Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Preobrazba cijele osobe: Razmišljanje o enciklici „Lumen Fidei“

„Svjetlo vjere rasvjetljuje sve naše ljudske odnose … i prosvjetljuje društveni život. Prijeko je potrebno ponovno uvidjeti osobitu narav svjetla vjere, jer kada se njezin plamen ugasi, i sva ostala svjetla na koncu izgube na svojoj snazi.“

U lipnju ove godine obilježava se 10. obljetnica od objave prve enciklike pape Franje „Lumen Fidei“ (Svjetlo vjere). Enciklika je zanimljiva i značajna, jer označava prvu encikliku koju su zajedno napisala dvojica papa. Važna je i zbog toga što se njome obilježava pedeseta obljetnica Drugog vatikanskog koncila i dvadeseta obljetnica izdanja Katekizma Katoličke Crkve. Osim toga, dio je proslave Godine vjere, koja je trajala od listopada 2012. do studenoga 2013. Ukupno, „Lumen Fidei“ ima duboko ukorijenjenje u važnim povijesnim događajima i proslavama Crkve, ali istovremeno pruža suvremene teološke refleksije koje su relevantne za vjernike i svijet u kojem žive.

Papa Benedikt XVI. započeo je sastavljanje enciklike tijekom svog pontifikata, ali nije ju uspio dovršiti prije nego što je podnio ostavku. Papa Franjo, preuzimajući pontifikat, dovršio je dokument i dodao vlastite spoznaje i perspektive. „On je bio već gotovo dovršio prvi nacrt enciklike o vjeri. … preuzimam njegov dragocjeni rad i dodajem nekoliko vlastitih doprinosa“, objašnjava papa Franjo. To predstavlja jedinstvo i kontinuitet u papinskom nauku te pokazuje suradnju između dva pontifikata. Enciklika se, dakle, na neki način, oslanja, na učenja pape Benedikta XVI., a u njoj papa Franjo istražuje temu vjere kao svjetla vodilje u suvremenom svijetu. Tri riječi pape Franje – krenuti, graditi i ispovijedati – jasno su isprepletene kroz ovu encikliku kao putovanje, graditi i ispovijedati.

Enciklika se bavi suvremenim izazovima i problemima u društvu, kao i ulogom vjere u suočavanju s njima. To uključuje pitanja kao što su privatizacija vjere, gubitak transcendentnog osjećaja, relativizam istine i potreba za dijalogom s ateistima i agnosticima. Sveti Otac naglašava važnost vjere u suvremenom društvu jer ona ima moć osvijetliti i pružiti smisao ljudskom postojanju te voditi pojedince i društva prema istini, pravdi i ljubavi. Enciklika ističe i važan odnos između vjere i razuma te naglašava da vjera nije suprotstavljena razumu, već ga nadopunjuje i unapređuje.

Nažalost, često se vjera percipira kao privatna stvar, kao subjektivni glas koji bi se najbolje prešutio. No, takva tendencija da se vjera ograničava na osobnu razinu, bez prepoznavanja njezine društvene dimenzije, dovodi do opasnosti njezine marginalizacije. Privatizacija vjere je iskrivljuje i pretvara u karikaturu. Nasuprot tome, papa Franjo naglašava da su vjernici pozvani javno živjeti i braniti svoja vjerska uvjerenja, umjesto da ih izbjegavaju kao neugodan društveni tabu. Prema riječima Svetog Oca, život vjere je osobni i društveni odgovor na Božji poziv ljubavi.

„Vjera nije neki privatni čin, neko individualističko shvaćanje, subjektivno mišljenje, već se rađa iz slušanja i treba biti izgovorena i postati navještaj. … vjera pomaže shvatiti arhitekturu ljudskih odnosa jer shvaća njihov krajnji temelj i konačni cilj u Bogu, u njegovoj ljubavi, i tako rasvjetljuje umijeće građenja, pretgarajući se u služenje općem dobru.“

Kršćanin ne može odvojiti život vjere od stvarnog svijeta u kojem živi, radi i bori se za svoj život. „Za njega nikada ne može biti dovoljno voditi kršćanski život, koji je u praksi ograničen na klupu u župnoj crkvi i na nekoliko molitava kod kuće, bez da se osvrće na akutne probleme. … Pasivnost se više neće računati kao „vjera“ ili „prepuštanje“. … Takav stav čak nije ni čisto ljudski!“, napisao je Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“. Vjera ne odnosi se samo na crkveno “okruženje”, već i na društveno “okruženje”. Vjera znači da postoji posao koji treba obaviti: „Vjera nije predstavljena [misli se na Sveto pismo] samo kao putovanje nego i građenje, pripremanje mjesta u kojem će čovjek moći boraviti zajedno s drugima.“

Papa slikovito opisuje svjetlo vjere koristeći sliku pjesnika Dantea iz „Raja“. Ta slika izražava dublje značenje i simboliku svjetla vjere kao „žar što leti / i da poslije bukne kano oganj ljuti, / ko zvijezda s neba da u meni svijeti.“

