Piše: fra Luka Marković

Čitam prije dva dana izjavu ekonomskoga analitičara Faruka Hadžića kako u BiH živi svega 2,7 milijuna stanovnika. Problem nije toliko u samom broju koliko u prosječnoj starosti onih koji još uvijek nisu potražili utočište u nekoj od zapadno-europskih zemalja. Ukoliko se proces iseljavanja nastavi nešto većom brzinom, mogla bi BiH pasti na dva milijuna stanovnika. Nakon što su pojedine europske zemlje promijenile uvjete za dobivanje radne dozvole, za očekivati je još masovniji odlazak Bošnjaka i Srba.

Političare ne zanima

Očito je da aktualne političare kod sva tri naroda i njihove poslušnike, koji su se dobro uhljebili, to i ne zabrinjava previše. A ne zabrinjava ih jer ne poznaju osnovna pravila funkcioniranja jednoga društva. Misle da se na ovaj način može u nedogled vladati. Fitilj u lampi gori dok ne sagori. I društvo kao što je bosanskohercegovačko može preživljavati samo onoliko dugo dok postoje fondovi za krpanje onoga najnužnijega. To ne može dugo potrajati, jer se ti fondovi ne pune poput onih u bogatijim i odgovornijim državama, nego tako da se sve slijeva u jednu kasu iz koje se pokušava namiriti ono što se namiriti mora, kako bi se odgodili socijalni nemiri.

U Njemačkoj za jednoga umirovljenika rade 3,5 uposlenika koji uplaćuju novac u mirovinski fond. U BiH je otprilike umirovljenika gotovo onoliko koliko i radnika.

U bogatijim zapadnim zemljama zdravstvo funkcionira na sličan način kao i mirovinski fond. Radnici uplaćuju doprinose u različite kase iz kojih se financira zdravstvo. U BiH zdravstvo, iako je degradirano na prosječno afričko i azijsko stanje, preživljava također zahvaljujući obilnoj pomoći iz državnoga proračuna.

Promatrajući stvar s ekonomskoga gledišta BiH već odavno ne postoji kao funkcionalna država. I kad se u obzir uzme sve veći odlazak za rad sposobnih, mladih ljudi, koji danas pune proračune i fondove bogatih država, stanje postaje alarmantno.

Pitanje je samo vremena kad će fitilj konačno dogorjeti i država se naći u potpunoj tami.

Rat nije moguć?

A tama može biti jako opasna. U tami se ljudi ne snalaze. Postaju agresivni i nepredvidivi. Traže krivca. Isti oni političari koji čine sve da u BiH nestane svjetla, normalnih uvjeta za život, prepoznat će krivce u onim drugima. Dogodit će se nešto slično kao i pred rat u 1990-im godinama. Nešto od te opasnosti nazire se već sad u ovoj polutami koja vlada na prostorima Bosne i Hercegovine. Varaju se oni koji misle da je rat na prostorima BiH nemoguć. Čovjek je iracionalno stvorenje kojemu povijest nije uvijek učiteljica. Dovoljno je pratiti medije pa da postane jasno što bi se moglo dogoditi u onom trenutku kad fitilj dogori i u potpunosti nestane svjetla, kad se ne budu mogle isplaćivati niti sadašnje mizerne mirovine.

Političari se ipak pripremaju za to opasno vrijeme. Svakodnevno se može čitati u poslušnim medijima kako su za sve krivi oni drugi, oni koji ne pripadaju njihovoj naciji, vjeri ili ideologiji.

U Federaciji Bošnjaci za sve krive Hrvate, a Hrvati Bošnjake. Na državnoj razini za Bošnjake su za sve krivi Hrvati i Srbi, a za Srbe i Hrvate Bošnjaci. Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se pita tko je tu lud, zbunjen, a tko normalan.

Je li barem narod normalan?

Narod bi trebao biti normalan. Ali očito da ne djeluje tako. Da je normalan shvatio bi svu tragediju politike koja se vodi zadnjih desetljeća. Kako shvatiti uvjerenje da političari iz vlastitoga naroda imaju uvijek pravo? Kako shvatiti to da nedostaje ona kreativna kritičnost prema pogrješkama unutar vlastitoga naroda?

Kako shvatiti to da se ne može naći nitko među Bošnjacima tko bi napokon shvatio da ovo otezanje oko rješavanja hrvatskoga pitanja šteti i samom bošnjačkom narodu? U čemu je problem da Hrvati biraju svoje predstavnike?

