UZ OPROŠTAJNI NUNCIJSKI GOVOR – AKO NJEGOVA EKSCELENCIJA ZNA NEŠTO ŠTO MI NE ZNAMO, NIJE LI DIPLOMATSKIJE I HUMANIJE BILO OSTAVITI NAS U BLAŽENU NEZNANJU?

Hrvatska je Zapad, bila je Zapad i bit će Zapad, upravo rimski Zapad, kako je to uglavila još u sedmome stoljeću, pa joj ne treba navlačiti verige projekcija koje su u domeni Providnosti, a ne ljudskih  kombinacija, kalkulacija, spekulacija i „kolaterale“, pa ni kada je riječ o tako visokom cilju „pomirenja“ s braćom pravoslavnima. Zašto bi Stepinac imao biti žrtva takvih očekivanja? Ako bi dakle Stepinčeva svetost bez zamišljenog „pomirenja“ bila „uzaludna“, onda je ona bila, jest i bit će uzaludna neovisno o uvjetovanostima što joj se postavljaju. Ako pak Stepinac jest svet, svet je (i) sada; ako nije, neće biti nikada, neovisno o „pomirenju“. I to je bit.

 ********

Njegova Ekscelencija nuncij nadbiskup Giorgio Lingua oprostio se s Hrvatskom, onako kako priliči: svetom misom, uz prigodne darove i zahvale. Održavši toplu oproštajnu propovijed, zahvalio je svima, pohvalio našu gostoljubivost i istaknuo da je mnogo naučio: „Nakon više od šest godina službe u ovoj zemlji, vrijeme je za svođenje računa. Vrijeme je da pogledam u vlastito srce i vidim što je u njemu ostalo. Nalazim veliku zahvalnost. Naučio sam mnogo od vas, od ove Crkve, od ovoga naroda. Iz njegovih rana, iz njegovih trauma, ali i iz njegove vjernosti, njegove vitalnosti, njegove plemenitosti. (…) U svojoj sam prvoj propovijedi u ovoj katedrali rekao kako sam u dubini srca osjetio kako mi Blaženik govori da se ne brinem toliko o njegovoj, koliko o svojoj vlastitoj svetosti. Ta mi se misao često vraćala, nedvojbeno više kao prijekor nego kao kompliment. Nakon što sam obišao Hrvatsku uzduž i poprijeko, bolje razumijem tko je Stepinac bio ovome narodu i koliko je toga učinio. Također sam shvatio da briga za vlastitu svetost ne isključuje priznavanje njegove svetosti i nastojanje da ona bude priznata. Ipak, sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna. Kanonizacija, naime, nije svojevrsna ‘liga prvaka’ u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje. Pred Bogom nema pobjednika i poraženih, jer… svi smo mi braća i sestre!“

Tako se nuncij biranim riječima oprostio s Hrvatskom i Hrvatima. Biranim riječima izrazio se i o blaženom kardinalu Stepincu, kontekstno eksplicirajući njegovu svetost, pa se stoga više valja začuditi zašto se ipak o njoj „pobrinuo“ tako što ju je diplomatski elegantno prolongirao ad kalendas graecas, do nekog trenutka „pomirenja“, jer bi, u protivnom, bila „uzaludna“.

Doista, pred Bogom nema pobjednika i poraženih, i hrvatski katolici ne osjećaju se poraženi ovim riječima. Ipak, s osjećajem naše uzvratne zahvalnosti za sve dobro što je učinio u Hrvatskoj, teško je ne upitati se: čemu je trebao ovaj žalac coram populo? Ako Njegova Ekscelencija zna nešto što mi ne znamo, nije li diplomatskije i humanije bilo ostaviti nas u blaženu neznanju? Ako je to pak samo njegovo mišljenje, nije li na kraju uspješnog nuncijskoga mandata u Hrvatskoj ipak trebalo imati više osjećaja za, kako je sam rekao, rane, traume, vjernost, vitalnost i plemenitost naroda iz kojega je potekao čovjek kojega velik dio toga naroda drži osobom sveta života i strpljivo, ali željno iščekuje i „priznanje od strane Crkve“? Ako se u njegovoj zemlji, nama na mnoge načine kulturnoj bliskoj i kršćanski sestrinskoj, o svecima iz njezina krila srećom ne odlučuje argumentima „pomirenja“, nije li se u šest godina provedenih u Hrvatskoj i među Hrvatima moglo uvidjeti da pitanje Stepinčeve kanonizacije za Hrvatsku i Hrvate nije nacionalno pitanje, nije ekumensko pitanje, niti je političko pitanje nekakvoga hrvatskoga prestiža a la „Liga prvaka“? Mi smo kroz četrnaest stoljeća svoj prestiž u vjernosti Crkvi i u Europi izvojštili najvišim dometima duha, iskazujući ga i perom i mačem. U vremenima kada su se bedemi i zidovi Europe rušili kao kule od karata pred naletima i najezdama s Istoka, ova je zemlja ustajala u obranu Europe i kršćanstva, za što je iz Rima dobivala apostolske blagoslove i najčasnije naslove, a često i jedinu pomoć. Tako je bilo i devedesetih. I na tomu smo vječito zahvalni!

