KRIST JE DALEKO VIŠE OD JOŠ JEDNOGA SLAVNOG FILANTROPA, A NJEGOVA CRKVA SVETA JE INSTITUCIJA

EKLEZIOLOGIJA DANAS

Tracey Rowland

15. listopada 2024.

Preveo i priredio  – dr. fra Tomislav Pervan OFM

Povjesničar s Cambridgea Richard Rex primijetio je da je prva velika kriza u kršćanstvu bila oko naravi Presvetoga Trojstva, posebno kad je bila u pitanju narav osobe Isusa Krista, pa otuda i rane kristološke hereze. Druga velika kriza, povezana s reformacijom, odnosila se na narav same Crkve. To je za sobom povuklo protestantski napad na sakramentalnost i svetu hijerarhiju. Treća velika kriza, primjećuje Rex, jest ona koja i danas traje, a vezana je uz prirodu ljudske osobe. Ovdje se konkretna pitanja vrte oko činjenice spolne razlike između muška i ženska. Ima li ikakvo teološko značenje razlika između muškosti i ženstvenosti?

Ovaj pregled povijesti crkvenih kriza veoma je pronicljiv, ali bi se moglo nadodati da unutar Katoličke Crkve danas kriza nije ograničena samo na pitanja antropologije. Naprotiv, prava se bura podignula među različitim granama teologije. U nekim slučajevima, kriza je nastala jer su elementi katoličke intelektualne tradicije koji bi trebali stajati u simbiotičkom odnosu odvojeni jedni od drugih i ostavljeni u nekoj vrsti slobodnog plutanja.

Na primjer, moralna teologija je odvojena od dogmatske teologije. Jednostavno, polje fundamentalne teologije koje podupire sve ostale grane katoličke teologije bilo je intelektualno bojno polje u posljednjih pola stoljeća. Unutar katoličkih teoloških akademija ne postoji zajedničko suglasje oko takvih “građevnih blokova” kao što su odnos između prirode i milosti, vjere i razuma, povijesti i ontologije, Svetog pisma i tradicije, te načela koja bi trebala ravnati i voditi biblijsku egzegezu.

Ne samo da su ti odnosi predmet akademske rasprave, već se i sami pojedinačni koncepti diljem svijeta katoličke znanosti ne shvaćaju na isti način. Ne postoji, na primjer, zajedničko slaganje oko ključnih pojmova kao što su “milost”, “sakrament”, “tradicija”, pa čak i “svećenstvo”. Ideje poput shvaćanja svećenika kao “alter Christus” (‘drugi Krist’) neki prihvaćaju, dok drugi odbacuju. Neki znanstvenici vjeruju da svećeništvo podrazumijeva ontološku promjenu u primatelju sakramenta, dok drugi vjeruju da je ta ideja srednjovjekovna besmislica. Neki znanstvenici čitaju Sveto pismo kroz prizmu suvremenih društvenih teorija kao što su historijsko kritička metoda ili teorija ili široka raznolikost feminističkih teorija, dok drugi prihvaćaju učenje koje je predstavljeno u dokumentu Tumačenje Biblije u Crkvi (1993), publikaciji Papinske biblijske komisije, koja je izričito kritična prema korištenju marksističkih i feminističkih društvenih teorija.

Usred tolikog neslaganja papa Franjo je potaknuo niz sinoda na kojima zagovornici alternativnih teoloških vizija i temeljnih načela mogu podastrijeti svoje poglede. Iako je tijekom stoljeća bilo mnogo sinoda, u prošlosti su pozivani kao sudionici na sinodama biskupi i znanstvenici s nekim akademskim autoritetom na području o kojem se raspravljalo. Međutim, suvremeni oblik sinoda uključuje članove laike koji su neprijateljski raspoloženi prema magisteriju i njegovu naučavanju. Nekima je dovoljan kriterij za uključivanje na takve sinode već sama činjenica što su na platnom popisu Crkve.

To je bez presedana i dogodilo se unatoč činjenici što su dva dokumenta Međunarodne teološke komisije – Sensus Fidei u životu Crkve (2014.) i Sinodalnost u životu i poslanju Crkve (2018.) – ponudila popise kriterija koje treba zadovoljiti prije nego što se za bilo kojeg člana laika može smatrati da posjeduje sensus fidei (osjećaj vjere). U oba popisa vjernost  crkvenom nauku nužan je kriterij. To je zato što je Crkva nešto sasvim drugo od debatnog društva.

