SJENA I PLAMEN

Piše: Zoran Hercigonja

SJENA I PLAMEN

(PS 91, 1-4)

“Tko prebiva u skrovištu Svevišnjega, počiva u sjeni Svemogućega. Govorit ću Gospodinu: ‘Ti si utočište moje i utvrda moja, Bog moj u koga se uzdam.’ Jer on će te izbaviti iz zamke ptičareve i od kuge pogubne. Perjem će te svojim zaštititi i pod krila ćeš se njegova skloniti; vjernost je njegova štit i obrana.”

Našao se tako čovjek usred ničega. Mrak ga je potpuno obavio, a strah u njemu počeo je rasti. Ostao je sam i napušten s hladnoćom koja se uspinjala njegovim rukama i nogama. Obuzet strahom i prividno napušten duboko je u sebi poželio plamen, topli i mekani plamen usred ničega. I plamen je procvjetao poput ranog poljskog cvijeća iz jedne pukotine mraka. Sjeo je uz plamen i protrljao dlanove. Isprva plamen ga je mazio svojom toplinom. No njegovi jezici postajali su sve veći kao i njegova razorna snaga. Uskoro je nadvisio čovjeka i predstavljao opasnost po njegov život. Veličina i sjaj privukli su ga no opečeni dlanovi pretvorili su ga u uplašenu životinju. Ustao je u strahu i uzdahnuo. Nekoliko  centimetara iza njega rasplinula se sjena i nastavila rasti. I dok je sjena rasla, plamen je počeo uzmicati i smanjivati se dok se posvema nije pokorio. Iako je izgledalo da se plamen smanjuje, zapravo čovjek je rastao sa svojom sjenom, Božjim dijelom rasta. Ono što počinje malo Bog uzdiže. Sjena nije odsutnost svijetla, nego sporedni čin Božje prisutnosti: dovoljno blizu da štiti, ali ne da spaljuje.