Fra Jozo Grbeš – Chicago: Sjećanje na Bleiburg (1945. – 2020.)

Propovijed s mise za žrtve Bleiburga (Chicago, 16. svibnja 2020.

Mjesec svibanj je vrijeme sjećanja na velike događaje hrvatske povijesti.  To sjećanje dok je bilo zabranjeno u domovini i dok se šaptalo o njemu u noćnim satima intimnih obiteljskih krugova, u dijapori je sredina svibnja uvijek bila sjećanje na masakr na bleiburškom polju, na križne putove, na kampove  po Austriji, Italiji… na dijasporu razdvojenih obitelji, na priče sudbina ljudi koje su sve imale isti uzrok. Već desetljećima, još od 50tih godina hrvatski puk iz dijaspore odlazi na Bleiburg pomoliti se i sjetiti se ljudi koji su trebali biti zaboravljeni.

Suočiti prošlost – put k Istini

Veliki dio novije hrvatske povijesti jest povijest nepomirenih pamćenja.

Pomirenje traži ispravno pamćenje. Selektivna sjećanja su uvijek dio manipulacije ljudskim sudbinama, patnjama, povijestima, odnosno životom samim.

Mir dolazi po traženju istine, a nikada u zapakiranim stvarnostima. Često joj je potrebno dugo vrijeme do njena izlaska na svjetlo povijesti. Nažalost mali broj ljudi se može ili želi  suočiti s grijesima očeva, majki, djedova, baka. Pa se stoga događa “transgeneracijski prijenos” laži? A taj prijenos laži je dio manipulacije pamćenjem.

Kada se dovode u pitanje nekadašnje službene komunističke verzije događaja i tragedija, onda se ljude naziva reviozionistima. Međutim povijest se mijenja, ona se treba mijenjati jer ovisi o sjećanju i svjedoku. O sjećanju koje je autentično i svjedoku čji se glas konačno može čuti i koji je istinit.

Odgovornost za prošlost je i moralna obaveza pamćenja. Ponavljati tuđe nametnute interpretacije, a prekrižiti svjedoke je djelo zla. “Slušati svjedoka znači postati svjedok.” – kaže veliki židovski svjedok stradanja, Elie Wiesel.

Jedan od prvi ljudi koji je svijetu otkrio stravični zločin koji su počinili Titovi partizani na Bleiburgu bijaše naš brat, hrvatski franjevac u Chicagu, fra Theodore Benković koji je bio svjedok događaja i prikupljao izjave svjedoka 1945. godine i otkrio činjenice svijetu u intervjuu Chicago Tribuneu već 31. siječnja 1946. A onda i u svojoj knjizi “Tragedija jedne nacije” koja je bila uskoro nakon toga tiskana te postala dokumenat za svjedočenje u američkom kongresu.

I godinama kasnije i ja sam susreo svjedoke Bleiburga (Cindriće, Dominise,Dugadžiće,Hećimoviće,Kegljeviće,Majiće,Pečuvčiće,Planiniće, Šutale,Markići, Prskalo,Trošćane, Brkljačiće, Galiće, Šimiće,Vrankoviće i mnoge druge). TO SU SVJEDOCI! Čuo sam njihove patnje, pa i zapisao njihova sjećanja. Svjedoci ne lažu. Sve ostalo je ne bitno! Ako ne vjerujemo svjedocima, kome ćemo? Što ćemo onda pisati? Kako tumačiti?

Kontrola sjećanja, pamćenje, manipulacija i Istina

Povijest je prepuna primjera moćnika i režima koji kontroliraju pamćenje. Kontrolom pamćenja oni uništavaju istinu i time istini ne daju pravo na život. A pravo na život u naše vrijeme sve je problematičnije i sve se više niječe.

S druge strane živjeti u skladu s istinom znači imati život. Razumijeti dar života i njegovu veličinu!

Htjeli ili ne mi smo putnici prošlosti, mi smo dio prijeđenog puta. Naša sadašnjost dolazi od te prošlosti  Mi nismo jedinke nepovezanih stvarnosti.

Sposobnost sjećanja i pamćenja jest sposobnost biti danas i postojati u dostojanstvu. Odgovornost za prošlost preuzimamo pamćenjem istine.

Pamćenje je život.

