POMISAO NA SMRT ČUDESNO OSVJEŽAVA UM!

Olako odbijamo Božji poziv: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6,2). Ujedno zaboravljamo i na Božje upozorenje: „O, da danas glas mu poslušate: ‘Ne budite srca tvrda'(…)“ (Ps 95,7-8). Odlažemo pokajanje za sutra, svoje djelatno zauzimanje za prekosutra… Lažemo i manipuliramo sami sa sobom, jer nam tako godi. Ako dovoljno dugo odgađamo pokajanje, savjest nam otupljuje. Više i ne skrivamo grijeh, ne ispričavamo se ni Bogu ni bližnjemu ili jednostavno svoj vlastiti problem guramo pod tepih. Počinjemo sebe uvjeravati da mnogo toga više zapravo niti nije grijeh. S vremenom možda čak postanemo i okorjeli grješnici, otvoreno izazivajući Boga ili pak bližnje.

Okorjeli grešnik tako prigrljuje grijeh i odbija se popraviti. Strah Božji u potpunosti nestaje. „Takav je put preljubnice:“ veli svetopisamska izreka, „najede se, obriše usta, i veli: ‘Nisam sagriješila’“ (Izr 30,20).

Dr. Paul Thigpen, priznati ametički govornik, autor četrdesetak uspješnica i nagrađivani novinar donosi sljedeću anegdotu:

„Priča veli da je jedan nerazumni stari farmer zaključio da ga zob kojom je godinama hranio svoju mazgu jednostavno previše košta. Stoga je skovao plan: u hranu je umiješao malo piljevine, idućega dana još malo više, pa još više – svakoga puta smanjujući udio zobi u mješavini.

Činilo se da mazga ne zapaža tu postupnu promjenu, pa je farmer pomislio da je sve u najboljem redu i nastavio smanjivati udio zobi. Međutim, nekoliko tjedana kasnije, dogodilo se te je sirotu životinju nahranio samom piljevinom, a ona je sve to pojela … i srušila se mrtva.“

Možda je ova priča pomalo i smiješna, ali može dobro poslužiti za prispodobu o otpadniku – kršćaninu koji se, uslijed neokajana grijeha, sve više i više udaljuje od Boga. Možda nećemo započeti s uvjerenjem da duša može preživjeti na duhovnoj piljevini, ali se možemo uvjeriti da malo duhovne piljevine neće smetati, niti će nam manje stvarne duhovne hrane nedostajati. Potom se, s vremenom, piljevina postupno umnaža, a zob smanjuje. Neizbježno, jednoga dana zamjena biva potpuna, a naša izgladnjela duša zagušena piljevinom gubi život.

Taj postupak može biti toliko nezamjetljiv, odvijati se u tako malim koracima, te problem možda nećemo niti uočiti. Pa ipak, postoji nekoliko simptoma što ih „mazga“ očituje kako bi nas upozorila da nije dobro. Koliko god se mogli smatrati sigurnima, moramo naučiti prepoznavati te znakove upozorenja, jer nam Sveto Pismo kaže da nitko nije dokraja siguran od te pogibli: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12).

Sveti Augustin iz Hipona, slavni biskup iz četvrtoga stoljeća, autor glasovitih „Ispovijesti“ svjedočio je o svojim godinama otpadništva dok je bio mladić. On svjedoči da je ovako molio: „Gospodine, podari mi nadzor nad samim sobom, ali ne još!”

Tako je govorio Augustin u mladosti, a dr. Peter Kreeft u zreloj dobi u knjizi posvećenoj svome potomstvu pod naslovom „Prije nego li odem…“ poručuje im da shvate što je najvažnije i najvrjednije u životu, te između ostalog upozorava i s ljubavlju savjetuje:

„’Sjeti se da ćeš umrijeti.’ Srednjevjekovna je to izreka, dobar ispit za perspektivu. Smrt (naša vlastita) dovodi život u ispravnu perspektivu. Stvari koje su se činile važnima, postaju beznačajne kada umirete – stvari poput slave, novca i slično. A ono što obično zanemarujemo: ljubav, pouzdanje, čestitost, sebedarje i opraštanje – odjednom i u svjetlu smrti, poprima neizrecivu važnost. Mračna svjetlost smrti itekako je zapravo jarka!

Upitajte se što ne možete ponijeti sa sobom? Jednom kada to utvrdite, odmah prestanite brinuti o tim stvarima. Upitajte se potom što možete; što ćete, što morate ponijeti sa sobom? Vaš odgovor ukazat će vam na ono što vam već sada mora biti važno. ‘U suton svoga života, bit ćemo suđeni po ljubavi.’ (Sveti Ivan od Križa) Umirući najčešće žale zbog toga što svojim roditeljima ili svojoj djeci, nisu govorili koliko ih vole. Najpogubnija je pogreška u životu nepraštanje, jer je ono prvina ljubavi. Što će vam biti važno na smrtnoj postelji? Neka vam to već sada postane važno!“

„Svi smo mi umrli, samo se po redu kopamo!“, zapisao je poznati književnik. Doista, možda se barem zbog straha trgnemo i istinski pokajemo. Pomisao na vlastitu smrt, kako sugerira Kreeft, doista „čudesno osvježava um.“ Neka nam um postane bistar već sada, da napravimo pravi izbor. (L)