HRVATI U BOKI KOTORSKOJ

Piše: Prof. dr. sc. Mario Grčević

Stigavši iz Dubrovnika u Perast, Petar Andrejevič Tolstoj zapisao je da se to mjesto nalazi u mletačkoj državi i da u njemu žive »Hrvati«. Kaže da su oni pomorski kapetani, astronomi i mornari, čime uspostavlja poveznicu sa zapadnim dijelom Dubrovačke Republike o kojem je pisao dok je bio na Korčuli (1992: 116). Tolstoj tvrdi da u Perastu ima i mnogo Srba grčke vjere, iako ondje nema grčke crkve. Smatra da su ti Srbi u mletačkoj državi nedavno izbjegli iz države turskoga sultana. Oni su vojnici, slični su u svemu donskim Kozacima i svi govore slavenskim jezikom. Spominjući Srbe u Perastu, Tolstoj ne kaže da se oni sami zovu Srbima, nego kaže da nose hrvatske nošnje i da njihove žene i kćeri u svemu sliče hrvatskim ženama, kako u odjeći, tako i u ponašanju prema muškarcima (1992: 116).

Iz Tolstojevih napomena o Hrvatima i Srbima može se razabrati da su Hrvati katolici i u Boki kotorskoj starosjedilački i dominirajući narodnosni element. Unatoč tomu Tolstoj iskazuje prema Srbima zbog pravoslavlja posebne simpatije i interes pa više puta ističe njihove kontakte s Moskvom i Rusijom. Osim Hrvata i Srba Tolstoj kao stanovnike Boke kotorske spominje još i Crnogorce (kaže da sami sebe tako zovu) blizu Kotora i Perasta. Oni su kršćanske vjere, govore slavenskim jezikom, i nema ih malo. Nikomu nisu podložni, a katkada se bore protiv Turaka, katkada protiv Mletčana (1992: 118).

Znameniti hrvatski povjesničar i filolog Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.—1889.) napisao je 1856. godine Šimi Ljubiću da se u Dalmaciji »snova osviedočio da je kod konservativnog [starosjedilačkoga] našeg naroda sve do Arbanije ime hrvatsko jedino živo i narodno.« (Vince 1990: 290). Panslavistički orijentirani Fran Kurelac objavio je 1862. u Fluminensiji, nakon što je obišao »batinom u ruci pješke sva naša i najzabitija sela« (Vulović 1892: 7), da »se uvěrio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosědioca nikdě nejma«, da »uz  morje vse je Hrvat, i vsaka besěda, čto ju Vuk ima u svom rěčniku zapisanu kao južnu ili jugozapadnu, ta se govori ne samo po primorju Hrvatskom nego i po vsoj Dalmaciji, zemlji praHrvatskoj«. S obzirom na ukorijenjenost hrvatskoga imena u Boki Andrija Kačić-Miošić o njoj je 1756. mogao pjevati ovako:

‘Ej Kotore, gnizdo sokolovo / na visokoj gràni savijeno, / di se lègù zmaji i sokoli, / koji caru puno dodijaše! // Svijeno je na jeli zelenoj / ter pokrivà Buku od Kotora, / kojano je dika od Rvàtà / i vitežko srce od junàka (Kačić Miošić 1942: 51)

U poglavlju III. vidjeli smo kako bosanski franjevci Jako Baltić i Ivan Franjo Jukić govore o »Hrvatima« katolicima iz »Albanije« i iz Spiča (okolica Bara i Sutomora). Međutim, skupljač narodnoga blaga i učitelj rodom iz Perasta Srećko Vulović (1840.—1900.) tvrdi krajem XIX. stoljeća da u njegovu djetinjstvu u katolika i pravoslavaca etnička ime- na Hrvat i Srbin nisu bila u uporabi. Kaže da su Hrvati i Srbi svoj jezik zvali naškim, a pravoslavci da su sami sebe nazivali rišćanima (Vulović 1892: 11). Vulović se sve do godine 1875. nije »mogao riešiti za hrvatstvo« (Vulović 1892: 6) pa bi njegovo isticanje da u Boki prije toga hrvatsko ime nije bilo u uporabi, barem djelomice moglo imati opravdavajuću funkciju zbog njegova relativno kasnoga nacionalnoga osvješćivanja. No posve je moguće i to da je tijekom XVIII. stoljeća i početkom XIX. stoljeća u većem ili manjem dijelu stanovništva Boke kotorske došlo do gubljenja imena Hrvat kao prednacionalnoga etnonima, a tijekom XIX. stoljeća do njegove ponovne reanimacije u funkciji nacionalnoga imena u sklopu nastanka suvremenih nacija.

