Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Don Davor Klečina rođen je 1977. u župi Pohoda BDM-a u Banjoj Luci. Treće je i najmlađe dijete Luke i Veronike, rođ. Pezić. U Banjoj Luci stekao je osnovnoškolsko obrazovanje. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru gdje je bio pitomac Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević; filozofsko-teološki studij i bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je 27. lipnja 2003. u katedrali Sv. Bonaventure u Banjoj Luci.

Svećeničku službu obavljao je u Banjoj Luci, Travniku, Italiji, a od 2014. župnik je u Drvaru i upravitelj župa Bosansko Grahovo, Ključ i ugasle župe Krnjeuša.

Trenutačno vlč. Klečina, nakon silnih prepreka na koje je nailazio posljednjih godina, sa svojim župljanima gradi župnu crkvu u Drvaru i kapelicu u Bos. Petrovcu, u kojima više od 70 godina nema crkava koje su komunisti porušili 1949.  Povod za razgovor s drvarskim župnikom je Dan molitve za mir u BiH.

U svim crkvama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u nedjelju, 29. siječnja molit će se za mir u Bosni i Hercegovini, što je sukladno s odlukom Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije donesenom 2003. i odredbom nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića da posljednja nedjelja u siječnju bude Nadbiskupijski molitveni dan za mir u BiH. Čini se kako nam je u aktualnom trenutku ta molitva potrebnija no ikad.

Kršćanin treba moliti za mir uvijek, i molitva za mir je aktualna u svakom vremenu. Mi nemamo drugog vremena osim ovog koje nam je darovano i zato smo, kao kršćani, pozvani da u ovom vremenu molimo za mir i budemo mirotvorci u duhu Kristova blaženstva: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). A budući da smo mi u Bosni i Hercegovini u prošlom stoljeću doživjeli tri rata, molitva za mir je još potrebnija jer vidimo da je naš prostor ugroženiji i izloženiji narušavanju mira, nego ostatak Europe. Zato ćemo moliti za mir, ne samo u nedjelju, 29. siječnja, nego svaki dan, za mir u našoj zemlji i cijelom svijetu, posebice u Ukrajini jer nas rat i svakodnevno stradanje tamošnjih ljudi jako pogađa.

Uvriježeno je kazati kako mira nema bez pomirenja, a pomirenja bez praštanja. Vi ste, poštovani don Davore, praktički na dvjema granicama – onom s Hrvatskom, ali i onom – delikatnijom! – s Republikom Srpskom. Kako iz Vaše i perspektive Vaših župljana, jedne male katoličke zajednice, izgleda i jedno i drugo – i pomirenje i praštanje?

Čim sam pročitao ovo vaše pitanje o „granicama“, odmah mi je pala na pamet ona antologijska izjava kardinala Vinka Puljića upućena u ratu domaćim i svjetskim moćnicima: „Crtajte granice, ne precrtajte ljude“, a koja je postala toliko glasovita da je po njoj naziv dobio i jedan zbornik znanstvenih radova. Iz perspektive Drvara, ali i cijele Bosne i Hercegovine, u ovih posljednjih 30-ak godina, vidimo da je kardinalov glas bio glas vapijućeg u pustinji koji se nije čuo dalje od Kaptola 7 – granice dobro iscrtane i zacementirane, a ljudi sustavno precrta(v)ani. Pa su tako daytonski crtači granica jedan stopostotno srpski Drvar poklonili hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji, točnije većinski hrvatskoj Hercegbosanskoj županiji ili Kantonu 10 ili Livanjskom kantonu (na jeziku svih triju konstitutivnih naroda), u kojoj se do dandanas „ne zna ‘ko pije, a ‘ko plaća“.

