Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Razum otvoren poruci Objave

„Vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema razmatranju istine.“ Tim slikovitim riječima, koje već same po sebi iznimno mnogo govore, započinje enciklika „Fides et ratio“ (Vjera i razum), koju je papa Ivan Pavao II. pripremao gotovo trinaest godina, a dovršio 14. rujna 1998. na blagdan Uzvišenja Svetog križa. Enciklika razvija cjelovito razmišljanje o sposobnosti i mogućnosti ljudskog razuma da spozna istinu, te da se istodobno otvori prema onostranom. Papa je i prije naglašavao kako u njemu istodobno postoje i vjera i razum: „Znam da vjerujem u Boga, ali također znam da je to “vjerujem” povezano i s intelektualnim razumom.“ Stoga ukazuje: „Pogrešno je misliti da je vjera pred slabim razumom moćnija; naprotiv, ona sama dospijeva u opasnost da postane bajkom ili praznovjerjem. Na isti način razum, pred kojim se ne nalazi čvrsta vjera, nije više izazvan promotriti novost i radikalnost samog biti.“ Uostalom, kaže Papa, “kolika je duboka povezanost između spoznaje po vjeri i spoznaje po razumu naznačeno je već u Svetom pismu čudesno jasnim tvrdnjama. …. Zbog toga se razum i vjera ne mogu odvojiti, a da istodobno čovjek ne izgubi sposobnost da na prikladan način spozna svijet, Boga i sebe sama.”

Papa je suglasan sa svetim Tomom Akvinskim da je razum „najdivnije Božje ostvarenje“, ali ipak često upozorava da „to nikako ne znači prepustiti se jednostranom racionalizmu“. S druge strane, Sveti Otac ponovno potvrđuje stajalište Prvog vatikanskog koncila, koji je odbacio fideizam i radikalni tradicionalizam, a koji niječe da Boga možemo spoznati i razumom. „Treba sigurno prolaziti između dva ekstrema, između fideizma, koji prezire razum, i racionalizma, koji isključuje vjeru“. Vjera je uvijek razumno opsluživanje, a ne slijepo ulijetanje u mrak i tamu. Vjeri je potrebno znanje razuma da bi se očuvala od ikonopoklonstva, praznovjerja i mistifikacije. Ona je najveće duhovno kretanje pomoću razuma. Čin vjere nadmašuje granice našeg razuma, ali u isto vrijeme mora biti racionalan, odnosno vrijedan razuma, ako je istinski ljudski. Inače vjera nije zdravo otvaranje i nadvisivanje ograničenog razuma.

Posebnu pozornost Papa skreće na racionalizam i na fideizam kao dvije uvijek aktualne pojave. Racionalizam odbacuje utemeljenost vjere, jer odbija prihvatiti da postoji bilo kakva istina izvan onog što ljudski razum može sam otkriti, dakle odriče postojanje neke istine iznad ljudskog uma. Fideizam, videći racionalističko pretjeravanje o ljudskom umu, i uočavajući raširenu pojavu palog čovjeka da upada u grijeh, nameće nepovjerenje u sposobnost i vrijednost ljudskog uma. Stoga ide tako daleko da ljudskom umu niječe da uopće može (spo)znati neku istinu izvan Božje Objave. To su dvije krajnosti u pogledu odnosa uma prema prirodnim i nadnaravnim istinama. Za evangelizaciju 21. stoljeća golem značaj ima oštra kritika bilo kakvog oblika fideizma. Sve što suprotstavlja vjeru razumu, vjeru spoznaji, ili religijsko iskustvo kritičkom istraživanju nema mjesta u autentičnoj kršćanskoj misli. Iako se možda čini da je kratkoročno gledano u interesu kršćanstva, svaka evangelizacija koja pokušava koristiti fideizam ili religioznu emotivnost za napredovanje Evanđelja, njegova je izdaja. Katolička crkva to ne želi, naglašava Papa. Evanđelje je univerzalno istinito – i može kao takvo biti zamijećeno i vjerom i razumom.

Enciklika se hvata u koštac s problemom vjere u modernom svijetu u kojem su mnoga očekivanja poticana znanstvenim i tehnološkim napretkom. Budući da se usredotočuje na jedinstvo između znanja stečenog vjerom i znanja stečenog razumom govori djelomice i o znanju koje dolazi od znanosti. Papa vrlo jasno poručuje da se ne može, i ne smije, odbaciti znanje koje je ponuđeno od Boga želi li se naći put koji vodi do potpunog odgovora na temeljna životna pitanja, a na koja djelomične odgovore daje i znanost. „Odnos između teologije i filozofije može se shvatiti kao jedan krug. Teološki izvor i početna točka uvijek mora biti Božja riječ otkrivena u povijesti, dok je njen konačni cilj shvaćanje te riječi, koje raste sa svakom generacijom.“ Slično se može kazati i za znanost. „Filozofija i znanost djeluju unutar poretka prirodnog razuma, dok vjera, prosvijetljena i vođena Duhom Svetim, prepoznaje “punoću milosti i istine” (Iv, 1:14) u poruci spasa, koju je Bog htio objaviti u povijesti i konačno preko svog Sina, Isusa Krista.“ Znanstveniku se mora priznati „ljudska sposobnost spoznaje istine“, ali on mora otkriti i „metafizičko područje“, koje se javlja u svim njegovim istraživanjima. Papa skreće pozornost na Knjigu mudrosti u kojoj pisac govori o Bogu koji se objavljuje i u prirodi. Čovjek svojim razumom može naučiti „o sustavu svijeta i svojstvima prapočela (Mudr, 7:17)“. Ali: „Razum ne može ukloniti misteriju ljubavi koju predstavlja Križ, jer Križ može razumu dati konačan odgovor za kojim traga.“

