OČEKIVANJE I NADA

Istinska nada je ona nada koja ne ovisi samo o nama, uvijek se oslanja na nekoga drugoga! Nada je san budnog čovjeka. Tko se nāda on je budan, svjestan je poteškoća i problema, te unatoč tome usudi se nadati.

*****

Piše: Fr. Frano Prcela

Svakodnevni govor, a i tzv. stručne analize o stanju hrvatskog društva gotovo isključivo dolaze do zaključka da živimo u vremenu beznađa. Dakle, društvo bez nade, život u beznađu. Zasigurno je riječ o raspoloženju pojedinaca, ali ne i stvarnim činjeničnim pokazateljima koji bi potkrijepili jednu takvu dalekosežnu tvrdnju.

Stoga je korisno, ako ništa barem pojasniti pojmovlje koje se koristi u  toj već skoro punoljetnoj hrvatskoj krilatici. Pa  krenimo redom:

Ako kažu da živimo u beznađu, postavlja se pitanje o kojoj ili kakvoj neostvarenoj odnosno odsutnoj nadi je riječ?

Je li uopće posrijedi neispunjena nada ili se u tim svakodnevnim govorima možda ipak radi o neispunjenim očekivanjima?

Jer složit će te se sa mnom: nada i očekivanje nije isto!

Što je zapravo nada?

Na pitanje „čemu se smijemo nadati?“ filozof Immanuel Kant odgovara kako se na taj upit može odgovoriti i uopće naći odgovor jedino uz pomoć religije.

Što mi onda podrazumijevamo kad kažemo nada, nadati se?

Možda ono što očekujemo? Ali očekivati možemo i ono za što nikada ne bismo rekli da mu se i nadamo. Možemo očekivati čak i nešto užasno odnosno nešto za što nam je svejedno hoće li se dogoditi ili ne.

Smijemo li odnosno trebamo li samo onda govoriti 0 nadi ako ono što očekujemo je dobro za nas, ako je naša čežnja? Mogu doduše za nečim čeznuti i to priželjkivati 0 čemu istodobno znam da to nikada neću dobiti. Jer nada suprotno očekivanju uključuje pouzdanje. Sukladno tome nadu nije moguće misliti bez izvjesne sigurnosti, bez uvjerenja u njeno ostvarenje. Neostvarivo odnosno ono što se spoznalo kao nemoguće u to se ne polažu nikakve nade. Nitko razborit u tom kontekstu ne upotrebljava riječ nada.

Čemu se onda možemo nadati?

Nāda se nečemu dobrodošlu, poželjnom. Nāda se dobru. Nāda se onome u čemu se može imati udjela. Jer, ne postoji nada bez elementa radosti: radost ili još točnije rečeno zahvalnost je stalna pratiteljica nade.

Pođimo jedan korak dalje: Može se nešto poželjno i žuđeno s radošću i pouzdanjem očekivati, ali ipak se ne može okarakterizirati kao nada. Ta nečemu se ne nadamo što se ionako nužno događa. Besplatnome se također ne nadamo. Mogu se doduše nādati dobiti nešto besplatno i bez truda, ali to nikada neću označiti kao istinsku nadu!

Istinska nada je ona nada koja ne ovisi samo o nama, uvijek se oslanja na nekoga drugoga! Nada je san budnog čovjeka. Tko se nāda on je budan, svjestan je poteškoća i problema, te unatoč tome usudi se nadati.

Kršćani koji se nadaju oni su budni sanjari.

Nada nas je izvukla iz crvenog totalitarizma, nada je nadišla i strahote Domovinskog rata. Nada je ranoranioc i u najcrnjem danu. Dok sve spava i jadikuje, kad ponestanu snage i oslonci ona rano ustaje i budi nas na novi život. Nada je krjepost!

Nije naše vrijeme loše, pa zato živimo u tzv. beznađu, odnosno nemamo nade u bolje dane i ispunjeniji život. Nego upravo stoga što odbijamo djelatno prigrliti nadu stigmatiziramo naše dane kao vrijeme beznađa.

Nema nade bez sudjelovanja, bez uključivanja – nada je djelo! Jer vjera koju najviše volim, kaže Bog je nada!