KOMENTAR: APEL VLADAJUĆOJ STRUKTURI!

Piše: Filip Barišić, student na FER-u, Zagreb

Trebali bi kao društvo sagledati mogućnost definiranja svakog pojedinog građanina političkim Hrvatom, a sebe kao naciju političkom nacijom, preuzimajući tako već uvriježenu praksu mnogih zapadnih društava. Ova ideja ima svoje duboke korijene u hrvatskoj prošlosti, iz jednostavnog razloga što su mnogi slavni izumitelji, znanstvenici, političari, glazbenici i književnici, koji nisu bili etnički Hrvati dali ogroman obol rastu i napretku hrvatskog društva, tj. osjećali su se Hrvatima iako to po samom rođenju uopće nisu bili.

++++++

U posljednjih mjesec dana povukla je se tema u javnosti o potencijalnim izmjenama izbornog zakona u Republici Hrvatskoj. Prvenstveno, najzaslužniji za pokretanje starog i novog pitanja, koje intrigira hrvatske građane još od osamostaljenja, jest građanska inicijativa „Narod odlučuje“. Onoga trenutka, kada su pitanja bila objavljena u javnosti, dojmovi su bili šaroliki. Od trenutnog oduševljenja preko sumnjičavosti pa sve do optužbi da se radi o konzervativnoj, ultra desnoj inicijativi. Ono što je oduševljavajuće, ovaj narod konačno počinje prakticirati demokraciju, biva svjestan svojih prava, ne boji se reći javno što misli. Uostalom, pokazao je ponovno kako se brzo i učinkovito može samoorganizirati te prikupljati potpise, moguće, za buduća referendumska pitanja. Usprkos svemu, jedna stvar ovoj inicijativi u vidu organizacije nedostaje, a to je službeni poziv za pokretanjem javne rasprave o ovakvom važnom i kompleksnom problemu za budućnost naše zemlje. Naime, pojedine javne rasprave su organizirane, ali su uglavnom prošle ispod radara hrvatske javnosti. Samim time se osjeća potreba za kritičkim pristupom ne samo ovoj inicijativi, već i izbornom sustavu općenito.

Profesor Podolnjak, koji je i sam priznao da je uvelike pripomogao pri definiranju pitanja, je govorio na jednoj od malobrojnih tribina koja se održala 14. svibnja na Filozofskom fakultetu u organizaciji studenata. Profesor je tada upozorio da je upravo izborni sustav najmanipulativnije sredstvo politike, zbog čega ga je potrebno ugraditi u Ustav, a ne prepustiti ga zakonodavcu koji je posljednjih desetljeća vrlo često mijenjao izborna pravila i čitav izborni sustav tako da je u hrvatskom slučaju lako govoriti o izbornom inženjeringu i jasnim manipulacijama u hrvatskom zakonodavstvu. S ovom izjavom će se dosta ljudi složiti, međutim, ako je nešto manipulativno, treba li takvo što ugrađivati u Ustav ili nešto manipulativno onoga trenutka kada je ugrađeno u Ustav prestaje biti takve prirode. Ustav, koji prije svega u sebi mora sadržavati odrednice koje teže apsolutnoj dorečenosti te vremenskoj neovisnosti, postat će itekako relativniji dokument ako se u njega dodaju pojedine odrednice Izbornog zakona kao što je maksimalni broj zastupnika, koji opet uvelike ovisi o unutar državnim migracijama i demografskim kretnjama. Prije svega, Ustav je „sveto pismo“ svake demokratske države, koji stvara snažan i dugotrajan okvir sigurnosti i stabilnosti.

Prijedlog koji bi zasigurno kao posljedicu imao veću zastupljenost istinskih potreba u Hrvatskom saboru jest ukidanje praga od 10% i uvođenje tri preferencijska glasa svakog birača. Time bi se postiglo ustavno načelo neposrednosti biranja. Također, na ovakav način bi se uspostavila neposrednija i zdravija demokracija, a i sami saborski zastupnici bi bili izravno odgovorni svom biraču.