Dok su, pak, većinski hrvatski krajevi Posavine pripali Republici Srpskoj, u oba slučaja uz „humano“ preseljenje naroda, koje su crtači granica podrazumijevali. Pa je onda politika „humano“ preselila Hrvate iz Središnje Bosne u od Srba ispražnjeni Drvar nudeći im pritom tuđu imovinu kao vječno njihovu. A kad su „crtači granica“ ipak uvidjeli da će im od „aneksa 10“ ostati mrtvo slovo na papiru, počeli su prisilno, uz helikoptere i transportere, forsirati povratak Srba u Drvar ne nudeći prognanim Hrvatima nikakvu alternativu, pa su ljudi doslovce završavali na ulici, bez krova nad glavom. Na silu Hrvati su, nažalost, odgovorili silom, paleći te transportere, ali i srpske kuće i imovinu, i što je još strašnije zlostavljajući i ubijajući srpske povratnike.

Budući da ni domaća politika više nije pokazivala nikakav interes da organizirano zaštiti Hrvate u Drvaru, počinje njihov novi stihijski egzodus u „obećanu zemlju“ Plaškog, Gline, Benkovca, Bobanova Sela ili u treće zemlje. A Srbi koji su se vratili u Drvar, u međuvremenu su opet „iscurili“ prema Republici Srpskoj i Srbiji zbog očajna ekonomskog i političkog stanja koje vlada u gradu od koga su svi, osim valjda dragog Boga, digli ruke, pa danas u cijeloj općini ne živi više od 3 000 ljudi, 90% Srba i 10% Hrvata.

I kako iz takve drvarske perspektive izgledaju praštanje i pomirenje? Ima li danas mira u Drvaru?

Možda većina ljudi ne razmišlja u tim kategorijama, ali vjerujte da u Drvaru obični ljudi žive u miru i međusobnu poštovanju. U gradu već dugi niz godina nije zabilježen nijedan međunacionalni incident, zaista nema nikakvih tenzija, osim kad pred izbore malo uzavru političke strasti. Puno je više zajedničkih životnih problema nego prijepora koji razdvajaju. Je li se u srcima ovih isprecrtanih i izmučenih ljudi dogodio istinski oprost, ne znam, ali vidim da je u gradu dosta dobra situacija po pitanju mira, suživota, tolerancije. I to ih nisu naučili nikakvi stranci, to se uči u kući. Da može biti još bolje – može. Ne daj, Bože, gorega.

Slijedom prethodnog pitanja, dolazimo, zapravo, i do Mirovnog sporazuma u Daytonu koji je poslije rata smatran povijesnim. Jasno, jer je, nakon strašnoga rata, donio mir. Donijeli su ga, nametnuli štoviše, stranci. No, jesu li ga, a i mi s njima, uspjeli pretvoriti u mir po mjeri pravde i pravičnosti?

Dayton je definitivno u BiH donio kakav-takav mir, nametnut, nesavršen, pa možemo reći i nepravedan, ali je i kao takav bolji od rata. I svi moramo raditi na njegovu očuvanju i usavršavanju. Što znači kad kažem nesavršen mir? Mir koji je donio pomirenje bez oprosta, a to ne ide jedno bez drugog. Da, donijeli su ga stranci, ali na nama je, domaćim ljudima u BiH, da nadogradimo taj mir, usavršimo ga istinskim praštanjem koje će dovesti do istinskog pomirenja. Iz naše kršćanske perspektive, nametnuti „pax americana“ treba postati željeni i življeni „pax christiana“. Važno je naglasiti da nositelji pomirenja u BiH ne smiju biti stranci jer oni ne razumiju ovdašnjeg čovjeka i njegovu povijest, kulturu, mentalitet, rekao bih – njegovu dušu. Nositelji pomirenja trebaju biti domaći ljudi, a među njima najviše vjerski poglavari, i zato je na njima, tj. na nama velika odgovornost.