Svi su totalitarni režimi nastojali imati monopol i kontrolu nad pamćenjem. Tako su mnogi povjesničari bili dio selektivnog sjećanja ili u službi ideologije. Ostalo je sve bilo potjerano, kako bismo danas rekli u ”izolaciju”. U izolaciju sjećanja i izolaciju istine.

Stoga su svi svjedoci i patnici do 90tih bili natjerani šutjeti. To je bio dio službenog zaborava. A šutjeti se moralo jer između prijetnje Golim otokom ili bilo kojim teškim zatvorom, ljudi su birali šutnju!

U postkomunističkim zemljama vidljivo je potiskivanje pamćenja žrtava komunizma. I to uza sve osude i rezolucije europskih tijela. Na jednoj strani imamo premalo sjećanja, a  na drugoj previše zaborava (P. Ricoeur).

Politička manipulacija pamćenja je svojstvena totalitarnim režimima i ideologijama pa tako i komunistima i svima koji dijele njihovu ideologiju.

Postajemo ono što pamtimo. Da postajemo ono što pamtimo! Pamćenje je i medij kroz koji nastaje moralni odgoj osobe. Što više znanja imamo to možemo bolje oblikovati budućnost. Autentična povijest je izvor autentičnog života. Neautentična povijest je samo nastavak laži i mržnje. Tko to želi?

Povijest ljudskog hoda je i povijest suočavanja s patnjom, zlom i nepravdom.Službena verzija povijesti nosi i službene zaborave. Zaborav da su neki ljudi, žrtve, da su nevini uopće postojali. “Svi su oni krivi!” -čujemo to često. Nijekanje života, patnje ili žrtve ne može doći iz dobrih izvora. Zabranjena povijest (J.V.) još uvijek se manifestira u demonstracijama i  javnim napadima, od duša koje ne poznaju istinu, a ne poznavati nju je grijeh. Ta zabranjena povijest je dio prešućene istine. A što više boli “prešućena istina ili izgovorena laž?” (fra Mijo Dž.)

Bleiburg je takav. Prešutjeti istinu jest nemoralni čin svakoga tko misli i želi dobro. Ubiti ljude bez suđenja je zločin. Točka! Ubiti  i nevine i djecu i žene je zločin! Točka. Tko to niječe, niječe sve što je civilizacija stvarala!

Tko to niječe na strani je zla! Tko to niječe još  je u tami ideologije komunizma!

Stoga, tko danas niječe da se dogodio Bleiburg i križni putovi, sutra će nijekati da se dogodio Vukovar, Škabrnja , Dubrovnik. Srebrenica, Prijedor, Križančevo selo, Briševom Ravno, itd. A mi smi danas svjedoci da je ovo istina!

Ljudi uskrsnuća

Ali mi smo bića budućnosti, ljudi uskrsnuća, nade, snage u istini, i nadasve ljubavi. Sjećanje u ljubavi je božansko u čovjeku. Sjećanje u mržnji nije Božje.Stoga pitamo se: Zašto nekome smeta ljubav prema istini?

Kristu pak slični, Kristu podložni, za Kristom ići, naš je poziv! Križ predstavlja najveću revoluciju u povijesti čovječanstva. Praštanje i istina vode u budućnost. To je bit križa, središte kršćanstva.

Križ je znak praštanja i novoga svijeta. I veličine duha. Nakon uskrsnuća, Krist je otkrio svoje rane svjedocima koji su pošli svijetom noseći Istinu. Te rane su bile svjedoci njegove patnje, a patnja je postala temelj uskrsnuća, a uskrnsuće temelj kršćanstva. I s nama je tako. I s nama može biti tako. Mi poznajemo sakralnu/svetu dimenziju vremena i sjećanja. Za nas kršćane sjećanje je susret s Kristom, susret s Istinom. U Euharistiji nam je ostavio snagu sakramentalne nazočnosti. Sjećanje u činu koji je stvaran: “Ovo činite meni na spomen!” Nemojte zaboraviti! Tko to želi biti zaboravljen.? Tko želi da njegova patnja bude zaboravljena? Istinsko duhovno zdravlje podrazumijeva i zdravo pamćenje.

Ako to pihvatimo bit ćemo slobodni, zaljubljeni u istinu, ljudi ljubavi, svjedoci dobrote, vjesnici mira, ljudi radosti i onda svjedoci  Božje velike ljubavi. Tada vidimo veliku sliku postojanja, dostojanstvo života i put koji nikada ne vodi u zabludu.

Fra Jozo Grbeš

Chicago, 16. svibnja 2020.