DON VINKO SANADER O PASTORALU MLADIH I OBITELJI: „VALJA NAM ORGANIZIRATI OBITELJSKE ZAJEDNICE, S NJIMA RADITI I POMAGATI IM U SVIM POTREBAMA…“

Don Vinko Sanader, župnik Župe sv. Lovre

i duhovnik Zajednice HKZ „MI“ – Trogir

Poštovani don Vinko, uz brojne župničke obaveze, ustrajni ste u radu s mladima. Od prvih svećeničkih dana u život ste ispratili brojne generacije mladih. Je li rad s mladima danas teži negoli prije?

– Vrijeme i okolnosti u kojima sam postao svećenik prije 40-ak godina  nisu bile naklonjene prema Crkvi, kako svećenstvu tako i vjernicima. Bilo mi je žao tolikih mladih koji su živjeli daleko od Boga i kršćanske vjere. Djelovali su pomalo izgubljeno, kao ovce bez pastira, a u fazi sazrijevanja to je plodno tlo za propast. Mnogi su se odali ovisnostima, porocima i koketirali s praznovjerjem. Okupljao sam mlade u dobi od 15. do 30. godine života, s naglaskom na srednjoškolsku i studentsku mladež koji su bili ne samo iz kršćanskih obitelji. Malo kroz ispijanje kavice, malo kroz nogomet i kroz izlete i hodočašća pa kroz  razne tribine-predavanja uspostavio sam s njima vrlo dobar odnos. I one udaljene sam malo pomalo približio Isusu i Crkvi. Istina, pastoral u župi zahtijeva brigu za sve staleže i uzraste. Nitko nije bio zapostavljen, ali naglasak je bio briga za mlade. Oni su najosjetljivija grupacija Crkve i društva. Bili su i ostali među prvim brigama same Crkve, jer se ne kaže zaludu da na mladima svijet ostaje. Kako sam bio u vrlo živim župama i mjestima s brojnim mladima nastavio sam s njima raditi i biti s njima i izvan obveznog vjeronauka i nedjeljnih misa. Tako sam ostao kontinuirano uključen u njihov život i išao ukorak s njihovom odrastanjem. Mladi su vrlo zanimljivi i ugodni sugovornici i suradnici. Kada se njima na iskren način približiš, kada prepoznaju da gajiš istinsku brigu za njih, kada te prepoznaju kao prijatelja i kada se stvori međusobno povjerenje – onda je s njima lako i ugodno raditi. U tom smislu nisam imao i danas nemam poteškoća premda sam se po dobi dobrano udaljio od svojih mladenačkih godina. Uvijek mi je bila želja mlade što više približiti Isusu Kristu i vjeri, jer jedino kroz upoznavanje Isusa mladi mogu otkriti smisao svoga života, svoga rada, svoje vjere, ma svega. Mladima se treba znati približiti, treba ih uvažavati i čuti njihova razmišljanja, ali je uvijek nužno zadržati osnovne postulate i biti dosljedan. Ne snižavati kriterije i očekivanja od njih – jer to mlade ponižava i ne odgaja. Mladi su čudo i mogu učiniti čudesne stvari ako ih se ispravno usmjeri i podrži.

Svakako da su prošle generacije mladih bile drugačije. Ne bih rekao ni bolje ni gore, nego baš drugačije i rad s njima nije mi bio ni prije ni sada težak. Naime, svako vrijeme nosi svoje prednosti i nedostatke. Svaka generacija nosi nešto svoje i dobro i loše. S mladima moraš govoriti njihovim jezikom, ali im nikad ne smiješ podilaziti jer oni vole iskrenost i prepoznaju je. Možda su one prve generacije mladih ipak imale više samoinicijative i više samopouzdanja. Čini se da su više poštivale autoritet starijih i imale veću svijest odgovornosti i zajedništva. To su moja zapažanja.

Sigurno su na ove nove generacije kroz zadnjih 10-15 godina utjecale i promjene u društvu i mentalitetu i svakako društvene mreže sa svojim sadržajima koje su, uz svoje pozitivne strane, unijele i mnogo mulja, nereda i zbrke u živote mladih koji su se više okrenuli virtualnom svijetu, umjesto realnom životu. Društvena ljestvica vrednota se promijenila, da ne kažem naglavačke izokrenula i mladima se nije lako snaći. Nerijetko idu linijom manjeg otpora. Ako nam dio mladih nije po volji i nismo s njima zadovoljni prepoznajmo i mi odrasli svoju odgovornost.