Stranci mogu i trebaju pomoći u tom procesu, ali čini mi se da se oni svo ovo vrijeme nisu željeli, i još uvijek ne žele, odreći uloge „tutorstva“, počevši od djelovanja raznih veleposlanstava, OHR-a, OSCE-a, pa i Međureligijskog vijeća u čijim sam odborima i sam bio član. A onda, u tom procesu izgradnje istinskog mira dolazimo i do pitanja pravde, tj, pravednosti. Vi govorite o miru po mjeri pravde, a ja bih ipak istaknuo da je nužniji mir po mjeri istine. Da, pravda za zločine mora biti zadovoljena, koliko je to moguće. Ali mi živimo u vremenu 30 godina nakon rata kada mnogi počinitelji ratnih zločina više nisu na životu i što vrijeme više bude prolazilo, sve će ih manje biti. Hoćemo li onda – ne daj, Bože – tražiti da ruka pravde stigne njihove potomke?!

Koliko god morali i trebali težiti pravdi i pravičnosti – u kontekstu izgradnje mira i pomirenja – ne smijemo grčevito težiti pravdi po svaku cijenu. Pravda se u konačnici prepušta Bogu jer vidimo i znamo da su ljudska pravednost i svi ljudski sudovi nesavršeni, i uvijek će se netko osjećati zakinut i oštećen. Dakle, kršćanska perspektiva je ljubav, praštanje, istina, da – i pravda, ali ne po svaku cijenu. Mnogi su u BiH boreći se za pravdu po svaku cijenu zaustavili proces praštanja i pomirenja. Daleko veći problem u BiH je prikrivanje istine i istinskog mira neće biti sve dok se bude prikrivala istina.

U poslanici biskupa Biskupske konferencije BiH iz svibnja 1996. kazano je, uz ino, kako se mir ne može nametnuti, ni održati silom i nepravdom, već da on zrije i donosi plodove samo u srcu čovjeka kojemu nije ugroženo ljudsko dostojanstvo i nisu zanijekana njegova ljudska prava. Što je, međutim, u aktualnom ozračju s ljudskim dostojanstvom? Kako ga sačuvati?

Naša zemlja je upravo dobar primjer kako nametnuti mir i suživot, nametnuto uređenje države u režiji međunarodne zajednice – a da se prije toga nije dogodio proces istinskog praštanja i pomirenja – jest nešto neprirodno za čovjeka što negira njegovo ljudsko dostojanstvo, napad je na njegovo dostojanstvo. Ne može se natjerati čovjeka na suživot stvarajući privid da se ništa nije dogodilo, a on je pun nezacijeljenih nutarnjih rana, neispričanih priča, želje za osvetom. Ne može se stvarati nekakav mir, a ne omogućiti prije toga ljudima proces tugovanja, suočavanja s istinom i na kraju mogućnost praštanja. To vrijeđa ljudsko dostojanstvo, to stvara osjećaj kod mnogih ljudi da je BiH samo „eksperiment“ međunarodne zajednice, a samim tim ne poštuje se ni dostojanstvo domaćih ljudi.

Zato ponavljam, na nama domaćim ljudima u BiH je da taj nesavršeni i nametnuti mir – uvažavajući postulate istine, pravde, praštanja i pomirenja – pretvorimo u mir po mjeri svakog čovjeka, svih naroda i građana. I da BiH više ne bude ničiji „eksperiment“, nego originalni pozitivan primjer drugim višenacionalnim i višekonfesionalnim sredinama sa sličnim problemima.

Što bi, po vašem sudu, u ovakvoj našoj stvarnosti, političkoj, društvenoj… svakoj drugoj, bio mir (a onda i život!) po mjeri čovjeka?

Mir i život po mjeri čovjeka u našoj sveukupnoj stvarnosti – nakon što smo vidjeli koji su duhovni temelji – jamče svim narodima i građanima politička i građanska prava i ne dovodi ih u pitanje. A potom slijedi obnova ekonomije. Međutim, da bi se dogodila istinska obnova ekonomije po mjeri čovjeka, prethodno se mora dogoditi duhovna obnova pojedinaca i zajednica. Duhovna obnova dovodi do moralne obnove, a moralna obnova za posljedicu ima obnovu politike i ekonomije. Kad Duh Sveti dođe u srce čovjeka bilo koje vjere, suočava ga s osobnim grijesima, budi u njemu pokajanje i potiče na popravku života. To su onda istinske „reforme“ o kojima se puno priča u naše vrijeme. Sve reforme koje dolaze nametnute izvana, a nisu plod unutarnje čovjekove promjene, pojedinac izvana čini, ali ih iznutra prezire.