Stepinac dakle za nas i za Crkvu nije svet zato što je bio dobar Hrvat, koji se u ljubavi za svoj narod nije dao ni od koga natkriliti, niti zato što je bio pobožan i neporočan katolik, nego zato što je u svim dimenzijama ljudskosti nasljedovao Krista. Pitanje Stepinčeve kanonizacije doista je stoga pitanje samo svečanog priznanja Crkve da je ta ista Crkva u teška vremena u Hrvatskoj, Europi i svijetu u Stepincu i Stepincem obranjena od njoj protivnih sila. A obranjena je jer je obranjen sam Krist!, glava Crkve, Krist kojemu, kako u Raju, ne slučajno, pjeva veliki nuncijev zemljak Dante, hrvatski hodočasnik dolazi pokloniti se u Njegovu liku na Veronikinu rubcu. Stepinac je svet jer je branio i obranio Krista i Crkvu u vremenima kada su ih mnogi s raznih razloga riječima i/li djelima napadali, odricali ih se, poricali i nijekali, svet je jer joj nije okrenuo leđa kada je bilo najteže. I zbog toga je bio zatočen. Zar bi sada njegova kanonizacija trebalo da bude unedogled zatočena razlozima prevladavanja davne shizme, odnosno nečije voljkosti ili nevoljkosti za „pomirenjem“? I zar bi zaista Stepinčeva kanonizacija značila njegovu ili „našu“ pobjedu koja bi bila nečiji ili „njihov“ poraz?

Naposljetku, teško je oteti se dojmu da ovakvi i slični izričaji, koji Blaženikovu kanonizaciju prividno „čiste“ od opterećenja ljudske povijesnosti, zapravo potiru sam smisao beatifikacije, koja, kao i svaka druga, ima povijesni kontekst. Ili je Sveti Ivan Pavao II. pogrešno odabrao momentum i razloge beatifikacije? Možda je pretjerao rekavši „ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije“? Akoprem dakle Stepinčeva kanonizacija nije političko pitanje, njegova svetost ipak nije nastajala u izolaciji od povijesti niti u nekom duhovnom vakumu, nego se kalila u konkretnom vremenu i prostoru. Sveti Ivan Pavao II. u homiliji na misi proglašenja kardinala Stepinca Blaženim bio je u tome smislu posve izričit rekavši: „On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna ‘pade na zemlju’, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio ‘obilat rod’. (…) Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala svete Rimske crkve.“

Možda u nekim crkvenim krugovima nije primijećeno, ali hrvatski se narod 1990. oslobodio stega versajskih i jaltskih aranžmana i kombinacija, a i komunizam je u međuvremenu propao, pa je propao i kao alibi za različite protokole u duhu „istočne politike“. Hrvatska je Zapad, bila je Zapad i bit će Zapad, upravo rimski Zapad, kako je to uglavila još u sedmome stoljeću, pa joj ne treba navlačiti verige projekcija koje su u domeni Providnosti, a ne ljudskih  kombinacija, kalkulacija, spekulacija i „kolaterale“, pa ni kada je riječ o tako visokom cilju „pomirenja“ s braćom pravoslavnima. Zašto bi Stepinac imao biti žrtva takvih očekivanja? Ako bi dakle Stepinčeva svetost bez zamišljenog „pomirenja“ bila „uzaludna“, onda je ona bila, jest i bit će uzaludna neovisno o uvjetovanostima što joj se postavljaju. Ako pak Stepinac jest svet, svet je (i) sada; ako nije, neće biti nikada, neovisno o „pomirenju“. I to je bit.

„Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik“, rekao je u spomenutoj homiliji Ivan Pavao II. To je naš kompas.

Hrvatski katolici, ma koliko se iz ovih ili onih razloga čekalo na Stepinčevu kanonizaciju, neće biti manje vjerni sinovi i kćeri Katoličke Crkve, za koju su, ne jednom, žrtvovali mnogo više od onih koji su zbog ove ili one vlastite komocije, inata li interesa na prvom zavoju iz nje izletjeli. Poštovani Nuncij odlazi u Jeruzalem, ad limina apostolorum, na zacijelo najviši mogući nuncijski položaj, zacijelo i zbog dobro obavljene službe u Hrvatskoj. Želimo mu uspjeh! A tamo će ga dočekati i jedan hrvatski svetac, prvi svetac Svete Zemlje Nikola Tavelić. U vrijeme kada je Crkva Stepinčevu svetost živjela samo in pectore, Tavelić je bio podignut kao znak utjehe, pa i svojevrsni znak isprike Crkve za njezine dotadašnje propuste u javnome priznanju svetosti njezinih mučenika.  Mi pak ostajemo tu, sa Stepincem. „Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva“, rekao nam je Papa u Bistrici. Pa ako smo na tako nam povjerena Stepinca pojačano osjetljivi, to nije zato što smo tašti, nego zato što je on sinteza te i takve plemenite i mučeničke povijesne hrvatske vjernosti Kristu, Crkvi i Europi, i jer nam je primjer da u svakome vremenu budemo „uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama (1 Pt 3, 15)“. A to je onaj „bolji dio“, koji nam se neće oduzeti (usp. Lk 10, 42).

Rafael Milić