Znademo da mnogo toga dolazi iz kućnog odgoja. Odgovornost svakako snose i roditelji i odrasli pa i cijelo društvo jer ne pružamo dovoljno dobrih primjera. A mladima trebaju uzori i ideali, a ne idoli i lažne veličine kojih je svijet pretrpan. Kad se osvrnem na minuli rad s mladima mogu biti zadovoljan i Bogu zahvalan za toliko toga dobroga – a o tome svjedoče i reakcije ondašnjih mladih, a danas već ozbiljnih ljudi, s kojima sam dobrim dijelom zadržao kontakt. Raduje me njihov uspješan život, kako obiteljski i kršćanski, tako i onaj poslovni.

Od Omiša, preko Opuzena i Solina, pa danas do Trogira njegujete u svom pastoralnom radu program kojeg već preko 40 godina nudi Hrvatski katolički zbor „MI“. Zašto ste se odlučili na taj vid apostolata?

– Zajednica HKZ MI je prva zajednica s kojom sam se upoznao u Crkvi pri završetku svoga studija u Splitu i evo sam do danas ostao vjeran kao svećenik i pastoralac. Danas se ne zna točan broj svih molitvenih zajednica, udruga i pokreta u našoj Crkvi. Vjerujem da su sve one veoma dobre i korisne za mlade i druge dobi i staleže kojima su namijenjene. Meni je zajednica MI sasvim „legla“. Ima svoj statut i vrlo kvalitetan program odobren od HBK  još 1991. i vrlo široke mogućnosti djelovanja. U članku 2. općih odredbi Statuta MI-a stoji: Hrvatski katolički zbor „MI“ jest udruga katolika, utemeljena radi njegovanja savršenijega života, promicanja katoličkoga nauka, evangelizacije, prožimanja vremenitoga reda kršćanskim duhom  utvrđenim u Svetom pismu i Učiteljstvu Katoličke Crkve. Udruga promiče i njeguje marijansku pobožnost po primjeru sv. Maksimilijana Kolbea i djeluje na duhovnom, kulturnom, odgojnom, socijalnom i humanitarnom području.

Sve ovo su zapravo važne smjernice svakog pastorala u župi i zato sam se trudio ove smjernice provoditi kroz zajednicu mladih. Mladi vole pripadati grupi jer se tako lakše ostvaruju i sazrijevaju kao ljudi i kršćani i zato su se rado uključivali u miovsku zajednicu. Sa središnjicom u Zagrebu sam stalno održavao kontakte, a njihovi predstavnici i duhovnik-utemeljitelj don Jozo Marijo Tolj su rado posjećivali našu zajednicu na godišnjice i naše mlade uključivali u razna tijela središnjice. Članovi MI-a su u župi djelovali kroz više sekcija.

Tako smo u Solinu imali sekcije: molitvenu, misijsku, karitativnu, liturgijsku, dramsku, glazbenu, ekološku, sportsku i likovno-literarnu. Svatko je imao mogućnosti iskazati se osobno i u zajednici djelovati na  spomenutim područjima. Čak je oko šest stotina mladih prošlo kroz solinsku miovsku zajednicu kroz mojih 20 godina boravka u župi Gospe od Otoka. U Trogiru je manja župa i manji broj mladih pa djelujemo kroz tri sekcije: misijsku, molitveno-liturgijsku i karitativnu. Duhovni i vjerski život mladih mi je uvijek u prvom planu, na što potiču i miovska osnovna načela: Bog – Crkva – Domovina.

Uz temeljne vjerničke pouke, koje još vrline nastojite razviti kod mladih? Koliko je važna njihova osposobljenost da nastupaju u javnosti?

– Svakako želim u njima razvijati svijest odgovornosti za čovjeka i ljubav prema životu. Tako sudjelujemo u proljetnoj i jesenskoj molitvi za život nerođenih ispred trogirskog  Doma zdravlja na poziv Inicijative 40 dana za život. Također svake godine sudjelujemo na manifestaciji Hoda za život u Splitu. Posjećujemo za Božić i Uskrs nekoliko  domova za starije i bolesne. Organiziramo svake godine dobrotvorni koncert za misije. Posjećujemo Udrugu roditelja poginulih branitelja u Solinu i tako se bolje upoznajemo s važnošću Domovinskog rata, ali i njegovih bolnih posljedica. Bavimo se i izdavačkom djelatnošću te jednom godišnje za Božić tiskamo naše glasilo Trag na šezdesetak stranica u kojemu nekolicina mladih piše svoje radove.