„Vjera nas ne odvraća od svijeta i ne pokazuje se nevažnom glede stvarnih briga muškaraca i žena našega vremena. Vjera je uistinu dobro za svakoga, to je opće dobro. Njena svjetlost ne uljepšava samo unutrašnjost crkve, niti služi jedino za izgradnju vječnog grada na onom svijetu, već nam pomaže u izgradnji naših društava tako da ona mogu putovati prema budućoj nadi.“

U središtu encikličkog razmišljanja o vjeri nalazi se uvjerenje da „vjera otkriva u Božjoj ljubavi očitovanoj u Isusu temelj na kojem počiva stvarnost i njezino krajnje odredište.“ Vjera ukorijenjena u Kristovom vazmenom otajstvu ne poriče niti zanemaruje patnje svijeta, već nastoji donijeti službu nade i ljubavi, posebno najpotrebnijima i napuštenima. „Vjera nije svijetlo koje raspršuje sve naše tmine, nego svjetlo koje vodi naše korake u noći, i to je dovoljno za put.“ Enciklika navodi da su znanost i vjera komplementarne: „Pozivajući na divljenje dubokom misteriju stvorenog svijeta, vjera proširuje horizonte razuma da bolje rasvijetli svijet koji se otvara znanstvenom istraživanju.“ U enciklici se istina promatra kao izravna i nedvosmislena teza. Prema tom stajalištu, istina ima centralno mjesto, prenošena putem apostolskog nasljeđa, „jer učiteljstvo jamči doticaj s prvobitnim izvorom i tako nam pruža sigurnost da imamo doticaj s Kristovom riječi u njezinu netaknutom obliku“. To, naravno, nije nova tvrdnja, ali je vrijedno spomena s obzirom na trenutne rasprave o ulozi i autoritetu teologa u odnosu na hijerarhijski magisterij.

Enciklika ukazuje da je bit Očenaša naučiti „dijeliti Kristovo duhovno iskustvo i na sve gledati Kristovim očima“. Ovo je lijepo; ona spaja temeljne iskustvene, intelektualne i društvene zadaće koje objašnjava enciklika. „Vjera nije samo gledati Isusa, već gledati stvari s Isusove točke gledišta, onako kako ih on vidi … .“ Vjera „sve više pomaže poštovati prirodu“. Nadalje, „vjera također pomaže pronaći modele razvoja koji se ne temelje samo na stjecanju koristi i zarade“. Važan element je mogućnost oprosta: „Opraštanje postaje moguće kada otkrijemo da je dobro uvijek prije i jače od zla …“

Ukupno uzevši, enciklika „Lumen Fidei” pruža duboko teološko razmišljanje o vjeri, njezinoj važnosti i njezinom odnosu sa suvremenim društvom. Ona poziva vjernike da prodube svoju vjeru, žive je svjedočeći u svijetu i nastojeći donijeti svjetlo nade i ljubavi u svoju zajednicu. Poziva ljude da otvore uho srca i poslušaju glas Božji, da prepoznaju važnost koraka koje trebaju poduzeti u vjeri, čak i prije nego što u potpunosti shvate i razumiju. Vjera vodi prema spoznaji Boga i njegovoj objavi, a istinsko razumijevanje dolazi kao plod te vjere i Božje milosti koja nam se daruje.

Glavna ideja koja se provlači kroz tekst je da čovječanstvo treba transcendentnu stvarnost Boga, koji se susreće s čovjekom u njegovoj povijesti kako bi mu otvorio nove horizonte i omogućio da bude potpuno čovjek. Enciklika pruža temelj za važan dijalog s mnogim ateistima i agnosticima, koji su posvećeni duboko etičkom humanizmu i stvaranju boljeg svijeta, jer „svi oni koji krenu putem činjenja dobrih djela drugima, već se približavaju Bogu.“

Napomena: Važno je istaknuti da su enciklike važan dio nauka i učenja Katoličke Crkve te da pružaju smjernice za vjernike u različitim aspektima života. Mnogi vjernici možda nisu svjesni postojanja ili sadržaja određene enciklike. Nedostatak jasnog i angažiranog vodstva u promicanju enciklika može dovesti do njihovog zanemarivanja. Ohrabrenje, objašnjenje i primjena enciklika od strane crkvenih vođa mogu biti ključni faktori za njihovu recepciju i prihvaćanje. Stoga je važno poticati svijest, razumijevanje i primjenu enciklika kako bi one bile integralni dio duhovnog razvoja katoličke zajednice. Papa Pio XII. u enciklici „Humani generis“ kaže: „Ne smije se misliti, da ono što je izneseno u encikličkim pismima također ne zahtjeva, samo po sebi, prihvaćanje, zato jer pape u pisanju takvih pisama ne primijenjuju vrhovnu moć svog učiteljskog autoriteta. Oni ta pitanja poučavaju običnim autoritetom poučavanja, za koja vrijedi: Tko vas sluša, mene sluša.“