MEDITACIJA U DOBA NEVOLJA: ŠTO BOG HOĆE OD NAS?

Nevoljni su dani. Zdvajanje, pitanja, neizvjesnost… Slapovi emocija. Da, pokazali su i sada mnogi veliko srce, ali sve je to potresna reakcija na jedno potresno stanje narodne duše. Proteklih su mi dana dolazile stotine poruka u stilu: što nam se ovo događa? Razumljivo, strah i zebnja prirodni su, pa ipak sve mi se to učinilo površno. Nije pružalo nikakav odgovor.

Čovjek, poglavito u „nekim godinama“, ne boji se za sebe, iako nitko nije bez straha za život. I volio bi da ga čaša mimoiđe. No gledamo djecu, to malo mladosti što imamo kao nadu. A još više gledamo domovinu koja podrhtava pod težinom pitanja: što Bog hoće od nas? Kakvu nam poruku šalje? Koji je smisao nevolja što nas biju?

Kažu teolozi da Bog ne kažnjava nego svakoga prepušta posljedicama njegovih djela. S druge strane, uče nas da postoji djelatna milost obraćenja. No ne moramo biti teolozi da bismo to znali. Dovoljno je otvoriti prve stranice Evanđelja. To je prvi poziv koji Krist upućuje ljudima. I često ga ponavlja, kao onda kada apostolima odgovara na pitanje o smislu pogibije onih što padoše pod kulom u Siloamu…

Odavno sam uvjeren da Crkva treba samu sebe, ali i sve ljude pozvati na opći post i molitvu. I ne samo pozvati nego i organizirati se u biskupijama, župama, zajednicama…, mobilizirati se na djelo molitve i pokore za život. Ne samo za biološki život nego prije svega za duhovni život. Jer, i bez korone i potresa, previše se skupilo ne samo grijeha djelima nego još više među nama, i u Crkvi, grijeha nečinjenja, nemara, mlakosti, mlitavosti, ravnodušnosti prema povjerenim nam dobrima i darovima…

U to sam uvjeren, iako znam da molitve i pokore nisu čaroban štapić za otklanjanje nevolja. Dapače je gotovo redovito da pokornici i molitelji još više trpe.

Što Bog dakle hoće od nas? Proteklih sam dana Bogu postavljao to pitanje, ali nisam dobio nikakav osjetan odgovor.  Znam da smisao patnje postoji, ali to što znam da postoji, ne znači da ga vidim i razumijem. Osjetio sam se u pitanjima poput Ivana Karamazova, ali sam znao da je odgovor onaj kojeg je dao Aljoša: Krist!  Osjetio sam samo da moram više i iskrenije moliti, bez obzira na rečenu, zapravo tragičnu spoznaju o nerazmjeru molitve i pokore sa srećom u životu.

Možda u molitvi i pokori nećemo naći spas od nevolja, ali makar ćemo se otvoriti obraćenju. Koja dolazi od Krista, koji nije sišao s križa, iako su ga zvali…

Rafael Milić