DRAGO KRPINA: VALJA NAM PREŽIVJETI I „BIJELU KUGU“

IZ KOMENTARA NOVOG BROJA ČASOPISA ZA STARIJE  (50+) “DA ŽIVOT IMAJU” (BR. 8 – LIPANJ 2019.) POTRAŽITE U SVOJOJ ŽUPI! U ČASOPISU ČITAJTE RAZMIŠLJANJA: DR. FRA TOMISLAVA PERVANA, MICHAELA O’BRIENA, PETERA KREEFTA, MATKA PETROVIĆA, ZLATKA TOMIČIĆA, IVANA TOLJA, FRANZA SODJE, DRAGE KRPINE… NASLOVNICA: ČEMPRESI – GABRIJEL JURKIĆ. INFO: hkzmiportal@gmail.com

Iz jedne davne propovijedi don Živka Kustića posebno mi se nekako usjekla u pamćenja jedna njegova misao. Govoreći o kršćanskom poimanju dobra i zla istaknuo je da su dva temeljna kriterija po kojima možemo pouzdano razlikovati jedno od drugoga: Sveto pismo i prirodni zakoni. Ako je nešto u skladu s jednim i drugim nedvojbeno je riječ o dobru, ako je nešto u neskladu s naukom Svetog pisma ili s prirodnim zakonima,  napose ako je u suprotnosti i s obadvoma, jamačno je riječ o nečem što dobro nije.

Jedno od najsudbonosnijih pitanja s kojima je, u ovo naše vrijeme, suočena civilizacija koju nazivamo zapadnom, europskom pa, još uvijek, i kršćanskom, jest zastrašajući trend demografskog nestajanja. Ovih dana u sredstvima javnog priopćavanja mogli smo pročitati podatak da, primjerice,  u Njemačkoj, jednom od najvećih i najmoćnijih svjetskih gospodarstava, nedostaje čak milijun i tristo tisuća ljudi za nepopunjena  radna mjesta. I to nakon što je Njemačka prije nekoliko godina primila preko milijun migranata.

Uzrok demografskog nestajanja gotovo svih europskih naroda, u čemu Hrvati, nažalost, zauzimaju jedno od najistaknutijih mjesta, posljedica je odustajanja od kršćanskih vrednota i prihvaćanje hedonističkih ideala zasnovanih na sve radikalnijem moralnom relativizmu. Posljedica je to i suprotstavljanja prirodnim zakonima među kojima je najsnažniji zakon održanja života. Naime u svem što živi, da bi se održalo kao vrsta, ugrađena je, kao prirodna sila, iskonska čežnja za životom. Čežnja za životom, kod Europljana, pa i kod Hrvata, čini se nezaustavljivo gasne. To ugasnuće želje za životom očituje se u sve prisutnijem i masovnijem neprihvaćanju djece. U Hrvatskoj se, primjerice, nakon Drugog svjetskog rata rađalo preko devedeset tisuća djece, u ovo naše doba tek nešto malo više od trideset tisuća. Trendovi na europskoj razini otprilike su isti. Jedno od tragičnijih očitovanja gašenja volje za životom je sve agresivnije zauzimanje za neograničena prava na abortus, iliti, rečeno „politički nekorektnim“ jezikom, neograničena  prava na ubijanje nerođene djece. Ni u čem živom, s iznimkom suvremenika zapadne civilizacije koji prihvaćaju etički relatvizam i uživalačke ideale kao svoju novu religiju, nije zamjećeno da bi neka vrsta uništavala svoje potomstvo. Upravo suprotno, kao što je rečeno, u svem u čemu je dah života, po sili prirodnih zakona, nema veće težnje i čežnje od nastojanja za održanjem života.

Na tragu spomenute Kustićeve misli, riječ je, dakle o pojavi koja je nedvojbeno u suprotnosti i sa Svetim pismom i sa prirodnim zakonima, što znači da je ona po svojoj naravi neupitno zlo.

O tragičnoj pojavi gašenja čežnje za životom u suvremenoj Europi papa u miru Benedikt XI., Joseph Ratzinger, u svojoj knjizi „EUROPA, njezini sadašnji i budući temelji“, napisao je:

„Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom snmislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo,, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja..

Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našeg života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba  s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao veliki povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono samo više nije imalo nikakve životne energije.“

Povijest je, s pravom se kaže, učiteljica života. Je li nas uzaludno naučila da zemlja (i budućnost) naposljetku, uvijek pripadne onima koji žive na njoj. U kontekstu aktualnih demografskih  zbivanja u Europi, u Hrvatskoj, i sve snažnijih i nepredvidljivih migracijskih pritisaka, samo po sebi, nameće se pitanje: tko će na ovom tlu živjeti za sto godina i komu će ovdje pripasti budućnost ?

Možda još uvijek nije kasno da Europa, zajedno sa Hrvatskom, izbjegne sudbinu Rimskog carstva. To će biti moguće ako se konačno shvati da riješenje nije na ekonomskoj razini, primjer bogate i gospodarski moćne Njemačke to najbolje potvrđuje. Riješenje je  prije svega, na svjetonazorskom, to jest etičkom, planu i dakako, dodao bi don Živko Kustić, poštivanju prirodnih zakona. Tako ćemo možda preživjeti i suvremenu „bijelu kugu“!

https://miportal.hr/2019/01/25/velika-istarska-epopeja-vjere-i-ljubavi/

foto: Mijo Gabrić

Foto na naslovnici: www.blidinje.net