MEĐUGORJE – LIJEPO! VELIČANSTVENO! KAKAV DOPRINOS NARODU I CRKVI!

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Ovdje se ovih dana održava godišnji skup – međunarodni – vodiča, onih koji promiču Međugorje u svijetu. Okupilo se oko tri stotine iz četrdesetak zemalja – sa svih krajeva svijeta. Razmjenjuju iskustva, dijele svoja izdanja, brošure, na koji sve način Međugorje dopire do današnjega čovjeka. To su ti promicatelji onoga što je Gospa započela ovdje 1981. Molimo da budu autentični navjestitelji, da naviještaju stvarnu istinu, a ne kojekakve legende, priče, bajke. Ne treba nam apokrifno Međugorje. Naime, imamo apokrifna Evanđelja – koja nisu od Crkve priznata, ali su poticajna za duhovnost i molitvu. Ovdje nam treba izvor vode žive, ovdje treba uvijek povrat na izvor, na onaj prvi biotop – iz lipnja 1981. kad je sve iznenada počelo. Nitko nije očekivao, nitko se tomu nije nadao, vidioci su bili iznenađeni, prestrašeni, kao i svi koji su imali susret s Bogom ili višom silom – anđelima – kroz Bibliju. Čovjek je ošinut i trese se (mysterium tremendum et fascinosum), dršće pred Bogom svojim, ali to su usrećujući susreti koji ostaju nezaboravni. Na nama je zahvaliti Gospodinu na svemu što je učinio u Crkvi i svijetu u ovih 45 godina – a to je nepregledno. Kad bi bilo moguće jednim golemim magnetom pokupiti sve ono ‘iverje’ koje je prosuto svijetom, pitam se što bi ostalo od žive vjere u Crkvi. Možda neki skelet ili kostur. Pa zanimljivo: Sinoć nakon ispovjedaonice krećem prema vozilu i ondje u prostoru gdje su informacije susrećem mladi bračni par. Dvoje djece, jedno u kolicima. Nakon pozdrava i blagoslova pitam ih odakle su? Vele: San Salvador! Nije li to čudo, da dolaze s malom djecom na tako dalek put, u nepoznato!? Ali nešto ih vuče, upravo kao ptice selice u ovo doba koje dolaze s južnih strana i ovdje nalaze svoje staro stanište. Čovjek je selica koja traži svoje udomljenje, topli kutak. – Krenimo naprijed s povjerenjem, znajući da je istina Kristova jedina stvar koja zaista može spasiti naš svijet, naše obitelji, naše nacije i naše duše. Put samodarivanja je težak, ali je jedini put koji vodi do gore Gospodnje. A ovdje imamo dva brda! Budimo vjerni u našoj generaciji, svjedoci moći Evanđelja da preobrazi čak i najtvrđa srca i profanu kulturu. Svijet čeka, kako Pavao kaže, na objavu sinova i kćeri Božjih. Odgovorimo na poziv i podijelimo lijek koji svijetu očajnički treba. A lijek – panaceja – je Isus Krist. Stavimo mu se na raspolaganje. On je riječju liječio, ali i dodirom (taktilno). Stavimo sve svoje u Njegove ruke i Srce. Kao i Marijino!