Vulovića je godine 1875. Mihovil Pavlinović (1831.—1887.) potaknuo na proučavanje povijesti njegova kraja s obzirom na nacionalnu pripadnost stanovništva i poručio mu: »Stecite sviest hrvatsku; jer je to starodavno zemljište hrvatsko, na koje se utekoše Srbi, prije od Bugara, pa od Turaka. Hrvati su ostali vjerni latinskome obradu i vjeri katoličkoj, tamo u Boki i Zeti uz Arbaniju.«. Vulović je studirajući povijesna vrela, među njima i zapise Petra Andrejeviča Tolstoja, kojega iscrpno citira prema Vjekoslavu Klaiću, došao do zaključka da su u prošlosti starosjedioci u Boki kotorskoj bili Hrvati pa se je i on opredijelio za hrvatstvo. Za smanjenje broja Hrvata u Boki navodi kao razloge osim utjecaja talijanskih učitelja (1892: 13) među ostalima ove:

»Poradi silne kuge, koja je bjesnila kroz Boku godine 157. i 1630. neka sela, prije napučena starosjediocima hrvatskog plemena, opustješe. Napokon zbog toga, što je znatan broj starosjedilaca sa zapadnog prešao na iztočni obred, danas radi uztrajne propagande Vukove ›Srbi svi i svuda‹, danas kažem: dvije trećine naroda srbski osjeća.« (Vulović 1892: 7)

Tu je riječ poglavito o pravoslavcima. S obzirom na »četiri duga stoljeća mletačkoga vladanja u Boci i dosljedno na tako davno prekinu- će svake državne zajednice s našom hrvatskom braćom«, Vulović smatra da se ne bi bilo ni čuditi »da se je i zbilja utrnula i posljednja iskra hrvatskog osjećaja« (1892: 14).

Vulović misli da je ključnu ulogu za širenje srpske nacionalne ideologije u Boki s jedne strane imala slavistika (Franc Miklošič i Vuk S. Karadžić), a s druge strane Pravoslavna crkva:

»Da smo mi, da su naši župnici, naši učitelji, a nada sve naše matere, onom žilavošću i uztrajnošću izticali hrvatstvo, kako su hrišćani nakon one Vukove ›Srbi svi i svuda‹ izticali srbstvo, druge bi nam danas ptice pjevale. Hrišćani posrbiše sve, pa i, Bože prosti, samoga Boga na nebu i andjelje oko njega; pak je li se čuditi posljedicama? Jesi li kad slušao hrišćanskoga svećenika propoviedati u crkvi? Ako jesi, bit ćeš zanago čuo, gdje iza svake druge treće rieči umeće: braćo Srbi, naša srbska vjera itd.« (Vulović 1892: 12)

Za širenje srpske nacionalne svijesti opisuje da se provodi vrlo agresivno i da nadilazi konfesionalne granice:

»Cielomu je svietu poznato, da je svojatanje jedna od glavnih mana srbskoga plemena; to mu je u krvi. Srbin hoće da svojata jezik, običaj, pjesme, vjeru. On ne obire sredstava, ne traži dokaza. Uljudno ga pozdravi dva tri puta, budi mu gdjekad uslužan iz gradjanske snošljivosti u medjusobnom razgovoru, ne odbij mu koju neumjestnu i tebi nepoćudnu tvrdnju, sjutra će te proglasiti Srbinom. Ako to odbiješ, proglasit će te renegatom.« (Vulović 1892: 15)

Petar A. Tolstoj u Perastu je boravio više dana. Odsjeo je kod kapetana Vicka (Vičenca) Bujevića. Na Bujevićevu brodu radio je kao pisar Julije Balović (Šimunković 2004: 32). Balović je 1693. napisao pomorski priručnik (Luetić 1954, Šimunković 2004) u kojem svoj materinski jezik na talijanskom zove »Slavo« i »Slavo-Ilirico« (Šimunković 2004: 26, 84). U rječničkom dijelu toga priručnika talijanski etnonim Slavo Balović prevodi na hrvatski etnonimom Hrvat. Korelaciju Slavo — Hrvat uspostavlja zato što su Mletčani dalmatinske Hrvate redovito zvali Slavenima (Sclavo, Sclavus, Sclavonus, Sclavone > Schiavo, Schiavon, Schiavone), a oni sami sebe, čemu je svjedok i Tolstoj i Balović, izvorno Hrvatima (Čoralić 2001: 30, 75, o malobrojnoj srpskoj zajednici u Veneciji usp. Čoralić 2011). Budući da su Talijani Hrvate i inače najčešće zvali Slavenima, Bartol Kašić u svojem rukopisnom rječniku s kraja XVI. stoljeća natuknice Hrvat i hrvatski na talijanski ne prevodi samo sa Croato, nego i sa Sclavone (Kašić 1999: 123). I poznati hrvatski povjesničar XVII. stoljeća Ivan Lucić zabilježio je da Talijani rabe glotonim slavenski, no da Dalmatinci i njima susjedni Slaveni svoj jezik nazivaju hrvatskim ili srpskim, prema tome kako je čije narječje (Foretić 1969: 82).

