IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (8): DOLAZAK U ZAGREB

I vrijeme mi je da u ovome tekstu završim moje “skice” o Telaščici, Kornatima… Noć je. Rani su sati dvadeset i petoga dana mjeseca kolovoza. S bliza brda Koženjaka, na čijem su vrhu ostaci starohrvatske, vjerojatno zavjetne, crkvice, javlja se ćuk. Susjeda ga ne voli i kaže da glasanjem najavljuje smrt nekoga od mještana. Mene pak podsjeća na noćna i neugodna zavijanja izgladnjelih vukova u snijegom zametenim brdima, sada već daleke i ratne 1993. godine. Ako ni po čemu drugom, onda po intenzitetu nelagode, pa i jeze, koju je u onim okolnostima izazivalo zavijanje. I straha da pod okriljem tame i duboka snijega umjesto običnih vukova ne stignu oni daleko opasniji, s ljudskim obličjima i neljudskim namjerama. A upravo se to, nažalost, dogodilo. Vukovi, jedne, kobne noći nisu zavijali. U pohod su krenuli oni drugi, koji ne zavijaju, nego ubijaju  U gluho doba, u sitne sate, prišuljali su se mimo naših straža i zaklali roj zaspalih hrvatskih vojnika. Kako su nečujno došli, tako su još nečujnije otišli. Tek je jutro otkrilo strašno lice i naličje minule noći: krvavi snijeg i na njemu prekinuti mladi životi.

Sa svakojakih neprohoda i prohoda moga života, polako silazim prema početnoj postaji na jugu. Prema mjestu otisnuća i odlaska prema naprijed. U silaženju, u ulasku u sjećanje, u tu, sada već daleku blizinu  obavijenu maglama zaborava, bojažljivo koračam i pitam se koliko je ostalo sadašnjeg mene u Blatnici, mjestu moga rođenja. Ili na Vlaki, kamenitoj i dračastoj uzvisini ponad Blatnice, u očevu Klancu i vinogradu utisnutu između stijenja i kamenja obrasla divljim šipcima i kupinama, smiljem i koviljem. Ili u davnu danu kada sam upravo na tome mjestu, iz prikrajka, s grozdom žilavke u ruci, slušao tihi i za mene sudbonosni razgovor braće: moga oca Drage i amidže, strica Bože, koji je nakon četrdeset godina od svoga odlaska u Zagreb, posjetio rodbinu i svoj rodni kraj. I iz Hercegovine su ljudi odlazili, možda i više nego iz drugih hrvatskih krajeva, trbuhom za kruhom, ne bi li na taj način olakšali život i prehranjivanje mnogobrojnih obitelji. Ima puno istine u uzrečici da je Hercegovina cijeli svijet naselila, a sebe nije raselila. Vladala je surova logika: puno djece i dobro dođu koja usta manje. Logika je uključivala  nepisano pravilo da, kada se snađu u bijelu svijetu, moraju pomagati  onima koji su ostajali i naporno, u znoju lica svojih obrađivali zemlju, sadili duhan i na kraju duhanske sezone, čekali “vagu”, to jest prodaju zlatnožutih listova, nadaleko poznate škije. Stričevo napuštanje Blatnice bilo je uvjetovano s još nekoliko razloga. Kažu da nikako nije volio kopati niti bilo što raditi što bi bilo povezano s obrađivanjem zemlje. Drago mu je bio u tom pogledu potpuna suprotnost. Njive i vinogradi odnosili su njegove dane sve dok je mogao, do kraja života. Kada je Kata, njihova majka, a moja baka shvatila da sva prigovaranja i uvjeravanja da se Božo prihvati motike, nisu urodila plodom, pala joj je na pamet “spasonosna” ideja da umjesto  Drage, koji je dobio poziv za vojsku, pošalje Božu. On je to objeručke prihvatio, tà riješio se posla koji nikako nije volio, uzeo očevo ime i javio se na odsluženje vojnoga roka, negdje u Srbiju. Djeda Stjepan je sumnjičavo klimao glavom na sve te “transakcije i transformacije” svojih sinova, ali bilo je onako kako je Kata odlučila. Moj se otac još ornije prihvatio motike i zemlje, sve dok nisu žandari, nakon nekoliko mjeseci, pokucali na vrata, uhitili ga i odveli u Ćelovinu, zloglasni zatvor u Mostaru. Tamo je, pričali su mi barem tako, dosta propatio. Nakon mostarske “epizode” morao je otići na odsluženje vojnoga roka. Ništa bolje nije prošao ni Božo. I njemu su u Srbiji žandari ili vojni policajci, “uzeli meru” i na nimalo ga nježan način vratili u njegov identitet i poslali Kati “na kopanje”, u Blatnicu. Njegova se poljodjelska “epopeja “završila tako da se nedugo nakon “slavna” povratka iz vojske zauvijek ostavio motike i otišao u nepoznatu pravcu. Dugo se nije znalo ni gdje je, ni što radi. O tome su uz sve moguće šale pričali po cijelome kraju i moga strica Božu od tada “prekrstili ” u Dragu. A i u Zagrebu se isto dogodilo, s malom razlikom: nije bio Drago, nego Dragec. I tako se “slava” Katina “projekta” i “tajnoga plana” proširila čak do Zagreba i dobila “neslućene vremenske razmjere” sve do sada, kada se je i ja ovom prlikom prisjećam i iz usmene je predaje prenosim u pisanu ne bi li kojeg budućnika isto tako nasmijala, kao što nasmijava sve one u Blatnici, koji to uz čašu vina veselo prepričavaju,  spominjući se davna vremena: Kate i njenih sinova, propala njena plana, zamjene ulogâ i imenâ, srpskih žandarskih pendrekâ i masnicâ na Božinim, a posebice Draginim leđima.

