DRAGO KRPINA: HVALA VAM, POBJEDNICI, ZA NEIZMJERAN DAR RADOSTI I PONOSA

Poštovani gospodine Krpina,molimo Vas da za miportal.hr kažete mišljenje o uspjesima naše reprezentacije. Kako ste vi to doživjeli i što to znači narodu?

– Povijesni uspjesi koje hrvatska nogometna reprezentacija, ovog lipnja i srpnja, postiže u Rusiji bacili su u svijesti Hrvata u duboku sjenu sve druge njihove brige i preokupacije koje ih inače u pomalo oporoj  hrvatskoj svakodnevici muče i zaokupljaju. Nakon svake hrvatske  pobjede,  u neizmjerljvo snažnim valovima, kao neke blagotvorne i ljekovite  bujice,  preplavljuju svaki pedalj Hrvatske pa i svaki kutak zemaljske kugle po kojoj je usud raspršio Hrvate,  emocije nabrekle od radosti i ponosa.

Navijačke radosti, strasti i emocije kojima možemo svjedočiti kad su u pitanju uspjesi nekog pojedinačnog  kluba, Hajduka, Dinama …  neusporedivi su s osjećajima koji nas ispunjaju o ovim danima kad na otvorenoj pozornici svijeta pobjeđuje Hrvatska.

Makar se to nekom činilo subjektivnim, rekao bih da su emocije koje u ovom kontekstu pokazuju Hrvati neusporedive s osjećajima koje, u  slučajevima uspjeha njihovih reprezentacija,  pokazuju pripadnici nekih drugih,  kako se kaže velikih naroda.

Zašto je tomu tako? Odgovor se, po mom sudu, nalazi u jednoj od temeljnih istina o ljudskoj naravi koju je mudar netko sažeo u  tvrdnju da „u čovjekovo biće stane upravo onoliko radosti koliko ga bol i tuga produbi“.

Zajedničko povijesno iskustvo i pamćenje hrvatskog nacionalnog bića ne  da nije oskudjevalo boli i tugom već  su  ga one produbljivale do krajnjih granica.

Dok su takozvani veliki narodi, kao imperijalne sile, porobljavali druge, otimale tuđe i nastojali zatrti  sve što nije bilo u skladu s njihovim osvajačkim  interesima,  Hrvati su, izloženi pritiscima  i pretenzijama raznih imperijalnih sila, sve do naših vremena,  trpjeli sve moguće oblike patnje, boli i tuge. Upravo to iskustvo, na tragu rečene mudrosti,  produbilo je kolektivne hrvatske emocionalne  krčage koji ovih dana kipe radošću i ponosom.

Dok su „veliki“  osjećaj svoje nacionalne veličine gradili na količini otetoga, Hrvati su svoje domoljublje, stoljećima  braneći svoje, zalijevali krvlju i suzama.

Iako je  riječ samo o  sport, nogometno natjecanje nacionalnih reprezentacija ima jednu neusporedivo snažnu simboliku koja na površinu izvlači najsnažnije nacionalne osjećaje povezane sa specifičnom kolektivnom sviješću svakog pojedinog naroda.

Dok ovih dana svjedočimo neukrotivoj volji za pobjedom koju nam, ovih tjedana  svjedoče Modrić, Mandžukić, Rebić, Subašić, Vida, Lovren, Vrsaljko    … i svi ostali naši nogometni i nacionalni junaci, nama Hrvatima pred očima oživljavaju slike neslomljive volje hrvatskih branitelja  za pobjedom nad daleko nadmoćnijim protivnicima. Dok gledamo kako Modrić i njegovi suigrači, predvođeni mudrim, hrabrim, odlučnim i samouvjerenim Zlatkom Dalićem neustrašivo uklizavaju zaustavljajući protivničke napade, nama pred očima oživljavaju slike hrvatskih golobradih mladića koji goloruki  ili tek s priručnim „molotovljevim  koktelima“ zaustavljaju tenkove osvajača.

Dok gledamo naše napadače koji neumoljivo opsjedaju protivnički gol i probijaju zadnje crte protivničke obrane, nama pred očima oživljavaju slike osloboditeljskih  podviga Domovinskog rata Maslenice, Bljeska, Oluje, Maestrala …  kao i nebrojenih obrambenih  bitaka  kroz svoju tegobnu prošlost  koje su snažno oblikovale naš nacionalni identitet.

I tako se slike stvarnih i krvavih obrambenih  bitaka kroz koje smo, na svom povijesnom  hodu bili prisiljeni prolaziti  i koje su završile olujnom pobjedom prije dvadesetak godina i slike naših veličanstvenih nogometnih pobjeda u Rusiji, kao na filmskom platnu,  stapaju u jednu sliku koja  u nama kao narodu budi zapravo neopisive osjećaje radosti i ponosa.

Stoljećima zatirana, prešućivana zaboravljana… Hrvatska,  pred licem cijelog svijeta,  pokazuje snagu i raskoš svog nacionalnog bića bezbroj puta prekaljenog u boli, muci, patnji ali i neslomljivoj volji za opstankom na nacionalnoj karti svijeta.

Dugujemo našim nogometašima i njihovu izborniku Daliću neizmjernu zahvalnost što su nam  svojim pobjedama,  nogometnim umijećem, svojom voljom, hrabrošću i snagom  koje su mogli zagrabiti  samo u našem zajedničkom  nacionalnom iskustvu i sjećanju, priuštili da kao u kolovozu 1995. pred cijelim svijetom očitujemo  svoj beskrajni ponos,  radost.

Poseban poučak koji iz ovih nogometnih pobjeda treba još jednom zapamtiti jest:  karakter onog koji je na čelu ekpe, koji je preuzeo odgovornost za njezino vođenje  i sposoban je u odsudnim trenutcima, uvažavajući i savjete svojih suradnika,  mudro i odlučno donosi prave odluke, presudan je za konačan uspjeh.Zlatko Dalić, kao izbornik, očitovao je u vođenju naše nogometne vrste  moralne vrline; ljudsku skromnost, odanost i posvećenost idealima u koje vjeruje, uvjerenje da je požrtvovnost i žrtva jedini put do pobjede, iskrenost i poniznost, koje čovjek može pronaći samo u istinskoj, ne samo deklaratornoj, predanosti kršćanskim vrednotama. Ovaj poučak potvrđuje se , posljednjih dvadesetak godina i u našim političkim prilikama, bolje reći neprilikama, nažalost  u negativnom smislu i s teškim posljedicama. Poželimo, s rukom na srcu, da nam naši nogometni velikani budu inspiracija i nadahnuće da kao narod i u svom društvenom, gospodarskom  i političkom djelovanju slijedimo njihov primjer. ®

12.srpnja, 2018.