Izašao novi broj Katoličkog tjednika

U 45. broju Tjednika tematiziramo brigu za stare.

„Volio bih da se Nobelova nagrada jednom dodijeli starima koji su sjećanje čovječanstva.” Iz govora pape Franje tijekom apostolskog pohoda Pietrelcini 17. ožujka 2018.

I ako će mnogi, pritisnuti bremenom godina i bolesti, kazati kako je jedino mladost lijepa, a starost samo muka i trpljenje, rijetko tko će biti spreman i odreći se svojih staračkih dana. Ciceron je to iskustvo uhvatio u izreku: „Nitko nije toliko star da ne misli kako bi još jednu godinu mogao živjeti“ (De Senectute). No, premda je istina kako valja živjeti, još je važnije na koji način netko živi. Stoga bi se čovjek cijeloga svoga vijeka trebao zapravo pripravljati na starost, a onda i prijelaz u vječnost, preko praga koji se zove smrt. Iz te perspektive koja svakog rođenog – ako ga Gospod prije ne pozove k sebi – čeka, može se razaznati da cjelokupne civilizacije imaju isti zadatak. Na to je ukazao i papa emerit Benedikt XVI. 12. studenog 2012. prigodom svoga posjeta staračkom domu Viva gli anziani (Živjeli starci) Zajednice Sv. Egidija u Rimu, kada je rekao: „Kvaliteta nekog društva, može se reći jedne kulture, prosuđuje se također na temelju toga kako se postupa sa starijim osobama, i mjesta koje zauzimaju u zajedničkom životu.“ U zapadnoj civilizaciji, koja svakim danom sve više stari, ova tema prepoznaje se to urgentnijom. Na tom tragu valja podsjetiti kako napredak na području zdravstvene i socijalne skrbi rađa činjenicom da sve više ljudi doživljava duboku starost te da se broj stanovnika na Zemlji svakodnevno uvećava. Iako se s nepogrješivom matematičkom sigurnošću ne može ustvrditi koliko u aktualnom trenutku ljudska vrsta zbilja ima jedinki – jer se taj broj doslovce svake sekunde mijenja – ipak je moguće napraviti procjene. Tako demografi drže da je čovječanstvo dosegnulo milijardu članova 1804.; na dvije milijarde se popelo 1927.; tri milijarde je bilo 1960.; četiri 1974.; pet 1987.; šest 1999., a 7­milijarditi stanovnik je rođen 2011. UN procjenjuje da je sredinom 2019. na Zemlji živjela oko 7,71 milijarda ljudi, od čega gotovo 60% u Aziji, 17% u Africi, 10% u Europi, a ostatak na ostalim kontinentima. S time što valja računati da udio djece do 15 godina u svjetskoj populaciji čini 25,6%, a pučanstva starijega od 60 godina 15,1%. Kako navodi Agencija za statistiku BiH, broj stanovnika u Bosni i Hercegovini, prema popisu iz 2013., iznosio je 3 531 159, što je manje od 0,05% ukupne svjetske populacije i manje od mnogih svjetskih metropola poput Tokyja (38 milijuna), Sao Paola (27 milijuna), Ciudada de Mexica (24 milijuna)… I osim sveprisutne tendencije odlazaka iz ove zemlje, statistike iz istoga izvora pokazuju kako bh. društvo neumoljivo stari (i izumire). Tomu svjedoče i podatci o prosječnoj dobi muškaraca i žena iz popisa pučanstva: 1981. prosječna dob muškaraca bila je 28,7, a žena 30,5; 1991. muškaraca 33,0, a žena 35,0, dok je taj broj 2013. izgledao: muškarci 38,2, a žene 40,7. Istodobno se uočava pad nataliteta, ali i podatak da se starosna dob majki prvorotkinja povećala. Tako je 1996. bilo 46 594 rođenja, od čega su majke starosti između 20 i 24 godine rodile 13 769 djece, a majke starosne dobi 35 – 39 godina 4 316 novorođenčadi. Godine 2017. bilo je 30 200 rođenja, i to: od majki starosti 20 – 24 godine „samo“ 5 946, a u dobi 35 – 39 godina 3 856. Uz sve ovo povećava se i broj umrlih kojih je 1996. bilo 25 152, a 2017. čak 37 979, s time što je prosječna starosna dob preminulih 1996. bila 66,6, a 2017. iznosila 73,9 godina. Dakle, jasno se i na temelju statistika dade iščitati kakvi se demografski procesi događaju u bh. društvu. No, još puno više nego puki brojevi govore životne priče tolikih starica i staraca koji su jednostavno ostavljeni, zaboravljeni i „živi pokopani“. Neki od njih svojevoljno podnose žrtvu za svoju djecu tako što su im savjetovali da „idu i ne pate se ovdje“; neki su takav usud morali prihvatiti jer ni na koji način nisu mogli utjecati na svoje potomke da ih ne ostavljaju; ali i jedni i drugi očito nose svoj križ za koji su teško mogli pretpostaviti da će takav u poznim godinama biti. Uz svu tegobu „istrošene“ tjelesnosti može se naslutiti da njega čine dvije sastavnice: osamljenost i osjećaj bezvrijednosti. Stoga je, na tom tragu, papa Franjo mladima na susretu u Vatikanu 6. listopada 2018. savjetovao: „Razgovarajte sa starima, razgovarajte s bakama i djedovima. Oni su korijeni, korijeni onoga što jeste, korijeni vašeg rasta, kako biste mogli cvasti i donositi plodove (…) Držite se korijena, ali ne ostajte tamo. Uzmite korijene i nosite ih naprijed. Tako ćete i vi postati korijenje na druge.“ Smjerokaz je to svim generacijama jer ukazuje na stvarnost kojoj se ljudi svakim trenutkom približavaju te valja prepoznati opomenu mudroga Seneke: „Ništa nije žalosnije od starca opterećena godinama, koji osim svoje starosti nema drugog dokaza da je živio!“