SVETI BERNARD IZ CLAIRVAUXA: NOVI DUH VITEŠTVA

Današnji svetac: Sveti Bernard iz Clairvauxa (1090. – 1153.)

Radosno zaranjamo u povijest sjećanja Crkve vraćajući se gotovo devet stoljeća unatrag. Tada je jedan od velikih monaških reformatora Crkve, Sveti Bernard od Clairvauxa, opisao idealne kršćanske vitezove kao Božje ljude koji “odbacuju svaku razmetnost u odijevanju i prehrani. Žive kao braća u radosnu i trezvenu zajedništvu, jednodušno i jednoga srca.(…) Među njima nema nikakve razlike te je smjernost više na cijeni od plemenite krvi. Nadmeću se u međusobnu uvažavanju te nose terete jedni drugih, vršeći tako zakon Kristov.“

Sveti Bernard nije imao nikakvih iluzija o ljudskoj naravi. Jednako tako, nije bio niti najmanje naivan. Pišući uoči razdoblja kršćanskih vojni, početkom 12. stoljeća, bio je itekako svjestan pohlepe, oholosti, častohleplja i nasilnosti koji su i prečesto pokretali ratničke slojeve Europe, pa i onda kada su ratovali u ime vjere. Većina ljudi koji su željeli pomoći istočnim kršćanima i osloboditi Svetu Zemlju u samome početku križarskih vojni činili su to iz istinske revnosti prema Križu. No, Sveti Bernard je znao i kako su brojni drugi imali nejasne, pa čak i otvoreno loše i pokvarene motive. U svome velikome eseju “U pohvalu novoga viteštva” (oko 1136. godine), nabraja krjeposti koje bi trebale pratiti poziv svakoga istinski “kršćanskoga” viteza. To su: poniznost, uzdržljivost, pravednost, poslušnost, nesebičnost te predana revnost za Isusa Krista u obrani siromašnih i slabih, u obrani Crkve i progonjenih kršćana…

Naš se život danas može činiti uvelike različitim od onoga u 12. stoljeću. Crkva od nas danas traži uvažavanje ljudi koji dolaze iz drugih vjerskih predaja te izgradnju zajedničkih temelja suradnje gdje god je to moguće, ali ljudska se narav zapravo nije promijenila. Naša temeljna nadanja, snovi, tjeskobe i trpljenja, ostali su isti. Temeljni kršćanski poziv i dalje je vjerno nasljedovati Isusa Krista te, čineći tako, braniti Kristovu Crkvu i služiti njenome puku revno, nesebično i svesrdno, kako je poučavao veliki vojnik i vitez Sveti Ignacije Lojolski u svojim “Duhovnim vježbama”. Stoga, svatko od nas danas mora izabrati između dviju normi bitke: norme Isusa Krista, istinskoga Kralja čovječanstva i norme uljeza koji želi zauzeti Njegovo mjesto, Kneza ovoga svijeta. Neutralne pozicije ovdje nema i ne smije biti. C.S. Lewis jednom je rekao kako je kršćanstvo “borbena religija.” Pritom je mislio kako biti Kristov učenik oduvijek znači boriti se protiv zla unutar i izvan sebe. Zbog toga su i prvi Crkveni oci kršćanski život opisivali kao “duhovni boj”.

Crkvi su danas, kao i uvijek u povijesti, potrebni odvažni Božji ljudi. Isto vrijedi i za ovu iznimnu zemlju koju na ovome svijetu nazivamo svojom domovinom, a koja još uvijek krije velike potencijale krjeposti, čestitosti i ljudi dobre volje. Radi toga je katolički ideal viteštva, sa svojom radikalnom zahtjevnošću i dalje živ i potreban. Njegova će bit za svakog vjernika i u budućnosti ostati ista: samoprijegorno služenje ukorijenjeno u življenoj katoličkoj vjeri. Upravo tako kao nam je  primjerom pokazao Bl. Alojzije Stepinac – sveti vitez Crkve u Hrvata. (M.K.)

***************)

Više o Sv. Bernardu:

