DR. FRA TOMISLAV PERVAN: SVI SMO POZVANI RASTI U VISINE…

Francuski pisac Jean Giono napisao je djelce Čovjek koji je sadio drveće. Naime, negdje ljeti 1913. putovao je pisac u Provenceu, na obronke južnih francuskih Alpa. Susreo se s oštrom, surovom klimom, podneblje bijaše krajnje neprijazno, nepristupačno. Nadaleko nikakva stabla, posvuda osušena trava i poneki žbun. Nigdje potoka ni potočića, a nekamoli rijeke. Sela uvelike napuštena, kuće u ruševnom stanju. Preostali stanovnici bijahu jednako nervozni, neprijazni, borili se za život i golo preživljavanje u takvim neprilikama. Priroda bijaše jadna, susljedno i njezini stanovnici. U potrazi za izvorom susreo se Giono s nekim pastirom. Taj mu je dao piti i pozvao ga u svoju kolibu da s njim prenoći. Ispostavilo se da je bio poljodjelac koji je obrađivao zemlju, a u međuvremenu izgubio suprugu i sina jedinca. Došao u taj kraj i svaki dan je uz to što je čuvao ovce planinarskim štapom pravio rupe i sadio 100 hrastovih plodova. Plodove je naručivao, natapao ih u vodi dok ne nabubre i onda polagao u zemlju. Tri godine radi već taj posao te je u međuvremenu posadio preko stotinu tisuća žirova. Primilo ih se i izraslo oko dvadeset tisuća. Pisac je krajnje dirnut tim tihim, šutljivim čovjekom, gotovo pustinjakom, koji je neumorno radio svoj posao. Nije očekivao ni od koga hvalu ni zahvalu. Bio je uvjeren da čini pravu stvar za svoj kraj. Nakon Prvoga svjetskoga rata pisac je ponovno došao u taj kraj i već se iz daljine nazirala prava šuma. Mladi hrastovi su prorasli. Šuma se protezala u duljini od jedanaest a u širini od oko tri kilometra. Ponovno je susreo starca-pustinjaka koji mu je rekao da u međuvremenu sadi bukve, potom javore, a gdje je pretpostavljao da ima vode, i breze. Prestao je čuvati ovce da ne bi brstile mlade izdanke, posvetio se pčelarstvu.

Ponovno je prošlo dosta godina. Sad se čak i uprava šuma stala zanimati za novu šumu. Mislili su da je posrijedi prirodna obnova stabala. Godine 1935. šuma je bila više od 20 kilometara široka, već su se nazirala i pozamašna stabla. Nakon Drugoga svjetskoga rata pisac je ponovno došao u svoj zavičaj. Sad se sve promijenilo. Ponovno su potekli potoci, bilo je vode, vjetar koji je prije nemilo fijukao i nosio sve pred sobom, najednom se smirio. Zrak je bio ugodan. Moglo se živjeti. U sela se ponovno vratio život. Kuće su popravljene ili su nove napravljene, u vrtovima je bilo povrća i cvijeća. Ljudi su bili sretni. Isplatilo se ponovno doći u taj kraj i u njemu živjeti. Doskora se naselilo oko deset tisuća ljudi u okolini, a sve to zahvaljujući nesebičnosti i vjernosti jednoga pastira i pustinjaka, naoko čudaka, koji je osmislio svoj život te čija je jedina preostala životna radost bila saditi drveće te promatrati i diviti se kako raste, izrasta. Nakon deset godina šuma je nadrasla njega, a nakon dvadeset godina svijet se oko njega promijenio. Promijenili se i zemlja, i zrak, i nebo, a onda i sami ljudi.

Lijepa slika za stabla života i vodu života, divna slika za neuzdrmljivo povjerenje i radost što se život rađa, nastaje, u daleko većoj mjeri nego to možemo i slutiti. Jer, svi mi rastemo sa stablima, uzimamo od njih nešto što nadrasta rast, slijed i prolaznost godišnjih doba. Svaka godina donosi nešta nova. U širinu i visinu. I u mnogočemu nadrastaju samoga čovjeka i njegov život. Naše su šume stare do tristo godina, a ima stabala koja dožive i petsto, sedamsto ili pak masline koje znaju biti i tisućljetne. Ili pak američke sekvoje.

S pravom je zato stablo znamen nečega stamena, čvrsta, trajna, ali su ona istodobno i znamen života, promjene, pretakanja životne snage. Stablo kao znamen vlastitoga odrastanja, izrastanja, čvrstine. Pa i sam je Gospodin rado rabio organske slike sjetve, rasta, žetve da bi nam priopćio ono što mu je bilo na srcu, da bi nam saopćio bitne životne istine. Podignite oči i pogledajte kako su polja već spremna za žetvu… Dobro je on poznavao život onodobnih palestinskih ratara, njihov mukotrpni posao na poljima, znao je za blagoslovljene godine, ali i godine kad bi žetva podbacila tko zna s kojih razloga. Pogotovo je znana njegova prispodoba o sijaču koji gotovo bezbrižno sije sjeme u zemlju. Zna da svako zrno ne će uspjeti, ali vjeruje da će mnoga donijeti plod nakon klijanja, rasta i sazrijevanja. Isus smjera na svakoga od nas, na djelovanje Božje riječi i milosti u svakome ljudskom srcu. Treba se prepustiti bezbrižno Gospodinovoj ruci i žito jednom posijano donijet će svoj plod.

Ivan je Krstitelj rekao da se on mora smanjivati, a da sam Gospodin treba rasti (usp. Iv 3,30). Dade se to primijeniti i na svakoga od nas. U nama treba ono istinsko pravo stablo rasti i izrasti, onaj novi, budući čovjek, za vječnost, za život. Mora izrasti u pravu osobu. Svi smo pozvani rasti prema gore, u visine, prema nebu, unatoč životnim protimbama i oprjekama. Upravo nam se te slike nameću u ovo doba žetve, ali i svetkovine Velike Gospe – Marijine proslave u nebesima.

Fotografije: Ivan Ivić

Pogledajte i film nagrađen Oscarom