Nekoliko miovaca se okušalo sa mnom i na Radio Trogiru sudjelujući u duhovnoj emisiji Riječ života koja se bliži jubilarnoj stotoj emisiji. Manji broj miovaca je uključen i u politički život našega grada. Mladi rado čitaju na svetim misama i na raspolaganju su za župne blagdane i druge potrebe u župi. Kroz sve te aktivnosti mladi učvršćuju svoju vjeru i ljubav prema Bogu, Crkvi i svakom čovjeku. Razvijaju svoje umne i radne sposobnosti i odgovornost. Naši godišnji izleti i hodočašća su sastavni dio programa MI-a na kojima se mladi još više zbližavaju i upoznaju. Sve je to bitno za njihovo sazrijevanje. Ponosni smo što iz naše zajednice imamo i bogoslova koji bi za tri godine trebao postati svećenik. Moram reći da je rad trogirskih miovaca, nakon punih osam godina, doista postao prepoznatljiv u našoj sredini pa i šire. Neka tako bude i ubuduće, a sve na slavu Božju i za dobro mladih, sve za Boga i Hrvatsku dragu.

Koje programe i sadržaje imaju temeljne sekcije kroz koje djeluje HKZ MI – Trogir?

– Već sam spomenuo da djelujemo kroz misijsku, karitativnu i molitveno-liturgijsku sekciju. Članovi misijske sekcije se dopisuju za Božić i Uskrs s nekoliko naših misionara; posjećuju u Splitu grob ubijene misionarke s. Lukrecije Mamić; sudjeluju u molitvenom tjednu za misije u listopadu; organiziraju dobrotvorne koncerte za misije i novac uplaćuju za Papinska misijska djela u Zagrebu; organiziraju jednom godišnje predavanje za mlade o misijskom poslanju Crkve. Karitativna sekcija u božićno vrijeme prikuplja u crkvenim prostorijama hranu i higijenske potrepštine za siromašne obitelji u župi i gradu Trogiru; posjećuje nekoliko domova za stare i bolesne u Trogiru i Solinu; sudjeluje na skupovima i seminarima Nadbiskupijskog caritasa u Splitu. Molitveno-liturgijska sekcija se angažira u molitvama za život nerođenih, u Hodu za život, u čitanju na misnim slavljima i pobožnosti križnoga puta. Svaki član je uključen barem u jednu sekciju, a neki i u dvije. Godišnje održavamo četiri do pet zajedničkih sastanaka na kojima, uz molitve, obrađujemo i neke važne teme vezane za vjeru i život mladih.

Ima li jače suradnje između različitih zajednica mladih u Vašoj nadbiskupiji?

– Nažalost, suradnja s drugim zajednicama u nadbiskupiji ne postoji, osim sa zajednicom HKZ- a MI u Kominu, u neretvanskom kraju. Postoji godišnji molitveni susret na razini nadbiskupije na Duhovski ponedjeljak i blagdan Marije Majke Crkve kada se s nadbiskupom na misi nađu mnoge molitvene zajednice, udruge i pokreti, ali to je sve, i reći ću malo. Svakako da inicijativa               za susrete može doći i iz svake župe, ali drugačije je kad se suradnja odvija i organizira na višoj crkvenoj razini. Nadam se da će se to promijeniti na bolje.

Mladima nudite još jedan pastoralni program. Kad osnuju obitelj opet ih sabirete kroz Obiteljsku zajednicu. Čini nam se to kao uspješan i poželjan model apostolata. Koje programe provodite kroz Obiteljsku zajednicu?

– Svakako da je uz brigu za mlade u Katoličkoj crkvi najvažniji pastoral obitelji. Pa mladi nam i dolaze iz obitelji. Kakve su obitelji, takvi će biti i mladi, a takvo će biti i društvo pa i Crkva. Pape su napisali više pobudnica o obitelji i dali smjernice djelovanja. Danas je obiteljski život ugrožen sa svih strana. Brak kao čvrsta institucija i zajednica muža i žene posrće sve više. Puno je razvoda, nesloge, nasilja, ostavljene djece i razočaranih pojedinaca. Malo je tko spreman na žrtvu. Nema strpljenja, a sve više nedostaje prave ljubavi kojoj je Bog temelj. Komoditet i sebičnost uzele su maha u tim rodilištima života i temeljnim odgojnim zajednicama na kojima počiva svako društvo i narod. Brak i obitelj su svete zajednice utemeljene od Boga sa svrhom međusobne ljubavi, pomaganja, vjernosti te rađanja i odgajanja djece. Ozbiljna kriza zahvatila je supružnike i roditelje. Ugroza dolazi i od onih grupacija koje na sve moguće načine pokušavaju izjednačiti brak muškarca i žene s istospolnom zajednicom kojoj se omogućava usvajanje djece.