Čović daje u zadnje vrijeme vrlo optimistične izjave o mogućem sporazumu s SDA. Čim se njegove izjave pojave, Izetbegović to demantira na jedan vrlo bahat i bezobrazan način. Čudi se da Hrvati zahtijevaju izbor vlastitih političkih predstavnika. Tko bi to trebao zastupati Hrvate? Oni koji misle da je za BiH najbolje rješenje vezanje uz Erdoganovu Tursku? Ili možda oni koji se od vremena do vremena, po potrebi, deklariraju Hrvatima kako bi u Domu naroda zauzeli hrvatske pozicije i jednoga dana pomogli dokidanju županija?

Dobro bi bilo kad bi Bošnjaci napokon shvatili da u toj čitavoj igri Hrvati nisu ludi, ali su zbunjeni njihovim odobravanjem onoga što Izetbegović radi. Zbunjeni su da takvu politiku podupiru i oni među Bošnjacima koji se boje njegove sprege s Erdoganom.

Ispada, na prvi pogled, da je u toj čitavoj igri Dodik onaj pametni. On srbuje s Vučićem dok se Čović i Izetbegović natežu oko onih etničkih pitanja koja su u svakoj civiliziranoj državi riješena.

Možda se njih dvojica samo poigravaju s Hrvatima i Bošnjacima, jer znaju da će biti suvišni u BiH istog onoga trenutka kad se riješi hrvatsko pitanje, a time i bošnjačko. Kad se Hrvati i Bošnjaci malo ozbiljnije pozabave Republikom Srpskom.

Čudno je kako ljudi ne shvaćaju da nitko ne želi živjeti u državi u kojoj se zapošljavaju samo politički podobni kod sva tri naroda, u državi koja ubrzo neće moći isplaćivati mirovine, te u kojoj samo političari i njihovi poslušnici financijski dobro stoje.

Sekularni Bošnjaci trebaju poduprijeti Hrvate

Možda Izetbegović i Čović čekaju da ovaj prvi ovlada Bošnjacima, pa da se dogovore? Na to upućuje i Izetbegovićev pokušaj da na svaki način ovlada svim bošnjačkim kantonima, pa i onim Sarajevskim. Ponekad se dobiva dojam da su mu sekularni i umjereni Bošnjaci veći problem od Hrvata i Srba. Samo se u tom kontekstu mogu shvatiti riječi u jednom tekstu njemu bliskoga tjednika Stav, kako je lakše deset muha nagovoriti da idu jedna za drugom nego deset Bošnjaka. Očito da ne misle svi Bošnjaci isto.

Dobro bi bilo kad bi ti koji ne misle isto kao Izetbegović napokon poduprli Hrvate u njihovim pravednim zahtjevima, te u njima stekli saveznika za jednu uređenu i pravednu državu. Jer ovakva, nefunkcionalna i do srži korupcijom prožeta BiH nema budućnosti.

Na to upućuju i riječi japanskoga veleposlanika Hideoa Yamazakija koji je shvatio da je BiH zemlja kriminala, korupcije, bahatih i neodgovornih političara.

Da je Dodik bahat i neodgovoran jasno je svima već duže vremena. U čitavoj toj političkoj igri on izgleda, kako rekoh, prividno onaj pametni. Međutim dublja analiza stanja u Republici Srpskoj pokazuje nešto drugo. Stanje je tamo još gore nego u Federaciji. Istina, on može tamo još uvijek srbovati do mile volje s Vučićem, ali, kako izgleda, ubrzo neće moći narodu pružiti osnovne uvjete za preživljavanje. Kako izvještavaju mediji rafinerije u Brodu i Modriči otpuštaju radnike. Koliko mu to srbovanje malo pomaže, mogao bi ubrzo shvatiti. Jer i mladi Srbi odlaze masovno. Za očekivati je da će i Srbi početi misliti svojom glavom barem tada kad im propjeva gladni želudac i kad shvate da im je Dodikova politika rastjerala mladost. Doći će sigurno i to vrijeme.

Sigurno će doći i vrijeme kad će Hrvati pitati Čovića zašto toliko obećava a ništa ne rješava, od Aluminija do hrvatskoga pitanja.

Što ako vjetrovi Istambula pometu Erdogana?

Doći će vrijeme vjerojatno kad će većina Bošnjaka shvatiti da je opasna priča o tome da sve muhe trebaju ići jedna za drugom, i to u pravcu Istambula. Pardon, Turske. U Istambulu pušu već neki drugi vjetrovi koji bi mogli pomesti Erdogana. A što će tada Izetbegović? Briga mene. Što će tada BiH? Hoće li se Hrvati, Bošnjaci i Srbi uspjeti izvući iz tame u koju ih je strovalila politika, i to ona koja priča o nacionalnim interesima dok puni vlastite džepove? Hoće li se napokon naći pravedno rješenje za sva tri naroda i sve građane prije nego svi isele? Ili, ne daj, Bože…?