Stisnut iza nevelika trsa, ali tako da me se ne vidi, napeto sam osluškivao što govore, posebice kada sam čuo da su spomenuli moje ime. Nisam upamtio točan tijek razgovora. Bilo je to davno, a i imao sam tada nepunih pet godina. Ali pamtim zauvijek tišinu koja je nastupila. Čulo se samo cvrčanje cvrčaka. I onda sam čuo Dragu kako govori Boži: “Hvala ti. Upravi s njim kako znaš najbolje!” Mene kao da je udario grom iz vedra neba. Shvatio sam da će me odvesti od kuće. Onako sićušan nečujno sam se izvukao ispod trsa, preskočio ogradu od vinograda i bosonog odjurio kući, majci. U dvorištu sam je zatekao kako nagnuta nad ognjištem peče uštipke. Stisnuo sam se uz nju. U očima su joj bile suze. Drhtavim glasom mi je rekla: “Ika, sine, uzmi uštipak”! Ne znam, jesam li ili nisam uzeo mamin uštipak. Ali sjećam se da me je bila čvrsto zagrlila i zaplakala.

Bio je to početak rujna, 1959. god., pred berbu grožđa ili kako se to dolje kaže “trganje. Posjet strica i strine bližio se kraju. Gostilo ih se, tako se kasnije meni pričalo, sa svime najboljim što su u kući imali. Moralo je biti za brata, kojega je Drago jako volio. Približio se njihov odlazak, ali i moj rastanak. Rastanak od majke, oca, kuće, drače i kamena… Rastanak koji više nikad nije donio sastanak: povratak svemu onome što sam tada u tim trenucima izgubio. Oca, koji je tih dana donio za njega, uvjeren sam u to, najbolniju i najtežu odluku. Nije me htio prepustiti izvjesnosti svoga skorog kraja i ostaviti me bez svoje ruke i zaštite. Njegova se lika ne sjećam. Ali neizbrisivo pamtim i još uvijek osjećam na sebi njegove ruke, koje su me jedne davne zime u njegovu krilu grlile i žuljevitih i ogrubijelih prstiju, koji su me milovali. Molitvenika, s crnim koricama puna svetih sličica, iz kojeg je svaki dan nešto čitao i molio. Pozdravljanja i možda jedinog poljupca koji sam u djetinjem životu od njega primio, prije no što sam zauvijek za sobom, kao nejače, zatvorio vrata djedovine, očevine. Poljupca, koji me je tješio u teškim zagrebačkim danima preživljavanja i bio neizbrisivi pečat i spoznaja da je postojao netko kome pripadam. Majke koju je slomio moj odlazak. Njenog plača i bolna grcanja za mnom kada  smo se opraštali. Suza koje su mi ostale kao popudbina i blagoslov u svemu što je uslijedilo, do danas. Do sada. U tim trenucima rastajanja ne sjećam se nikog od braće i sestara. Vrijeme i događaji neminovno i nemilosrdno su brisali u meni tragove djetinjstva, koje je još trebalo potrajati. A prestalo je  na samome odlasku, s posljednjim stiskom ruke moga oca .