Bernard iz Clairvauxa

Bernard je rođen oko godine 1090. u Fontaines-les-Dijon, seocu što je samo 2 kilometra udaljeno od Dijona u Francuskoj, kao sin burgundskog plemstva. Imao je petero braće i jednu sestru. Bernard je prvu školu polazio kod korskih kanonika u St. Vorlesu, kod Chatillona na Seini. Bilo je to učilište tada u velikoj cijeni, u kojem je Bernard mnogo naučio. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka koji je sklon sabranosti što dušu raspolaže za kontemplaciju. Dječak je već u to doba uz učenje napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu se već tada nazrijevaju prvi znakovi budućega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Nakon majčine smrti Bernard se jedno vrijeme osjećao kao izgubljen. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajaše 4 godine. Kroz tu je kušnju dozrio pa se g. 1111. povukao u Chatillon, a za njim brzo pođoše sva braća i neki rođaci. U travnju 1112. s još tridesetoricom mladića koje bijaše pridobio – među njima bijahu i njegova četiri brata – stupio je u reformirani samostan Citeaux. Latinski se taj samostan zove Cistercium, a otud i ime redovnika: cisterciti. Taj samostan bijaše kolijevka cistercitskog reda, a Bernard će ostati njegov najveći sin. Svojim će se sinovima kao redovnik pridružiti i otac im Tescelin.
Bernard se odmah na početku redovničkoga života odlikovao toliko krepošću i strogošću života da je već nakon tri godine bio izabran za opata jedne nove zajednice na području grofa iz Troyesa. S dvanaestoricom subraće u jednoj osamljenoj ali sunčanoj i svijetloj dolini: Clara Vallis, francuski Clairvaux, nedaleko od Aubea, u biskupiji Langres, udari temelje slavnome samostanu. Novoga je mladoga opata vjerojatno zaredio za svećenika i uveo u opatsku službu biskup iz Chalonsa na Marni, glasoviti filozof i teolog onog vremena Vilim de Champeaux; s njime će Bernard uvijek ostati u prijateljskim vezama. Bilo je to g. 1115. kad Bernard nije navršio još ni 25 godina života.
Prve godine opatskoga života posvetio je raznim pitanjima redovničkoga života: oduševljavanju, organizaciji i izgradnji zajednice kojoj je kao opat stajao na čelu. Učinio je to tako uspješno da će samostan u Clairvauxu sa svojih 67 redovnika postati uzor redovničke stege, veoma privlačno mjesto za duše što su težile za savršenstvom. A takvih je duša tada bilo mnogo, tako mnogo da se Bernardovo razdoblje može podičiti pravom eksplozijom redovničkih zvanja. Bernard će do svoje smrti osnovati 68 podružnih samostana, koji su se svi smatrali kao “kćerke” opatije u Clairvauxu.
Međutim, Bernard nije ograničio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on će vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svećenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veća nego i samih papa i careva onoga vremena.
Bernard se aktivno uključuje i u pokret križarskih vojna. Francuski su se vitezovi u Jeruzalemu g. 1119. ujedinili u jedan duhovni red. Po svojoj prvoj naseobini na području nekadašnjega Salomonova hrama nazvali su se templari. Njihovo je pravilo, što ga je g. 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, potjecalo od sv. Bernarda.
Unatoč teškom poniženju, Bernard je ipak i dalje kod Nijemaca i kod Francuza vršio izvanrednu apostolsku djelatnost: knezovi, biskupi pa i sami pape slijedili su njegove savjete. Kad je u Crkvi g. 1130. izborom dvojice papa Inocenta II. i Anakleta II. došlo do raskola, Bernard kao vatreni pristaša Inocenta II. odmah stupa u akciju, nastojeći za njega pridobiti Luja VI., francuskoga kralja, i Henrika I., engleskoga kralja. U akciji za zakonitoga papu Bernard putuje po Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Italiji. Ta je akcija bila veoma uspješna. Bernard je za Inocenta II. uspio pridobiti još Pisu, Genovu, Milano te napokon pokušava pridobiti i sicilijanskoga kralja Rogera II., koji je bio vatreni pristaša Anakleta II. Bernard je sudjelovao u javnoj raspravi s kardinalom iz Pise, koji je bio Anakletov zagovornik, te ga sklonuo da napusti Anakletovu stvar.
Zadobivši veliku bitku za Inocenta II., Bernard se nije smirio mirnim životom u svojoj opatiji. Sad se upustio u idejnu bitku protiv Petra Abelarda, koji će biti osuđen na Saboru u Sensu. Borit će se i protiv pretjeranih idejnih stavova Arnalda iz Brescije. Bernardov je utjecaj u crkvenom životu postao još veći kad je g. 1145. izabran za papu njegov učenik iz Clairvauxa, uzevši ime Eugen III.
Bernard je izravnim radom mnogo pomogao papi Eugenu III. Papa mu je g. 1146. službeno povjerio propovijedanje II. križarske vojne. Bernard se dao na posao te u Francuskoj naišao na silan odjek. Slično je bilo i u Njemačkoj, gdje je kralj Konrad III. stavio na se križarski znak, a taj je označavao spremnost poći na vojnu. Bernard je doživio pravi trijumf. No kako je zbog nesloge plemstva vojna doživjela poraz, Bernard doživje trnovu krunu. Pri tom je rekao: “Dobro je tako jer sam dobio slavu druga Kristove pregorke muke.” Bio je veoma ojađen pa je savjetovao Eugenu III. organiziranje nove vojne. No naum se toga pothvata nije razvio. Bernard je sam sebe nazivao “utvarom stoljeća” jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i političkim poslovima. Poput sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim događajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešću u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi. Svome je vremenu udario tako snažan pečat da se ono u povijesti naziva “Bernardova epoha”. On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje čovjeka, već ga čini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobično pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj način svaki kršćanin, pogotovo redovnik, svećenik, pripomoći rastu Crkve? (Laudato)