Čovjek nije proizvod, on se rađa!

Židovski filozof Hans Jonas (glavno djelo ‘Princip odgovornosti’) izričito je zahtijevao da se konkretnim oblikovanjem načela odgovornosti razvija kultura života. O tome govore svi posljednji pape. Pritom treba doslovce paziti na čovjekovo dostojanstvo, na temeljna prava na život i tjelesnu cjelovitost, zatim na pravo na samoodređenje i pravo na vlastitu osobnost, na što čovjek ima kao stvoreno biće. A naspram posebne odgovornosti koja se danas pojavljuje zbog razvoja znanosti i tehnike piše Jonas: “Pitanje je možemo li bez ponovnoga oživljavanja kategorije svetoga koja je… razorena, imati etiku koja je kadra obuzdati ekstremne snage s kojima danas raspolažemo.”

Pod svetim misli Jonas na ono što je u čovjeku nepovrjedivo, čovjekova nedodirljivost, ono s čime nije moguće manipulirati. Sveto je ono što ne smijemo upotrebljavati, koristiti, što ne smijemo instrumentalizirati, što je izuzeto čovjekovoj manipulaciji. Tko zaboravi sveto, tko previdi dimenziju tajne ili je svjesno isključi, razara u konačnici čovjekovo čovještvo. I tako propadamo kao ljudi te proizvodimo propale gubitnike i izgubljene pojedince.

Danas smo gotovo na sve strane suočeni sa stanovitom gotovo bismo rekli patološkom mržnjom Zapada prema kršćanskim likovima, idealima, vrijednostima. Bilo koja natruha antisemitizma i protuislamskih ispada drastično se i u korijenu sasijeca, dok na drugoj strani imamo samomržnju Zapada prema vlastitim korijenima. Zapad vidi u svojoj prošlosti samo ono razorno i nečovječno, a ne vidi sve ono veliko i čisto što je kršćanstvo ostavilo iza sebe.

Upravo vrijeme koje je, čini se, izgubilo poštovanje prema Svetom treba ponovno dimenziju poštovanja i strahopočitanja. Poštovanje i počitanje pred životom prepoznaje i u vlastitom životu kako postoji jedna posve druga dimenzija koju ne možemo stvoriti, koja izmiče našem dohvatu i rukama te s kojom ne smijemo manipulirati prema vlastitu nahođenju. Stoga svaki napredak u medicini i znanstvenom istraživanju treba kritičkih motritelja, pratitelja, budnih i osjetljivih stražara. Treba čuvati svetost i nedodirljivost života, naviještati Evanđelje Života. Tu je pak uloga Crkve i njezinih službenika od velika značenja, gotovo nenadomjestiva.

U svemu mora vladati jedno načelo, naime, nedodirljivost dostojanstva čovjekove osobe. Dostojanstvo osobe mora biti nosivi stup svih etičkih zasada i ono se ne smije ničim uzdrmati. Čovjek mora biti čovjeku svetinja, nedodirljiv, čovjek mora imati povjerenja u čovjeka, živjeti s drugima u miru. Nikada čovjek ne smije biti predmet pokusa, eksperimentiranja u bilo koje svrhe, pa makar to bili i nekakvi uzvišeni ciljevi.

Nedodirljivost čovjekova dostojanstva: To vrijedi za sve ljude, od začeća do smrti, to vrijedi za svakoga tko ima ljudsko lice, a biološki spada u species čovjeka. Čovjek koji pati, koji je hendikepiran, nerođen, star i nemoćan, svatko spada u ljudsku vrstu. Čovjek nije proizvod, on se rađa. U tome svjetlu treba promatrati i ljudsku patnju – novim očima. A vjera u Boga Stvoritelja najsigurnije je jamstvo za čovjekovo dostojanstvo. (L)