Odlazeći još sam se nekoliko puta okrenuo prema kući, a potom čvrsto uhvatio stričevu ruku koju nisam ispuštao sve do Mostara. Bio je to prvi moj susret s nekim gradom. Velike zgrade, ulice, automobili, perivoji, dućani, mnoštvo ljudi i svih “čuda” koja dotad nisam vidio. Možda sam jednom bio s ocem u Čitluku. Ostao je u meni nejasan prisjećaj na iznimno vruć i nevjerojatno svijetli ljetni dan, na zvizdan i sunce, na  miris užarena asfalta i u glavi neka daleka slika, zamućena odhujalim desetljećima, konjske zaprege natovarene bostanom i sa mnom stisnutim između dinja i lubenica, odnosno pipuna i karpuza, kako se, od turske vladavine, u tom kraju govori. Doista ne znam je li se to bilo dogodilo ili je to bio neki davno odsanjani san nataložen, maštanjima i pustim željama, koje svoje ostvarenje mogu naći jedino u snovima, u kojima čežnje za nekim ili nečim  poprimaju obrise gotovo stvarna doživljaja.

Uvidjevši u kakvoj sam se gužvi i pomutnji našao, među posve nepoznatim i drukčije obučenim ljudima, još sam se više prilijepio za strica, a tu je bila i strina Jelka koja je već u Mostaru pomalo preuzimala kormilo u svoje ruke. Tako se za mene u Mostaru, a ne u Zagrebu dogodio prvi susret s kajkavskim dijalektom i riječima koje nikad dotad nisam čuo. U veliku sam ju čudu gledao i slušao kako kajka i zahtijeva od strica da odemo do prve trgovine, da mi kupi “pristojniju” i “primjereniju” odjeću i obuću. Ne znam više u što me je majka bila obukla. Sjećam se da je stalno  nešto prala u “škipu” na dvorištu ispred kuće i potom glačala glačalom na žar. Nažalost, ta je moja skromna opravica bila prana osim vode i njenim suzama, koje, tih nekoliko zadnjih mojih dana u Blatnici, nisu prestajale. Nakon kupnje, sjeli smo na klupu u nekome mostarskom perivoju. Tamo mi je strina obukla novu odjeću. Ne znam jesam li imao cipele, sandale ili opančiće na nogama. Žao mi je da se te pojedinosti ne sjećam. Ipak mislim da su to bili mamini opanci, koji su, kao i sav njen trud oko moga opremanja, završili u košu za otpatke, postavljenu nekoliko metara od klupe na kojoj smo sjedili i na kojoj se odvijala “drama” promjene i preobražaja: od maloga, zbunjenog i prestrašenog seoskog derišta u pristojno obučena i obuvena gradskoga dječaka. Bio je to rani, brzinski “ulazak” iz “opanaka u cipele” i brzo ovladavanje ovom “premudrom” izrekom, koju sam morao slušati u raznim prigodama i na razne načine. Od mojih najranijih, jedva svjesnih dana, pa tako sve do prvoga stasanja… Nemali sam broj obroka na Kaptolu 23 u Zagrebu pojeo, posoljenih ili zaslađenih ovom “mudrošću”. A pamtim isto tako u ranome djetinjstvu i “desert”, koji me posebno “oduševljavao”: “Pomozi sirotu na svoju sramotu”! Još bi se toga “biserja” moglo nabrojiti. Ali, kakve koristi od toga? Da, bilo je kako je bilo: svakojako i jako, nema se tu što reći, prejako za leđa i dušu napuštena i prestravljena