Udaljili smo se od Boga i temelja civilizacije i vlastitoga opstanka. Zato prioritet Crkve i društvene zajednice mora biti ozbiljnija briga za obitelj i brak, za demografiju, za istinske vrijednosti, za ljubav prema Bogu i čovjeku, a ne za hedonizam i egoizam, za rušenje temeljnih moralnih principa i vrijednosti. U tu svrhu treba organizirati po župama i obiteljske zajednice, s njima raditi i pomagati im u svim potrebama, posebice u duhovnim, vjerskim, odgojnim, jasno i u problemima i krizama. Treba djecu i mlade od rane dobi i kućnog odgoja pripremati za brak. Organizirao sam obiteljsku zajednicu i u Solinu i ovdje u Trogiru, a na susrete dolaze i djeca. Ovdje imamo tridesetak obitelji i održavamo u tijeku školske godine 7-8 susreta na kojima se moli, pristupa sakramentima, održavaju stručna predavanja, vode zanimljive diskusije i održavaju godišnji izleti i hodočašća. Ovaj program je vrlo jednostavan i vjerujem koristan. Nisam pobornik čestih susreta jer se onda sudionici zasite i postaje im to teret. Ovako vidim da rado dolaze i komentari su pozitivni.

Što biste savjetovali našoj mladeži? Kojih se opasnosti čuvati, a koje krjeposti njegovati.

– Uvijek mi je bilo žao mladih koji propadaju zbog naivnosti, neznanja i neinformiranosti. Žao mi je mladih koji  se okreću ovisnostima i koji su skloni razmišljati o suicidu. Mladenački problemi su prolazni i rješivi, a život itekako ima smisla i život je lijep ako se živjeti zna. Znam da se mladima nije lako snaći i nositi s izazovima kojih je sve više. Nikad nije bilo više skliskog i kontaminiranog terena opasnog za mlade. Zlo i grešan život, lažne vrijednosti zamotane u celofan dobra nude se na policama medijskog svijeta, posebice društvenih mreža. Reklame poput onih da u životu treba tražiti samo zabavu i brzu zaradu je velika zamka mladima. Mladi nekad više vjeruju svojim osjećajima koji itekako znaju prevariti, a trebali bi češće uključiti razum i tražiti savjet, najprije od svojih roditelja. Ne smiju tražiti savjet od svojih vršnjaka koji su također u balunu (u problemima), jer ako slijepac slijepca vodi – oba će u jamu pasti. Istina je da živimo svi u drugačijim  vremenima nesklonim kršćanskoj vjeri i moralu, ali se one prave i trajne vrijednosti ne smiju nikad prezirati, zanemariti i gaziti, a to su Bog, vjera, obitelj, domovina, život, rad, ljubav, istina, poštenje, prijateljstvo, strpljivost, odgovornost…

Treba otkriti smisao života i sebi znati odgovoriti na temeljno pitanje: zašto živim i radim, i to pitanje treba svakoga dana sebi prisvijestiti kako bi se mladi čovjek, ma i svaki drugi, motivirao i opredijelio za dobro, za vrednote. Istinito je govorio bečki psihoterapeut Viktor Frankl: Ljudi današnjice imaju od šta živjeti, ali ne znaju za što živjeti. Tome bih pridodao i misao Alberta Camusa koji u svojoj knjizi Pad napisa: Bez Boga težak je teret dana. Da, to je točno i to su, nažalost, mnogi iskusili na vlastitoj koži i potonuli u životu. Doista je bez Boga težak teret dana i teret života, a s Bogom je sve lakše i sve moguće. Želio bih da naši mladi shvate i prihvate onu mudru izreku naših pobožnih bakica: Dite moje, bez Boga ti nema ništa. To neka bude i moja završna poruka malo drugačije izrečena: Dragi mladi, neka vam Bog uvijek bude na prvom mjestu, pa će vam sve u životu biti na svome mjestu. Bog vas sve blagoslovio, a nebeska Majka Marija bila vam trajna zagovornica i zaštita.

Razgovarao: M. Krajina