Prema riječima Hansa Maiera, postoji analogija između onoga što ustavni pravnici nazivaju bloc incontestables (blok nespornih ideja ili prijedloga), koji postavljaju granice za svaku raspravu o ustavnom pravu, i onoga što teolozi nazivaju poklad vjere ili učenja Isusa Krista, koji je (po)stavio granice teološkim prijeporima. Nikada prije u crkvenoj povijesti pojedinci nisu bili pozivani da ponude svoja mišljenja utemeljena ni na čemu drugom pouzdanijem osim svojih osjećaja i nikada prije pukim osjećajima (koji se reklamiraju kao poticaji Duha Svetoga) nije bilo dopušteno da nadjačaju Sveto pismo i tradiciju.

Značajan sociološki razvoj u proteklih pola stoljeća bilo je zapošljavanje katolika laika u crkvenim ustanovama, agencijama, školama, sveučilištima i bolnicama. Kako su se zvanja  za redovnički život nakon 1960-ih naglo smanjila, novi naraštaj katolika laika preuzeo je mjesto redovnika u upravljanju crkvenim ustanovama. U isto vrijeme mnoge su takve ustanove počele primati sredstva od svjetovnih vlada. Zemlja u kojoj je takav razvoj najizraženiji jest Njemačka.

Statistika iz 2022. godine pokazuje da Katolička Crkva u Njemačkoj zapošljava približno 650.000 ljudi. Njih 150.000 radi izravno u Crkvi na pastoralnim radnim mjestima i u upravi, a to uključuje i svećenstvo. Oko petsto tisuća radi u drugim crkvenim ustanovama poput škola i bolnica. Katolička crkva u Njemačkoj ima oko 22 milijuna vjernika, od kojih oko 1,2 milijuna nedjeljom prisustvuje bogoslužjima (ponekad u obliku molitve kada nema svećenika). Frankfurter Allgemeine Zeitung nedavno je objavio anketu provedenu među katolicima i evangeličkim protestantima. U obje denominacije postotak onih koji vjeruju da se “Bog objavio u osobi Isusa iz Nazareta” jest otprilike 30%. Međutim, u obje denominacije blagoslov homoseksualnih parova prihvaća ili podržava njih približno 85%. Još jedna činjenica, god. 2022. rekordnih 522.821 katolika formalno je napustilo Crkvu u Njemačkoj.

Njemački Synodaler Weg (Sinodalni put) bio je sekundarna, posljedična manifestacija takva stanja stvari. Iako Crkva u Njemačkoj zapošljava stotine tisuća osoba zbog državnog financiranja kroz sustav oporezivanja “Kirchensteuer”, njihovo zapošljavanje ni na koji način nije sinonim za katoličko vjerovanje i praksu. Značajan prijedlog Nijemaca koji se identificiraju kao “katolici” ima problema s prihvaćanjem vjere u Kristovo božanstvo, a da ne spominjemo mnoge druge manje središnje elemente u katoličkoj intelektualnoj tradiciji. Teško je razumjeti kako će pozivanje takvih ljudi na nacionalne razgovore i ‘sinode’ učiniti bilo što od toga da se riješi ono što je u osnovi kriza vjere i vjerovanja.

Jedno od objašnjenja za duhovnu katastrofu katoličke Crkve u Njemačka jest da je generacija neposredno nakon Drugog svjetskog rata trebala narativ da objasni kako je nacistički režim mogao preživjeti više od desetljeća i kako se holokaust mogao dogoditi po rukama njemačkih časnika. Narativ koji su mnogi prihvatili, osobito u neposrednoj poslijeratnoj generaciji, pružila je kritička teorija Frankfurtske škole koja je bila neprijateljska prema konceptima poput objektivne istine i društvene hijerarhije.

Kada se kritička teorija primijeni na analizu crkvenog upravljanja, ona potiče dekonstrukciju svete hijerarhije. Ona “demitologizira” papinstvo, svećeništvo i episkopat te promiče demokratizaciju Crkve u smjeru kongregacionalizma. Te ideje nisu bile popularne samo u Njemačkoj, već i u Nizozemskoj i Belgiji. Proširile su se i u druge zemlje kanalima studenata koji su doktorirali na teološkim fakultetima ili akademijama u Njemačkoj, Nizozemskoj i Belgiji, posebice Njemačkoj i Belgiji. Povijesna je činjenica da je svaki pojedini intelektualni protagonist pokreta teologije oslobođenja (koji se u biti smatra latinoameričkim pokretom) stekao doktorat na europskim (uglavnom njemačkim i belgijskim) sveučilištima. Zaključno, teologija oslobođenja je “made in Germany”!