dječaka. I zato, i ne samo zato, dao bih puno, puno od onoga što danas imam, samo kad bih mogao doći do opančića, koje su Lovrušine ruke napravile. Koliko sam samo puta u životu dođavola slao mostarske trgovine, klupe i perivoje. Eto dok se svega toga prisjećam volio bih i ovoga trena ponovno čuti pjesmu: “Lijepi li su mostarski dućani, još su ljepši mladi bazarđani… “Da mi bude duši lakše… Čuti i ne znam po koji put zasuziti. Stari kameni, prekrasni most i Neretva ostavili su u meni dojam, koji se ne zaboravlja. Tim više što sam prvi put vidio rijeku, silnu vodu, koja ne stoji, nego teče i šumi ispod mosta. Moje dotadašnje poimanje vode počimalo je i završavalo s čatrnjom, ispred kuće u Blatnici i pričom o “kučibabi”, koja povlači u cisternu djecu, ako se  naginju i gledaju svoj lik u vodi. A ja sam to izgleda često činio. Strah od “kučibabe” je učinio svoje i više se nisam ni približio čatrnji, a kamoli naginjao. Zapanjen i očaran količinom vode, koja mi izmiče pred očima i u kojoj se nije odražavao moj nagnuti lik, upitao sam strica: “Amidža, gdje ima više vode, ovdje ili u našoj čatrnji?” Blago, sa smiješkom me je pogledao, pogladio po glavi i rekao: “U čatrnji, Ićane, sine! U čatrnji, u Blatnici!” Znam da sam bio zadovoljan stričevim odgovorom, koji je odagnao moju sumnju da je u nas, u cisterni manje vode. Na Starome mostu u Mostaru prvi put me je nazvao Ićanom i sinom. Od tada sve do njegove smrti ostao sam za njega, njegov Ićan i sin.  A on je ostao meni do kraja njegova života, a i s one strane groba na Mirogoju, moj dragi amidža. Znam da je želio da ga zovem tatom, pogotovo nakon smrti moga oca. Nije se to nikad dogodilo. Znao sam u kojem i čijem sam krilu sjedio i igrajući se s njim, mrsio mu prosijedu kosu. Da, upamtio sam zauvijek ruke, koje su me morale, a ne željele, otisnuti od sebe, u svijet. Često sam razmišljao o toj amidžinoj želji. Danas, da je živ, nazvao bih ga barem jednom tatom, da mu se želja ispuni. To sam učinio za posjeta njegovu grobu. Ne znam je li me čuo i ne znam je li mu se želja ispunila. To činim i u ovome trenu, kada ga, perom i riječima koje zapisujem, pozdravljam s ovoga svijeta. Bio mi je moj stric, amidža, tata. Bio mi je tata, kao moj tata. U jednoj sam pjesmi, koju sam mu za života posvetio i predao mu je, napisao: “Amidža, krilo moje, hrabri splavaru…” On je taj papir s mojom, s njegovom pjesmom držao uz sebe, sve do preminuća, 1978. god. Tom sam ga pjesmom posljednji put pozdravio na njegovu  pogrebu, na Mirogoju. Pozdravio i spustio list papira s pjesmom za njim, u zemlju. Jednom, ranih osamdesetih godina, uputio sam se prema Mirogoju i usput otkinuo granu rascvale magnolije. Stavljajući je na grobnu ploču, zapisao sam:

“…s tvojim susjedom

razgovara neka žena

a mi šutimo

u vazu ti stavljam granu magnolija

na teškoj zemlji

proljeće kraljuje ”

( Svečanost VI.)

(Nastavlja se)