Sljedeći prijedlog se doticao uvođenja dopisnog i elektronskog glasovanja. Mjera kojom bi se značajno olakšalo davanje glasa pojedinoj političkoj opciji u slučaju ako ste jedan od 800 000 tisuća državljana koji žive van granica Republike Hrvatske ili ste se u trenutku održavanja izbora spletom okolnosti našli izvan granica države. Hrvatskim državljanima u iseljeništvu se trenutno na raspolaganju nalazi mreža konzulata i veleposlanstava koja nije uvijek nadohvat ruke, a to je nedavno objasnio u svojem intervjuu Marko Franović, inače uspješan australski poduzetnik i hrvatski iseljenik, kada je izjavio da se prije moglo glasati na više lokacija diljem Sydneyja, dok danas samo na jednoj. Istaknuo je, naravno, da je ovo problem iz razloga što većina Hrvata ne živi u Sydneyju već na periferiji ili izvan grada, pa im sam odlazak u grad predstavlja značajan problem. Ovaj prijedlog, promatrajući ga s funkcionalne strane, nije teško provediv, a sigurno bi pozitivno utjecao na odaziv birača.

Kako bi se omogućila „jednakost biračkog prava“ inicijativa „Narod odlučuje“ predlaže teritorijalni preustroj izbornih jedinica, a također se novim teritorijalnim ustrojem istih traži poštivanje administrativnih granica, što se po zakonu mora poštivati. U ovom slučaju, ono što ostaje pitanje koje bi to novo utvrđene granice bile, odnosno na koji način bi se modificirale izborne jedinice. Naime, Zagreb sa svojom okolicom, kao najmnogoljudniji grad u Republici Hrvatskoj sa svojih milijun stanovnika, kada bi činio jednu izbornu jedinicu bez mogućih dijeljenja na više izbornih jedinica, ujedno bi značilo da se samo u toj jedinici nalazi četvrtina birača ove države. Samim time, implicitno se može zaključiti da bi u Republici Hrvatskoj po novom Zakonu o izbornim jedinicama postojale 4 izborne jedinice uz još dvije standardne, rezervirane za dijasporu i nacionalne manjine. U tako velikim jedinicama postoji mogućnost da na važnosti izgube manje sredine, jer njihov relativni doprinos glasova u tako velikim izbornim jedinicama neće biti ni približan kao prije. Postoji mogućnost smanjivanja hrvatske raznolikosti stavova te smanjivanja kulturološkog bogatstva koje u pojedinim jedinicama uvjetuje i političke stavove. Zapravo, u ovom dijelu inicijative nije dorađeno sve do kraja, jer zahtijevati preustroj izbornih jedinica, a ne dati konkretan prijedlog koje su to jedinice te koji je njihov teritorijalni oblik označava nedorečenost, a nedorečenost uvijek otvara prostor potencijalnim manipulacijama.

Optimizacija broja zastupnika je zasigurno ideja koja privlači pozornost pogotovo iz razloga što se kao glavni argument uzima racionalizacija troškova financiranja saborskih zastupnika, zastupnica i stranaka iz državnog proračuna. Zatim, drugi argument koji je naveden, zašto bi se broj zastupnika trebao smanjiti na maksimalnih 120, jest optimalan odnos broja zastupnika i broja stanovnika. Optimalan omjer je poželjan, ali podatak koji nedostaje u ovom slučaju jest koji je to omjer najoptimalniji. Upravo bi takvim egzaktnim podatkom, na pravovaljan način, argumentirali svoje potraživanje. Također, u ovom prijedlogu ostaje rizik od mogućeg naglog demografskog rasta, pa samim time bi se maksimalni broj zastupnika trebao povećavati, drugim riječima, trebao bi se ponovno izmjenjivati Ustav.