Drugi njemački fenomen jest utjecaj Immanuela Kanta. Kant je želio odvojiti teologiju od filozofije te tako odvojenu teologiju marginalizirati, a zatim braniti kršćansku moralnu tradiciju pozivajući se samo na razum, bez kontaminacije teološkim načelima. To je dovelo do onoga što teolozi s njemačkog govornog područja nazivaju “moralizmom” – prikazom kršćanske vjere kao moralnog kodeksa. Iako je istina da katolička vjera uključuje mjesto za moralnu teologiju, moralna teologija nije cilj niti svrha kršćanskog života. Svrha ili svrha kršćanskog života je sudjelovanje u životu i ljubavi Presvetog Trojstva. Katolički “moralni kodeks”, da tako kažemo, jedan je element u sredstvima da se to postigne – on je sredstvo, a ne cilj.

Istraživanje sociologinje Julie Pagis o vođama studentskih protestnih pokreta 1968. zaključuje da su mnogi od tih studenata koji su postali marksisti odgajani u kršćanskim obiteljima. Značajno je da je obilježje takvih obitelji bilo to što je kršćanstvo djeci predstavljeno kao moralni kodeks. Moglo bi se reći da su studenti buntovnici odgojeni na kantovskom stilu kršćanstva čak i ako su bili kršteni katolici. Nakon što su stigli na sveučilište, zadržali su želju da budu moralni ljudi, ali su više voljeli moral marksizma, s njegovim naglaskom na oslobađanje “žrtava društvenog ugnjetavanja” nego moral Crkve. Dostupnost kontracepcijskih pilula otuđila je generaciju 1968. od kršćanske moralne teologije.

Jedan od rezultata bio je taj da su mnogi katolici srednje klase upijali elemente marksističke društvene teorije u svoje intelektualne okvire,  dok su ignorirali učenje Crkve u pitanjima koja se odnose na spolni moral. Taj je razvoj bio središnja tema djela talijanskog filozofa Augusta del Nocea. Del Noce je shvatio da marksizam “nove ljevice”, koju tipiziraju ljudi poput Antonija Gramscija i društvenih teoretičara Frankfurtske škole, “doseže mnogo dublji oblik areligioznosti od [jednostavne] ateističke negacije, i u ovom obliku povezuje sebe s buržoasko-sekularnim duhom stjeranim do svoga konačnog zaključka.”1)

Ukratko, del Noceov je uvid bio da je suvremeni liberalni katolicizam izgrađen na savezu buržoasko-sekularnog duha, od posebnog interesa za uzlaznom društvenom mobilnošću, s oblicima novoga lijevoga marksizma. Stoga je logično da napadi na tradiciju moralne teologije, a posebno moralne teologije svetog Ivana Pavla II., sa strane znanstvenika (pretežno klerika) koji se identificiraju kao “katolici”, gotovo uvijek imaju oblik pozivanja na društvene znanosti i odgovarajuće umanjivanje autoriteta Svetoga pisma.

Ovaj utjecaj saveza buržoasko-sekularnog duha sa strujama novog lijevog marksizma unutar katoličkih akademija i unutar katoličkih obitelji te katoličkih agencija naveo je afričke katoličke vođe na žalovanje zbog činjenice da su katolici prvog svijeta (katolici u zapadnoj Europi i Anglo-sfera) postali sinkretistički. Drugim riječima, legitimni elementi katoličke vjere zapleli su se u koktel intelektualnih ideja apsorbiranih iz neprijateljskih tradicija. Taj sinkretizam, koji predstavlja oblik idolopoklonstva, značajan je uzrok zastrašujuće niske stope sudjelovanja u sakramentalnom životu Crkve i jednako zastrašujuće malog broja mladih u zemljama prvoga svijeta koji ulaze u svećeništvo i redovnički život. Opći afrički stav je “po plodovima ćete ih prepoznati”, a sijanje sjemenja je, da tako kažemo, u mjestima poput Njemačke i Belgije gotovo potpuni promašaj. Ima nešto sterilno u liberalnom njemačkom katolicizmu.

Drugi način gledanja na problem jest tvrdnja da se arhetipski njemački sinkretizam svrstava, svjesno ili nesvjesno, uz oblik humanizma koji je Gottlieb Söhngen opisao kao humanizam contra crucem — humanizam koji izbjegava asketizam i zazire od samopožrtvovne ljubavi — humanizam koji se želi kloniti križa.

