni. Umro je i did Nikola.

Nije umro moj ponos ni moje uspomene na dida Nikolu. I danas živim od svjedočanstva njegove vjere i od njegova rodoljublja. I danas pišem slova, koja me je on naučio. Danas i ja držim govore: „Ne kvarite omladinu!“

Tako je zborio naš don Vjeku još kao mlad čovjek u zanosu. Prolazimo kroz legendarni Zagvozd,  a onda ulazimo u Rašćane zakriljene tamnim vrhuncima ispod kojih kao nova nada blješti kišom poškropljena nova auto cesta. Don Vjeko nastavlja: „Otac je kao što rekoh, nakon moga rođenja – bio sam šesto dijete u obitelji – otišao u Australiju. Mama je ostala tužna s brojnom obitelji koju je valjalo prehraniti. Imala je veliku potporu u mom djedu Nikoli, koji je i tada po nekom nepisanom pravu, nju čuvao i štitio: od svih nevolja, pa čak i od sitnih smicalica u selu, pa i od uže obitelji.  Inače, majka joj umrla pri porodu, a važno je spomenuti da su joj dva brata poginula u Drugom svjetskom ratu. I kad sam imao šest godina netko je počeo paliti sela iz smjera Vrgorca koji je daleko dvadesetak kilometara. U prvi mah se mislilo da to osvetnički čine Talijani zbog nekih ratnih gubitaka na Biokovu, ali dolazilo je veće zlo: nadirali su nevesinjski četnici sve paleći a živo koljući. Bila je to perfidna talijanska igra – sukobiti Srbe i Hrvate – a onda pomirivati držeći vlast. Talijani su bili sitni kokošari za koje su četnici ubijali. Krali su sve do čega su došli. Mome pok. djedu ukrali su čak i zvono od ovce, zlatan sat i mali nožić. Naravno sve su to prodali u susjednom selu za pleteru vina.

Sjećam se točno tih događaja. Imao sam šest godina i sedam mjeseci. Majka nas je pokupila i krenuli smo u bijeg, jer mogli smo živi u kući izgorjeti. Konac kolovoza, vrućina iz neba i zemlje. Vidio sam kako Talijani Napoleonovom cestom koja prolazi ispod naše kuće vode našeg župnika iz Župe biokovske don Jozu Brajenovića. Uskoro su ga predali četnicima koji su ga okrutno zaklali. Također ti podivljali vojnici ubili su i našeg župnika don Ivana Čondića  i fra Ladislava Ivankovića iz susjedne župe Kozica. Mi bježimo… Jedanaest dana udomljuje nas obitelj Milas iz Zmijevaca kod Imotskoga. Samo djed je ostao kod kuće… I onda smo se vratili. Gledamo, u selu nešto gori – srećom samo bivša žandarska vojarna – koju su spalili Talijani na povlačenju. Našli smo djeda Nikolu živa i zdrava.“

Don Vjeko prikriva suzu u oku i bol u duši. Kad smo stali kod prastare crkve Svetog Mihovila pokazuje mi monumentalan križ svećeničkog groba u kojem su počivale i kosti pok. don Ivana Čondića .Pošao je od Talijana tražiti milost, a četnici su ga zaklali.

Nižu se i druge priče, a don Vjeko s posebnim pijetetom izriče ovu: «Teška sudbina znala je često zadesiti stanovnike ovog kraja. Sve te nevolje možda se najbolje mogu sublimirati u sljedeću. Otišao je, naime, jedan moj susjed u Argentinu. Iza sebe je ostavio trudnu ženu. Ona mu je rodila kćer, ali on se nikad nije vratio. Nisu se nikad vidjeli. Otišao je još jedan Pavlinović iz drugog susjedstva u Australiju i također ostavio trudnu ženu. Ona mu je rodila sina. Ni ovaj se nikad nije vratio. Nikad se, znači, nisu vidjeli.

Mali siročići, kćer prvog i sin drugog tragičara su stasali za ženidbu i sklopili brak. Znači, sin bez oca oženio je kćer bez oca! Koncem Drugog svjetskog rata 1948. godine on – sin sirotan bježi u kamišare, ali ubija ga Udba negdje gore na Biokovu. Ni njegova kćerka nije se još bila rodila. Sirotu udovicu s mnoštvom sličnih tjeraju u Imotski i izlažu najtežim mukama. Tjeraju i nju onako trudnu da gazi kroz vodu do vrata. Srećom, ostala je živa i rodila zdravu djevojčicu. Znači, ni novorođena curica nije vidjela oca!

Napokon, nakon oluje zasjalo je sunce. Ta djevojčica stasala je u djevojku i udala se za nekog Pavlinovića. Ostvarena je napokon cjelovita obitelj u kojoj su se rodila tri sina. Susreo sam na svojoj zlatnoj misi ovu još živu baku kojoj je muž stradao na Biokovu i moram priznati da sam bio jako ganut. Eto, to su vam slike hrvatske sudbine u ovim krajevima. Molim Boga da se više nikad slično ne ponovi!»

Prohujali su zabijakovskim Rašćanima sve moguće vojske: ustaše, Talijani, četnici, domobrani, Nijemci i partizani, ali život, kakav već jest, nije ni da je želio – poput prolistale loze u proljeće koja toči novim životom –  mogao stati. Nakon tri godine pučke škole u kojoj završava četiri razreda. Vjeko 1948. kreće u splitsko sjemenište,  a 1963. postaje svećenik. Živi u Splitu i još uvijek neumorno radi na Njivi Gospodnjoj, posebno revno ispovijedajući u Solinu i drugim splitskim župama. (m.k.)