Kristo Mažarović (ili Mazarović), koji je također bio iz Perasta, izdao je 1712. u Mletcima treće izdanje knjige Cviet od kriposti…, koja je većim dijelom nastala kao prijevod, u »jezik ilirički aliti slovinski«. Na kraju te knjige otisnute bosančicom nalazi se kataloški naslov u kojem se ime Hrvati prevodi mletačkim etnonimom izvedenim od S(c)lavi: »Broj knjigʹ hervatskihʹ u Butigi Bartola Okki knjigara na rivi odʹ Harvatovʹ (dei Schiavoni)« (Kukuljević 1860: 12, usp. daljnje slične primjere u Mandić 1973: 276—277). Iz te se knjige može dakle iščitati da oni koji se zovu Hrvati svoj jezik zovu ilirički i slovinski. U dvojezičnom progla- su o zemljišnim knjigama i naplati poreza za mletačku Dalmaciju i Albaniju (tj. Boku kotorsku) od 17. kolovoza 1750. kaže se da se proglas obznanjuje u svakom selu spomenutih država, a osim na talijanskom da se izdaje paralelno i na ilirskom (Illirico), kako se nitko ne bi mogao izgovoriti nerazumijevanjem talijanskoga. Međutim, u paralelnom tekstu na ilirskom taj se jezik ne zove ilirskim, nego hrvatskim (harvacki yexik). (Burić—Šarić Šušak 2013: 11).

Osim nazivima Hrvati — hrvatski, Slovinci — slovinski i Iliri — ilirski inteligencija se u Boki kotorskoj kao i u drugim hrvatskim priobalnim krajevima koristila i nazivom Dalmatin(c)i. Kotorski vlastelin Maro Dragović u svojoj posveti Bartolu Kašiću, koja je otisnuta u Kašićevoj knjizi Pjesni duhovne od pohvala Božijeh 1617. godine u Rimu, kao vlastite identitetske odrednice rabi dalmatinsko i hrvatsko ime. Za nj je dalmatinstvo uža identitetska odrednica, a hrvatstvo šira. U svojem panslavenskom zanosu hrvatskim imenom obuhvaća Slavene sve do »mora ledena« pa u odnosu na Kašića kaže: Kada s‘ navijestio ù pjesnieh svud glás tvoj, — Naši Dalmatini i vas ròd Harvacki, — Daržat će u cini pjevanja glas rajski; — Od našega mora do mora ledena — Živit od govora dika će plemena (Stojković 1919: 220).

Treba postaviti pitanje zašto Tolstoj Hrvate od Pelješca do Perasta ne zove Ilirima, Slovincima ili Dalmatin(c)ima. Njemu su ta imena, koja su rabili hrvatski pisci, zasigurno bila poznata. Kao prvo, ovdje navede- ni primjeri pokazuju da Tolstoj starosjedilačko katoličko pučanstvo u Boki kotorskoj naziva Hrvatima zato što je na licu mjesta čuo da se ono tako zove. (Do toga je zaključka došao i Vulović.) Kao drugo, on je vjerojatno znao da drugi samoidentifikacijski nazivi u Hrvata nisu etnička imena i da zajedno označuju jednu narodnosno-etničku cjelinu, a ne više njih. Tolstoj je vjerojatno smatrao da bi za njegovo čitateljstvo bilo zbunjujuće kada bi iznosio sve samoidentifikacijske nazive hrvatske inteligencije koja ih je rabila pod utjecajem i na poticaj civilizacijskoga okružja Zapadne Europe, misionarskih vizija vodstva Katoličke crkve, pa i vlastitih tradicija, a čime bi preuzimao i njihove romantičarske panslavenske poglede i pripadajuću nomenklaturu u kojima se »njihov« narod i jezik prostire sve do Rusije, a čemu je u konačnici glavni cilj bio prikazati da su veći i važniji nego što su u stvarnosti bili. Tolstoj je, čini se, sve to znao i stoga je ostao samo pri imenu Hrvat.

(Dopuštenjem autora i nakladnika preuzeto iz knjige IME “HRVAT” U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA. Nakladnik: Fakultet hrvatskih studija i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 2019.