Da ne bih bila optužena da sam nepravedna prema njemačkim katolicima, treba biti jasno da smatram Josepha Ratzingera i druge Nijemce u njegovu intelektualnom krugu, kao što je gore spomenuti Gottlieb Söhngen, za crkvene naučitelje koji su ponudili točnu dijagnozu duhovnih patologija u podlozi suvremene krize. Na toliko se načina Ratzinger našao u epicentru oluje suvremene fundamentalne teologije. Njegova povremena obraćanja, homilije i eseji mogu se složiti u jednu cjelinu tako da  tvore patološki izvještaj o imploziji katoličke vjere u Europi te mogu ponuditi stvarni putokaz iz labirinta što ga je stvorilo nekoliko stoljeća njemačkih pokušaja da poboljšaju ljudski život bez utjecanja Bogu.

U homiliji izrečenoj 1959. mladi profesor Joseph Ratzinger opisao je prvi dan Božića kao “zimski solsticij svjetske povijesti”. Krist je nešto više od još jednoga moralnog učitelja ili slavnog filantropa, a njegova Crkva – uključujući svećeništvo, Petrovu službu i episkopat – sveta je institucija, a ne još jedna multinacionalna agencija za socijalnu skrb.

Da citiram §766 Katekizma Katoličke Crkve, koji je samo jeka iz Lumen Gentium §3:

Crkva je prvenstveno rođena iz Kristova potpunog sebedarja za naše spasenje, anticipirana u ustanovljenju Euharistije i dovršena na križu. “Postanak i rast Crkve simboliziraju krv i voda koje su tekle iz otvorena boka raspetoga Isusa”. “Jer upravo je iz Kristova boka, dok je spavao snom smrti na križu, izašao ‘čudesni sakrament cijele Crkve’”. Kao što je Eva nastala iz boka usnulog Adama, tako je Crkva rođena iz probodenog srca Kristova koji je mrtav visio na križu.

Dakle, što nam sada i danas treba?

Pa prvo, moramo se boriti na sakramentalnom terenu. Trebamo staviti svoju vjeru u molitvu i sakramente.

Drugo, moramo biti kritični prema konceptu Crkve kao prvenstveno filantropske institucije.

Treće, trebamo izbjeći zamku razmišljanja o katoličkoj vjeri kao pukom moralnom okviru. Da, ona ima svoj moralni okvir, ali taj je okvir infrastrukturna potpora našemu odnosu prema Presvetom Trojstvu, što je primarna stvar za biti-kršćanin.

Četvrto, moramo početi postavljati pitanja o tome jesu li sinode samo debatni klubovi gdje ljudi mogu promovirati bilo koju ideju koja im odgovara ili je sama vjera nešto što nam je već dano i može se samo primati i predavati, a ne stalno rekonstruirati. Pitanje je, drugim riječima, postoje li neka učenja koja se jednostavno ne mogu odbaciti, jer su dio samoga pologa vjere.

Peto, dok nove povijesne situacije mogu postavljati nove izazove za prakticiranje vjere i mogu poticati razvoj magisterijalnog učenja, kao što je, npr. pronalazak kontracepcijskih pilula bio veliki poticaj za kateheze sv. Ivana Pavla II. o ljubavi, sama istina se ne mijenja. Kao što je Joseph Ratzinger rekao u svojim Načelima katoličke teologije:

„Sjedište svake vjere je, dakle, memoria Ecclesiae, sjećanje Crkve, Crkva kao pamćenje. Postoji kroz sva doba, ono raste i slabi, ali nikada ne prestaje biti uobičajeno mjesto vjere… može postojati jačanje ili slabljenje, zaborav ili sjećanje, ali nikakvo preoblikovanje, rekonstrukcija istine u vremenu.

Tracey Rowland ima Katedru za teologiju Sv. Ivana Pavla II. na Sveučilištu Notre Dame (Australija). Godine 2020. osvojila je Ratzingerovu nagradu za teologiju, a 2023. imenovana je u Papinsku akademiju društvenih znanosti. Ovo je izvadak je iz njezina predgovora njezinoj posljednjoj knjizi: Unconformed to the Age: Essays on Ecclesiology (Steubenville: Emmaus Academic, 2024.).

• Augusto del Noce, The Age of Secularization (Montreal: McGill-Queen’s University Press, 2017), 242.

Izvor: https://whatweneednow.substack.com/p/ecclesiology-today

Preveo i priredio  – dr. fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 28. listopada 2024.