Na području znanstvenog istraživanja pozitivistički mentalitet zauzeo je stajalište koje nije samo odbacilo kršćansku viziju svijeta, već je odbacilo i svaki poziv u svezi s metafizičkom ili moralnom vizijom svijeta. „Posljedica toga je da su neki znanstvenici, ne imajući bilo kakvo čvrsto etičko uporište, u opasnosti da u središte svojeg zanimanja više ne stavljaju ljudsku osobu i sveukupnost ljudskog života.“ Mnogi znanstvenici, naglašava Papa, „osjećajući povoljnu priliku tehnološkog napretka, čini se, podliježu ne samo tržišno utemeljenoj logici, već i iskušenju svoje kvazi-božje nadmoći nad prirodom, pa čak i nad ljudskim bićem.“ Stoga poručuje znanstvenicima: „Pozivam ih da nastave sa svojim nastojanjima bez da napuštaju obzor mudrosti unutar kojeg su znanost i tehnološka dostignuća združena s filozofskim i etičkim vrijednostima, koja su važne i neizbrisive značajke ljudskog postojanja.“

Dodatna opasnost, povezana s modernizmom, jest dakle scijentizam koji odbija prihvatiti vrijednost drugih oblika znanja i spoznaja osim onih koje dolaze od pozitivnih znanosti i koji degradira religijske, teološke, etičke i estetske spoznaje na razinu fantazije. Razum se, umjesto da što bolje izrazi težnju prema istini, zatvorio u sebe pod teretom golemog znanja, postajući iz dana u dan nesposoban uzdići pogled prema visini i usuditi se dosegnuti istinu ljudskog bića. Znanost bi trebala dominirati nad svim pogledima na ljudski život. „Na žalost, treba primijetiti, scijentizam predaje sve ono što je vezano uz pitanje značaja života u područje iracionalnog ili imaginarnog … To dovodi do osiromašenja ljudske misli, koja se više ne upravlja na temeljna pitanja, o kojima je ljudska osoba razmišljala od početka vremena.“

S ovom je enciklikom Ivan Pavao II. kreirao most između filozofije i teologije tako da obje mogu ponovno započeti dijalog na temu istine. Istina je ona koju donosi Objava i izražava je u sebi. Ona ulazi u ljudsku povijest pozivajući svakog čovjeka da uđe u samog sebe i otkrije gdje istina stvarno boravi. „Kršćanska objava doista je poput zvijezde vodilje čovjeku koji se kreće između uvjetovanosti imanentističkog mentaliteta i tjesnaca tehnokratske logike; ona je zadnja mogućnost koju Bog nudi da bi se iznova potpuno otkrio nekadašnji naum ljubavi, započet samim stvaranjem. Ljudima koji žele spoznati istinu, ako su kadri pogledati oko sebe i uzdići svoj pogled ponad vlastitih nakana, pridaje se moć da ponovno zadobiju pravu povezanost sa svojim životom tako da slijede put istine.” Nesalomljiva veza između istine i spasenja čini kršćansku poruku uvijek i neizbježivo porukom istine o čovjeku i njegovom položaju.

Svrha enciklike „Vjera i razum“ jest da ljudima ojača i osvježi (samo)pouzdanje. To nije prvenstveno propisujući ili restriktivni dokument, već je duboko humanističko djelo puno izražaja divljenja „istinskoj veličanstvenosti ljudskog bića“. U ovoj se enciklici Papa bavi istinom samoj po sebi i njezinim temeljima u odnosu na vjeru. To je ozbiljna zadaća Crkve. Ona mora „voditi ljude da bi otkrili sposobnost spoznaje istine, te konačno i nedvojbeno značenje života. Istina i sloboda ili idu zajedno ruku pod ruku ili se gube u bijedi“. Može se kazati da je to temeljna poruka enciklike, kojom Sveti Otac pomaže razumu i kojom izražava povjerenje u ljudski razum, koji može doseći osobnu istinu koja se poistovjećuje s Isusom Kristom. „Vjerujte da možete shvatiti, shvatite da možete vjerovati“ (sveti Augustin).

Enciklika «Vjera i razum» pokazuje kontinuitet jednog općeg plana karakterističnog za Ivana Pavla II., a to je plan označen snažnom brigom Crkve za čovjeka, za njegove egzistencijalne probleme, težnje i brige, za njegova ograničenja ali i za njegov vječni poziv. U vremenu u kojem je izvorno i sveobuhvatno razmišljanje o ljudskim uvjetima i političkom stanju čovječanstva gotovo nestalo, Papina velebna djela su podsjetnik o veličini i sposobnosti ljudskog uma. «Vjera i razum» je enciklika stoljeća. Zbog mudrosti sadržanoj u Papinim enciklikama, pobudnicama, apostolskim pismima, nagovorima i izravnim obraćanjima Ivan Pavao II. zaslužuje da bude uvršten u najznačajnije umove 20. stoljeća.