Slična inicijativa prije par godina, po pitanju izbornog praga, je predlagala smanjivanje istog s 5% na 3%. Danas predložena brojka iznosi 4%. Prije svega, ovakav primjer nekonzistentnosti ne uiljeva povjerenje, prvenstveno iz razloga što pojam nekonzistentnosti predstavlja nesigurnost, tj. manjak egzaktnih argumenata kojima bi se obrazložio ovakav prijedlog. Dodatno, pokušava se stvoriti dojam da ovakav prijedlog „neće značajno povećati broj stranaka koje ulaze u Hrvatski sabor“. Naime, u znanstvenom časopisu Politička misao 2001. godine Vlasta Ilišin, u znanstvenom članku „Hrvatski sabor 2000.: strukturne značajke i promjene“, je navela sljedeće: „U hrvatskom je parlamentu uspostavljen umjereno fragmentirani stranački sustav.“. U Hrvatskom saboru se tada nalazilo 14 stranaka, a prognoziralo se da buduća fragmentacija Hrvatskog sabora neće biti značajna. U današnjem sazivu sudjeluje 20 stranaka, što je porast od približnih 50%. Uzimajući u obzir blage većine zadnjih par saziva hrvatskog parlamenta, zasigurno se može povući paralela, a naknadnom analizom i ustvrditi određena korelacija između dodatne fragmentacije Hrvatskog sabora i stabilnosti saborske većine.

Činjenica je da nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, njih 22, uživaju velika prava te dobivaju  izdašne iznose iz državnog proračuna za financiranje svojih kulturoloških, počesto i političkih programa. Međutim, važno je napomenuti, kada pripadnik nacionalne manjine izlazi na izbore, on ima pravo dvostrukog glasa. Naime, pripadnik nacionalne manjine može birati između dvije izborne jedinice. Onu u kojoj je prijavljen u Republici Hrvatskoj ili XII. izbornu jedinicu u kojoj ima pravo glasati kao pripadnik nacionalne manjine. Upravo ovo pravo velika većina pripadnika manjina ne koristi, već daje svoj glas listama koje ne pripadaju XII. izbornoj jedinici. Po zadnjim statističkim podacima njih 18% koristi svoje pravo glasa u jedinici namijenjenoj nacionalnim manjinama. Dotični splet okolnosti rezultira time da je uzorak glasova, preko kojih 8 pojedinaca ostvaruje pravo predstavljanja nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, uvelike upitnog karaktera po pitanju demokratskog legitimiteta, jer je pojedinim predstavnicima nacionalnih manjina dovoljno par stotina glasova, a nekima i manje, kako bi ušli u zakonodavno tijelo države. Ova kritika ne znači da bi se ovakvo pravo trebalo ukinuti, već preispitati. Uostalom, Republika Hrvatska ima jako dobre odnose sa svojim građanima različitih etničkih pripadnosti, pa i različitih vjeroispovijesti. Dapače, Republika Hrvatska ima jedno od najbolje riješenih pitanja nacionalnih manjina u Europskoj Uniji. Stoga, ne da mi moramo učiti od drugih, već možemo drugima davati savjete na koji način mogu modelirati društvo kako bi na efikasan način riješili ovaj problem. Također, trebali bismo kao društvo sagledati mogućnost definiranja svakog pojedinog građanina političkim Hrvatom, a sebe kao naciju političkom nacijom, preuzimajući tako već uvriježenu praksu mnogih zapadnih društava. Ova ideja ima svoje duboke korijene u hrvatskoj prošlosti, iz jednostavnog razloga što su mnogi slavni izumitelji, znanstvenici, političari, glazbenici i književnici, koji nisu bili etnički Hrvati dali ogroman obol rastu i napretku hrvatskog društva, tj. osjećali su se Hrvatima iako to po samom rođenju uopće nisu bili.

Skupi li inicijativa „Narod odlučuje“ dovoljan broj potpisa kako bi proslijedila svoje prijedloge u Hrvatski sabor te pokrenula pitanje pri Ustavnom sudu o ustavnosti potencijalnih referendumskih pitanja, bit će to ujedno apel ne samo vladajućoj strukturi, već i ostalim zastupnicima hrvatskog parlamenta. Uostalom, skupili se ili ne skupi dovoljan broj potpisa, ovakva inicijativa sa svojim pojedinim nedostacima i manjkavostima ukazuje da su promjene izbornog zakona gotovo imperativ hrvatske politike, a buduća demokratizacija društva neizbježna. Zapravo, hrvatski narod pokazuje želju za promjenom, pa čak i pod cijenu velikog rizika.