Ukoliko se preskoče ovi temeljni koraci, a govori se samo o novcu, nameću se mjere da bi se reformirala politika, podigla ekonomija, ulaže silan novac u ogromnu administraciju, neizbježno svjedočimo neuspjesima i na političkom i ekonomskom području. Jednostavno, nema temelja, duhovnog zdravog temelja. Vidimo opet kolika je odgovornost na vjerskim zajednicama u BiH jer bi one trebale biti nositeljice duhovne obnove pojedinaca i zajednica, od čega onda proizlazi moralna, demografska, politička i ekonomska obnova društva.

Papa Franjo je u Sarajevu u lipnju 2015. kazao kako je mir Božji san, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. Zašto čovjek (onda) to često zaboravlja i započinje ratove? Je li izvorište u nijekanju Boga, koje onda stvara prostor za laž i mržnju u ljudskim dušama?

Ja bih rekao da nije u pitanju „nijekanje Boga“ jer – zadržimo se opet u okvirima naše zemlje – nitko, ili barem većina ljudi, ne niječe Boga budući da se izjašnjavaju kao vjernici, pripadnici jedne od četiriju velikih konfesija. Vidimo da je religija sveprisutna u svim sferama javnog života u BiH. Prije bih rekao da je izvorište nemira i ratova u onome što KKC u br. 408 naziva „grijehom svijeta“, a to je grješno stanje u kome svijet živi, kao posljedica istočnog grijeha, ali i svih osobnih grijeha ljudi, kao i negativan utjecaj koji na osobe vrše stanja zajednica i društvene strukture koje su plod ljudskih grijeha. Na učenje katekizma, u tom kontekstu, odmah bih nadovezao Pavlovu misao da nam se nije „boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Ef 6,12).

Konkretno, na primjeru naše zemlje, to znači da zbog svih zločina koji su se dogodili u proteklim ratovima, a koji su ostali neokajani i za njih nije dana potrebna zadovoljština, zbog konstantna lažiranja i prikrivanja povijesnih istina itd., ovaj je prostor „privremeno“ prepušten Vrhovništvima i Vlastima zlih sila koje imaju „duhovno“ pravo boraviti u njemu i koji ga tlače. I umjesto da se borimo protiv tog „grijeha svijeta“ – a Pavao nam, nadalje, nabraja duhovno oružje za tu borbu: istina, pravednost, evanđelje mira (usp. Ef 6,14) – većina vjernika u BiH su pasivni promatrači i dopuštaju da duhovne sile zla dominiraju našom zemljom uzrokujući nemire i ratove koje doživi svaka generacija. Dakle, izvor mržnje i ratova nije nijekanje Boga, nego neposluh Božjoj riječi koji onda prepušta zlim silama dominaciju u našem prostoru. Tako se stvara ozračje u kome ljudi, a posebice mladi, često i nesvjesno prihvaćaju mržnju, netrpeljivost, nasilje kao nešto normalno kako bi osvetili svoje pretke i „ispravili“ povijest koja je naštetila njihovu narodu. I to stvara frustracije. Jedini lijek i izlaz iz toga „začaranog kruga“ jest napuštanje slike svoga „osobnog Boga“ kojeg smo skrojili po svojoj osobnoj slici, po svojim osobnim potrebama, po svojim nutarnjim ranama i povratak slici Biblijskog Boga koji „sanja mir“, kako veli papa Franjo.

 Kardinal Puljić je davno, kada je vjerojatno bilo na vrijeme, upozoravao kako će Hrvati „iscuriti“ iz svoje domovine Bosne i Hercegovine.

