Strah je dio naše svagdašnjice. Briga kao da dotiče sve dijelove našeg bića. Čovjek je biće brige. Brinemo se za zdravlje, ljude, ispite u školi, kuće, novce, ulaganja, nogometne rezultate, putovanja, stizanje na vrijeme… Često nas je strah nepoznatoga, nepoznatih.

Kaže Krist “Ne bojte se!” Ima netko tko se brine! Drugim riječima: Ti si čovječe vrijedan. Čega se bojiš? Ako smo stalno u strahu naš život je veliki zatvor.

Strah i snaga

Strah je uvijek u čovjeku. I snaga je u čovjeku. Pitanje je samo kako napraviti najbolju ravnotežu da snaga uvijek bude jača od straha? Čovjek se rađa u ljubavi i s ljubavlju. Strah nasuprot nje je stvarnost koju smo naučili od drugih.

Strah je oduvijek bio vjeran pratitelj čovjeka od pamtivijeka. Iako nam strah pomaže da preživimo i izbjegnemo životne opasnosti, ponekad totalno preuzme kontrolu nad našim životom i pretvori ga u pakao. Strah dolazi izvana, a snaga iznutra. Stoga je čovjekova primarna zadaća graditi jaki unutrašnji svijet duha kako bi strah bio malena stvarnost koja ne određuje život.

Manipulator

“Strah vješto manipulira ljudima, posebice kada je rezultat naših misli, naših pogrešnih uvjerenja i vjerovanja. Strah je često ukorijenjen u iluziji, hrani se i održava iluzijom, i kao takav, ne može biti ništa više od iluzije. Istina je smrtni neprijatelj iluzije, stoga strah (iluzija) može samo postojati kada živimo u iluziji (strahu)”.

Važnost straha bilo gledano s pozicije onoga koji pomoću straha pokušava doći do određenih ciljeva ili pak onoga koji se želi osloboditi okova iluzija, ogromna je. Zašto? Zato što je strah glavni alat u rukama manipulatora dok je pak s druge strane, sa strane onih koji su manipulirani pomoću straha, strah najveća prepreka ka oslobađanju od strane manipulatora stvorenih iluzija, zatvora za naš um.

Svi sustavi politički i drugi koristili su ili koriste strah kao najjači instrument manipulacije. Nažalost to se događa često i u obiteljima. Strah je pratitelj slabih. A tko želi biti slab?

“Toliko je bilo u životu stvari kojih sam se bojao – a nije trebalo. Trebalo je živjeti”, Ivo Andrić.