OGOVARANJE I TRAČ

Piše: Frano Prcela, OP

Nije nam potreban osobit intelektualni napor kako bismo zaključili da je ogovaranje načelno štetno ponašanje. Do tog zaključka, čvrsto se nadam doći ćemo bili mi vjernici ili ne.

++++++

Poglavar Katoličke crkve, papa Franjo voli direktan govor i slike koje nas ne ostavljaju ravnodušnima. Upravo za vrijeme jednog susreta s redovnicama i redovnicima papa je izjavio kako su oni koji tračaju i ogovaraju svojevrsni teroristi, jer bacaju riječi poput bombi. Snažna, čak što više drastična slika!

Rijetki su oni koji se neće načelno složiti s tom tvrdnjom. Međutim, koliko god se pak radilo o poantiranoj izjavi ona također nije ništa manje i opasna konstatacija. Naime, svako poopćavanje je također i opasno pojednostavljivanje.

Međuljudski odnosi su nadasve nešto kompleksno. Da bismo ih razumijeli potrebne su nam ponekad doduše pojednostavljene slike, no nadasve i one logičnog razlučivanja uzroka i posljedice, razumijevanja otkud, zašto i uopće kako nastaju tračevi i ogovaranja.

Načelno je potrebno reći kako svaki govor o drugima, odsutnima, nije odmah i ogovaranje. Da se pak uglavnom naši razgovori o trećima prometnu u loše, negativne besjede o njima, nažalost to je također notorna činjenica.

Stoga se nameće pitanje, zašto u našim susretima bježimo od nas i trčimo onamo kamo nismo pozvani i gdje smo, ne samo beskorisni. nego i destruktivni?

U međuvremenu postoji nekolicina znanstvenih socioloških istraživanja o traču i ogovaranjima. Neke od njih sam imao priliku čitati i nisam se mogao načuditi s jedne strane do kojih sve zaključaka dolaze istraživači, te s druge strane kako njihovi ispitanici opravdavaju svoje razgovore o trećima, odsutnima. Tu je između ostalog npr. riječ o tome kako tračevi opuštaju, zatim da je cilj ogovaranja pridobiti istomišljenike, nadalje da isti smanjuju frustracije nakon neke stvarne ili tobožnje nepravde.

Vrh sante leda logične nelogičnosti navedenog fenomena čini tvrdnja kako većina tvrdi da je ogovaranje društveno nepoželjno ponašanje te ujedno kako opet više od polovice svojih razgovora većina ljudi svodi na trač i ogovaranje.

Nije nam potreban osobit intelektualni napor kako bismo zaključili da je ogovaranje načelno štetno ponašanje. Do tog zaključka, čvrsto se nadam doći ćemo bili mi vjernici ili ne.

No, svejedno ostaje pitanje: zašto većina pribjegava ogovaranju?

Teško je na to dati sveobuhvatan odgovor. Dijelić tumačenja sam prethodno spomenuo. Kako kod svih naših radnji i govora tako i kod ogovaranja doći do odgovara na pitanje krajnjeg cilja može nam pomoći ući u trag tom problemu. Floskule nam pri tom ne pomažu. Kako floskule o začetnicima trača tako i one isključivo pozitivne fraze o drugima odnosno pobožna pozivanja na lijep govor o drugima.

Ogovaranje je bez sumnje dvostruka zabluda, varka (varanje!) – kao što već sam drugi dio riječi kaže, ogo-varati: u prvom redu varamo sebe same gradeći svoj tzv. pozitivan imidž kod sugovornika na što lošijoj slici o trećoj osobi. Ujedno sebe varamo zauzimajući se za loš glas o osobi koja je predmet našeg ogovaranja. U obadva smo slučaja dugoročno gledano gubitnici, a ne toliko osobe koje klevećemo.

U konačnici, ključno za sve odnose je načelan stav: u drugome ne vidjeti samo suparnika i konkurenta, nego i dar, obogaćenje. Sukladno tome možemo se veseliti drugome i zbog drugoga, ili pak u njemu vidjeti samo opasnost za naš takozvani ugled.

Na nama je da se odlučimo: možemo pričati o drugima ili pak razgovarati s drugima. Ako pak nemamo o čemu pričati onda možemo i zašutjeti, jer tišina nije kraj komunikacije nego preduvjet svakog govora i razgovora!