Nažalost, iz BiH lagano „cure“, ne samo Hrvati, nego pripadnici svih naroda, posebice mladi, i nitko ne napušta rado svoj zavičaj i svoju zemlju. Nadovezujući se na prethodni odgovor, baš zbog te „težine“ koja tlači našu zemlju i koja mladim ljudima stvara pritisak, oni odlaze iz nje. Ponavljam, ta „duhovna težina“ glavni je uzročnik svih problema u našem društvu – od mržnje i međunacionalnih tenzija do korupcije, kriminala, nemorala, nepotizma, klijentelizma, društvenih nepravdi, ekonomske nestabilnosti i dr. Svi ti mladi u inozemstvu s nostalgijom i žalom pričaju o svojoj domovini i jedva čekaju priliku doći u nju, a onda kad dođu, opet ih nešto tjera da odu iz nje. Kad se taj prostor „duhovno očisti“, u njega će se ljudi rado vraćati i možda poželjeti ostati.

Slikovito rečeno, to vam je kao u obitelji: Dok je u obitelji razdor, vrijeđanje, zlostavljanje, nezdravi odnosi, dijete će gledati čim prije izići i otići gdje se osjeća bolje – u kafić, na ulicu, u društvo. To ne znači da dijete ne voli svoju obitelj, ono se jednostavno želi skloniti tamo gdje se osjeća prihvaćeno i sigurno, gdje se poštuje njegovo dostojanstvo. A kad se obitelj obrati i opet postane ozračje ljubavi, dijete se tamo rado vraća i pronalazi svoje utočište jer to je njegov prirodni ambijent.

BiH je okarakterizirana kao zemlja „zamrznuta konflikta“. Dakle, ni rata, ni mira. Koliko su u ova gotovo tri desetljeća od kraja rata vjerske zajednice učinile da iziđemo iz ove praktički pat-pozicije? I, zapravo, koliko su uopće u prigodi nešto mijenjati?

O tome sam upravo i govorio u jednom od prethodnih odgovora kada sam istaknuo da četiri velike vjerske zajednice u BiH trebaju biti nositelji mira i pomirenja u našoj zemlji. One jedine imaju moć donijeti istinski mir u ovu napaćenu zemlju, to ne mogu ni stranci ni domaći političari. Nažalost, cjelokupna društveno-politička situacija u posljednjih 30 godina, tj. u ratnom i poratnom vremenu, govori nam suprotno, da (neke) vjerske zajednice često nisu bile na visini zadatka, tj. nisu dovoljno činile za mir i pomirenje, nego su bile u službi ideologije, vlasti i politike. Neću nimalo biti subjektivan kada kažem – dapače, vrlo lako provjerljive povijesne činjenice to potvrđuju – da je Katolička Crkva, od svih vjerskih zajednica u BiH, najviše prednjačila u propovijedanju i izgradnji mira, povjerenja, suživota i pomirenja, kako u ratu, tako i poraću pa sve do danas.

Počev od djelovanja i stavova naših biskupa, preko karitativnog i socijalnog djelovanja Crkve, katoličkog školstva do svećenika i vjernika na terenu koji su sve to živjeli u praksi. Naravno da je bilo i propusta, da se moglo učiniti i više, bilo je zasigurno pojedinaca, pa i skupina, koji su činili ružne stvari protivne evanđelju, ali u cjelini Katolička je Crkva bila i ostala „grad na gori“, „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ u nimalo lakim i normalnim vremenima. Taj nas „dobar glas“ i „slava“ ne smiju uljuljati i uspavati, što se možda neprimjetno i događa posljednjih godina, nego nam trebaju biti poticaj za „semper magis“ – još više, i još bolje.

Koliko svećenici mogu učiniti na vraćanju povjerenja ljudima i u ovu državu i u ovu zemlju? Crkva (i vjera) nerijetko je, naime, jedino utočište.

