NE RECI LAŽNA SVJEDOČANSTVA!

PIŠE: SIBYLLE LEWITSCHAROFF

Nema dvojbe, trač je veoma zabavan, i ne da se iskorijeniti. To je začin, ljepilo koje društvo drži na okupu i ozareno oživljuje. Tko se sasvim suzdržava od trača, može biti plemenit čovjek, ali u gostionici ili na telefonu djeluje prilično neukusno i dosadno.

***********

Ova zapovijed  pogađa u srž naše društvo. Ne reci lažna svjedočanstva! Da ne smijemo davati lažno svjedočanstvo protiv svoga bližnjega, ne odnosi se to samo na naše pojavljivanje na sudu, jer bi to bio samo rijetki, specifični slučaj, budući da se većina nas nikada u svome životu ne će morati pojaviti pred sudom. Odnosi se to na naš svagdanji govor, na ono ugodno čavrljanje u društvu kojim znamo ‘slistiti’, dokrajčiti svoje neprijatelje, a nerijetko i svoje prijatelje. Oprostite mi, molim Vas, što ću ovdje navesti jedan odlomak iz svojih Frankfurtskih predavanja: … sav onaj i bolni i lijepi i čisto zabavni trač koji vodimo neprestano u društvu te u kome uvijek opetovano i nanovo povlačimo crte prijatelj-neprijatelj dobrim dijelom služi tomu da druge omalovažimo, obezvrijedimo, a sebe uzvisimo. Jesu li pritom u igri i opipljive laži, nazovimo to ogovaranje sa zlom namjerom, nama ipak idu ‘u dobar tek’ sve one nijanse trača, koji će malčice dodirnuti, okrznuti zlo ogovaranje, povlačeći uglavnom spretno skriveno svoje crte ispod ciljane laži. Nema dvojbe, trač je veoma zabavan, i ne da se iskorijeniti. To je začin, ljepilo koje društvo drži na okupu i ozareno oživljuje. Tko se sasvim suzdržava od trača, može biti plemenit čovjek, ali u gostionici ili na telefonu djeluje prilično neukusno i dosadno. Naravno da i tu postoje znalci i grubijani. Znalac će položiti na pleća svoje protivnike s dramaturški izvrsno konstruiranim anegdotama, doslovce prštavim vicevima ili dosjetkom, te ako mu se posreći da se pritom zavije u nekakav ogrtačić skromnosti, ne će nam uspjeti tako lako ući u trag njegovim vještinama i strategijama samopodizanja. Svojim šalama, dosjetkama, prenijeti sve druge u veselo, škakljivo, opušteno raspoloženje te onako gotovo uzgred očitovati pred drugima vlastitu nadmoć, to uspijevaju istinski znalci, lukavi manipulatori trača. I nitko ih ne će nikada zbog toga pozivati na odgovornost ili tužiti, naprotiv, oni su u društvu iznimno obljubljeni i bivaju za to nagrađeni. Ali oni izriču, izgovaraju lažno svjedočanstvo protiv svojih bližnjih, ili u najmanju ruku polulaž, napuhano, dramatski zašiljeno, o tome nema dvojbe.

Posljednja zapovijed upozorava nas da ne žudimo ni za čim što netko drugi u našoj blizini posjeduje, a za što smatramo da nam možda nedostaje ili nam zbilja manjka. Naša se zavist ne odnosi doduše na goveda, magarad ili pak robove, ali nečija ljepota ili nečiji posjed, primjerice njegova lijepa kuća, njegov uspjeh u zvanju i životu ili pak debeli bankovni račun, sve to zna u nama izazvati zavist i učiniti nas robovima razorne fiksacije. Malo što ranjava te razara i opčinjuje ljudsko srce i dušu u tolikoj mjeri kao zavist koja se poput svrdla zabada i probija dušu i srce. Naša je pak nesreća ponajprije u tome što se moramo trajno s nekim uspoređivati, i to na vlastitu štetu te pritom lišavamo sami sebe smirena samovrjednovanja. Čovjek trudan i ispunjen zavišću živi kao da sjedi na užarenu ugljevlju, njegova se žudnja stalno usmjeruje prema nečemu što drugi posjeduje. Kad bi se zavidnik dokopao toga o čemu mašta i sanja, predmet bi bio smjesta obezvrijeđen, ne bi bio kadar dugo u njemu uživati ili mu se radovati, nego bi morao svoju žudnju usmjeriti na nešto novo što opet netko drugi posjeduje. Stoga ova zapovijed cilja snažno na čovjekov nutarnji ustroj, njegov nemir, ‘tjeranost’, a ne samo na izvanjski prepoznatljive čine i djela.

William Shakespeare bijaše kao što znamo znalac čovjekove duše. U mnogim njegovim dramama, pa čak i u razdraganim komedijama bez dubljega sadržaja, razvija zavist svoju razornu snagu. Opetovano je upravo spomenuti Rene Girard jedno svoje kompletno djelo posvetio zavisti u Shakespearovim dramama. I ono što je otkrio u svome istraživanju Shakespearova genija, nadilazi uvelike dramatičara i pisca te en passant interpretira, nudi izvrstan tumač ove zadnje zapovijedi. Dakako da bi nadišlo zadani okvir ovoga moga govora, kad bismo na ovome mjestu dalje slijedili Girardove teze. (Preveo: dr. fra Tomislav Pervan)