FR. FRANO PRCELA: JE LI ZDRAVLJE BAŠ NAJBITNIJE?

Piše: Frano Prcela, OP

Ne volim superlative. Čini mi se da superlativi očekuju samo aplauz i divljenje. Još nekako mogu razumijeti ushit zbog nekog superlativa u kontekstu sporta, ali superlativi u svakodnevnom, nespektakularnom životu sputavaju i potiču nas na pasivnost.

Uspjesi mjereni brojkama još donekle opravdavaju trenutni epitet u obliku naj, naj. Međutim bilanciranje života i uopće vrijednosne ljestvice življenja upravo sa superlativima vrlo brzo se prokažu ne samo beskorisnim poslom nego i dalekosežnom zabludom.

Spletom osobnih okolnosti u zadnje vrijeme sam se naslušao doskočice odnosno želje i vapaja u formi superlativa: „Najbitnije je zdravlje!“.

Rođendanske čestitke, jubilejska slavlja, značajne odluke u životu sve to je intenzivno popraćeno s željom za dobrim zdravljem, jer navodno je zdravlje najbitnije. Kao da je zdravlje odlučujuće i ujedno pretpostavka za sve drugo. Nikad u povijesti čovječanstva se zdravlju nije pridavala tako značajna, odlučujuća važnost za kvalitetu, pa i smisao života. Nešto tako slučajnog i krhkog, kao što je zdravlje danas je postalo ključno dobro, a izgleda i nedostižni cilj.

Slažem se da je zdravlje važno, pa čak i bitno. No, je li zdravlje uistinu baš najbitnije? Nisam siguran da će na to potvrdno odgovoriti mnogi naš suvremenik, koji je dobrog zdravlja ali nije sretan, bez ugleda i na rubu društva, ili čak živi život bez elementarnog dostojanstva. Čemu dobro zdravlje, pa čak i ono pod predznakom superlativa, tj. najkrepkije zdravlje kad si isključen i ne osjećaš se voljen?

Postavlja se pitanje: Što je zapravo zdravlje?

Svjetska zdravstvena organizacija na slijedeći način definira što je zdravlje: Potpuno tjelesno, duševno i socijalno dobro osjećanje.

Zanimljivo. Hm… Po toj definiciji izgleda da nitko na svijetu nije posvema zdrav.

Najkasnije na ovom mjestu bi misleći suvremenik tezi kako je zdravlje najbitnije – sportskim riječnikom rečeno – trebao dodijeliti barem žuti karton.

Što nam je činiti?

Zdravlje je na neki način okvirna pretpostavka za život, ali nipošto i život sam. Postoji smisao života i u bolesti, pače povrh zdravlja kako ga si mi zamišljamo. Jer kad bi jedino zdrav čovjek bio potpuna odnosno stvarna osoba, onda bi osobe s neizliječivim bolestima i uopće s tjelesnim i inim ograničenjima bili doduše ljudi, ali ne stvarni ljudi odnosno cjelovite osobe.

Unatoč našoj želji i čežnji za zdravljem kao bitnim ili odlučujućim kriterijem, zdravlje, dakle, po sebi nije i ne smije postati ključna životna vrijednost. U protivnom jednim takvim stavom prije ili kasnije postavit ćemo svaki život i svaku osobu u pitanje – pa tako i nas same.

Jer u konačnici onaj i samo onaj je čovjek – uvjetno rečeno – zdrav koji sa svojim ograničenjima, dakle bolestima, donekle može sretno živjeti.

A to se tiče svih nas, bez iznimke. (Časopis MI)