Crkva ima duhovno oružje za borbu protiv „grijeha svijeta“ i „duhovno čišćenje“ terena, ima sva potrebita oruđa i alate za izgradnju mira, povjerenja i pomirenja, ali stječe se dojam da mi često kao da nismo svjesni „duhovne moći“ koju posjedujemo pa onda ni ne koristimo adekvatno i dovoljno ta oruđa i alate. Neshvatljivo mi je da, prema mojim saznanjima – a neka me netko ispravi ako griješim – nitko u Crkvi u Hrvata sve do lani nije preveo na hrvatski jezik dokument Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti Međunarodne teološke komisije, na čelu s tadašnjim predstojnikom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Josephom Ratzingerom, sada već pokojnim papom Benediktom. Taj je dokument objavljen u jubilarnoj 2000. u povodu onih poznatih „mea culpa“ pape Ivana Pavla II. kada se kajao za grijehe članova Crkve u prošlosti i molio oproštenje od onih kojima su katolici kroz povijest nanijeli zlo. Dokument je sjajan „vademecum“ i putokaz što činiti i kako moliti za iscjeljenje rana prošlosti na prostorima višestoljetnih ratova i sukoba koji se događaju u kontinuitetu. On nas potiče na objektivno istraživanje povijesti, na identificiranje sa svim žrtvama, na pretvaranje tih teških i gorkih povijesnih činjenica u molitvene nakane.

Molitva vodi kajanju za grijehe koje su u prošlosti počinili pripadnici našeg naroda i Crkve nad drugim narodima, ali i oproštenju za sve nepravde i zločine koje su drugi narodi počinili nad našim narodom i Crkvom, kako bi došlo do čišćenja sjećanja, liječenja rana prošlosti, u konačnici do duhovnog oslobođenja prostora kako bi se onda mogao izliti Božji blagoslov nad taj prostor.

Ako je igdje bilo prijeko potrebno prevesti taj dokument i provesti ga u djelo, onda su to Hrvatska i Bosna i Hercegovina…

Upravo tako, a mi smo na hrvatski prijevod čekali punu 21 godinu, i to zahvaljujući entuzijazmu i evangelizacijskom žaru karizmatske zajednice mladih Nanovo rođeni iz Zagreba, koji su preveli dokument na hrvatski i na temelju njega pokrenuli jednu duhovno-evangelizacijsku inicijativu Mladi za mir, koju – uz blagoslov naših biskupa – već drugu godinu provode u župama i molitvenim zajednicama diljem BiH. Kao duhovni pratitelj inicijative imao sam priliku s njima organizirati nekoliko duhovnih obnova, pokorničkih bogoslužja, moliti na mjestu stratišta svih naroda iz posljednjih dvaju ratova (Drvar, Trubar, Krnjeuša, Korićanske Stijene, Križančevo Selo, Ahmići, Vitez-Osmica, stadion u Bugojnu, Vrbanja kod Bugojna, Uzdol i dr). I doista smo doživjeli – pridržavajući se nauka Crkve u tom dokumentu – izlijevanje Božjeg blagoslova. Svjedočimo jednom novom duhovnom buđenju mladih katolika u BiH, u mladima se sve više bude zdravo domoljublje, ljubav i odgovornost prema našoj predivnoj zemlji BiH, mladi katolici iz Hrvatske koji su podrijetlom iz BiH sve se više zanimaju za stanje u našoj zemlji, posjećuju je, obilaze imanja svojih roditelja i djedova, vade osobne dokumente u njoj.

Često se sudbini katolika u Bosni pripisuju „pasivna“ patnja i križ koji treba nositi, a koji u konačnici uzrokuju apatiju, gorčinu, beznađe, malodušje, nemogućnost promjene situacije, nemogućnost opstanka. Crkva je ta koja treba katolike poticati da svoj križ i patnju promatraju aktivno, da u patnji prepoznaju život, nešto što će biti plodonosno i blagoslov za njihov život, ali i za život budućih naraštaja.